Draga braćo i sestre!
Ova prispodoba je jedna od najvažnijih koje je Isus ispričao. Ona nam govori da nas je Bog stvorio za sebe i samo nas on može učiniti sretnima, blaženima i zadovoljnima. Stoga, da bismo bili sretni i zauvijek blaženi, Bog nam mora dati samoga sebe. Stoga je Adamu i Evi najprije dao Duha Svetoga, a kad su ga oni istočnim grijehom potjerali iz svojih duša, onda je pripremao čovječanstvo na dolazak druge božanske osobe, na utjelovljenje svojega Sina po kojem nam je želio dati sebe samoga.
Bog nije poslao svoga Sina na ovaj svijet da bismo mi ubili njegovoga Sina, jer nam je Isus izričito u ovoj prispodobi rekao zašto je Otac poslao svoga Sina: „Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’“ Otac je poslao Sina da ga mi poštujemo, da ga slušamo, da ga poslušamo, da mu se pokoravamo, da vršimo njegovu volju i njegove zapovijedi i da od Sina primamo život vječni kao iz vječnog izvora. Naime, Bog je neizmjeran i beskonačan i ne može se nikada dati do kraja ili statički, odjednom i prestati darivati. Njegovo darivanje je vječna dinamika i mi moramo imati vječni izvor koji će vječno, stalno, trajno i nepromjenjivo, neopozivo i sigurno darivati nama život vječni, vječnu sreću, zadovoljstvo i blaženstvo, radost, slobodu, mir, zdravlje, život, svjetlo, slavu, moć i svako drugo dobro. To vječno darivanje od Boga zahtijeva vjernost i nepromjenjivost, stalnost i postojanost odnosno vjerodostojnost, a od čovjeka se traži vjera, povjerenje, zahvalnost, poštovanje i podložnost, ljubav i prijateljstvo.
Dakle, obje strane u ovom odnosu ili savezu stvaranja i spasenja, darivanja i primanja imaju svoje obveze i svoja prava. Bog ima obvezu na koju se sam slobodno obvezao da će čovjeka održavati u postojanju, da nam nikad neće oduzeti postojanje, bitak i da nam nikad neće prestati darivati život, zdravlje, mladost, ljepotu, snagu, moć, znanje, uživanje, radost, blaženstvo, slobodu, svjetlo i tako redom. Bog zato ima pravo da mu mi iskazujemo klanjanje, poštovanje, obožavanje, pokoravanje, zahvalnost, ljubav, privrženost, odanost, poslušnost i prijateljstvo. Mi, pak, imamo pravo očekivati od Boga da bude vjeran i vjerodostojan, da nas stvara i daruje svime onime što nam je obećao, možemo komotno primati na dar vječni život i mladost, ljepotu, zdravlje, zadovoljstvo, moć, bogatstvo, radost i duhovno blaženstvo, to ne možemo ali i ne trebamo kupovati, stjecati, grabiti, osvajati, naprezati se ili truditi jer je to čisti dar od Boga, ali imamo obavezu primati darove Božje u zahvalnosti, pokornosti, poštovanju, vršenju Božjih zapovijedi, prijateljstvu prema Bogu, u ljubavi prema njemu, a to znači i u ljubavi i poštovanju i prema onim Božjim stvorenjima prema kojima po Božjoj zapovijedi moramo pokazivati ljubav i poštovanje, a to su drugi ljudi oko nas i dobri anđeli koji su u zajedništvu s Bogom.
Ima li ovoj rasporedbi Božjoj nešto za zamjeriti ili prigovoriti? Pa, normalan, ponizan, skroman, istinit i istinoljubiv čovjek će se s užitkom s ovim složiti. Tko ne bi posve besplatno i bez osobitog napora primao Božje darove uz obvezu da pokazuje zahvalnost, poštovanje i ljubav prema darivatelju? Međutim, Adam i Eva nisu htjeli tako. Oni su htjeli ukrasti ili ugrabiti život vječni od Boga da ne morali biti ovisni o Bogu, da ne bi morali Bogu govoriti „Hvala!“, da ne bi morali biti obavezni na poslušnost i poštovanje prema Bogu, drugim riječima, da bi mogli vječno živjeti i raditi po svojem što god hoće, odnosno da bi oholo mogli biti „kao bogovi“. Nakon Adama i Eve, svaki čovjek koji je grešnik želi „raditi po svojoj miloj volji“ što hoće, ne želi nikoga poštivati, slušati, nikome se pokoravati, želi grabiti i nagomilati za sebe užitke, materijalna bogatstva i sve ono što misli da će mu osigurati vječni život, vječnu vlast nad svima drugima i nad cijelim svijetom, želi vječnu i beskonačnu moć, silu, snagu, vladanje i upravljanje bez ikakvog polaganja računa bilo kome. To je Isus rekao u ovoj prispodobi kroz riječi: „Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’“. Vinogradari o kojima govori Isus su ljudi grešnici koji ne žele primati u zahvalnosti i pokornosti Bogu vječni život i zdravlje i moć i vlast i svako drugo dobro, nego to žele ukrasti ili ugrabiti svojim silama da ne bi morali nikome robovati, da se ne bi morali nikome pokoravati, da ne bi morali ni o kome ovisiti, da ne bi morali nikoga poštivati, da ne bi morali nikome nikada ni na čemu zahvaljivati, da se ne bi morali ponižavati, da bi mogli živjeti u oholosti, uznositosti i samostalnosti. Dakle, ljudi grešnici, koji čine grijeh, koji čine zlo, znaju da je Sin Božji baštinik ili nasljednik ili onaj koji je od Boga Oca primio sve bogatstvo i sve blago: život vječni, vječno znanje, vječnu i beskrajnu moć, vlast, blaženstvo, radost, zdravlje, mladost, ljepotu, bogatstvo, slavu i svako drugo dobro. On je baštinik ili posjednik, on je izvor svega toga i zato su ti grešnici rekli: „Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu“, tj. ugrabit ćemo ili otet ćemo na silu i svojim snagama, pravima i zaslugama samo za sebe sve što nam treba da bismo bili sebično i samo za sebe sretni i zadovoljni bez ikakve obaveze ili obzira, bez ikakve zahvalnosti ili poštovanja prema Bogu ili prema bilo kojem stvorenom čovjeku ili anđelu.
U ovom pokušaju da čovjek spasi samoga sebe na način da ugrabi ili otme ili ukrade život vječnu i vječnu moć i znanje od Boga ima samo jedna greška, a to je da je taj pokušaj u sebi nemoguć. Nemoguće je od Boga ukrasti ili oteti na silu vječni život, ili vječnu moć, vlast, upravu, blaženstvo, bogatstvo, svjetlo, mladost ili zdravlje. Zašto je to nemoguće? Zato što je život vječni sam Bog, njegovo biće, njegovo tkivo, njegova osoba. On sam je život vječni. Osim toga, nema bića jačega i snažnijeg od njega i kad bismo stvarno ušli s njim u rat, u borbu, u tjelesni ili duhovni obračun, uvijek bismo izgubili. Vrag, sotona, Lucifer, đavao, zao duh, zovimo ga kako hoćemo, prodaje ljudima privid ili iluziju, prodaje laž i maglu, neistinu i krivo uvjerenje da čovjek nekom magijom, nekom tehnikom ili vještinom, nekom silom ili snagom bez Boga i protiv Boga može ugrabiti ili postići život vječni, vječnu moć, mladost, zdravlje, bogatstvo ili bilo koje drugo vječno dobro. Ovakav grabež ili otimačina od Boga ne samo da je u sebi nemoguća i smiješna, ona je tragična ili nesretna jer čovjeka dovodi u stanje neprijateljstva prema Bogu, u stanje mržnje na Boga, u stanje bez Boga i protiv Boga, a to znači u stanje vječne muke i vječnoga trpljenja jer je Bog čovjeka stvorio tako da čovjek može jedino biti sretan kad je u zajedništvu, kontaktu i u prijateljstvu povezan s Bogom. Kao što je Bog naše tijelo stvorio takvim da možemo biti sretni i bez trpljenja samo ako normalno dišemo i mi ćemo biti u stanju trpljenja i muke ako ne dišemo: gušit ćemo se i ugušiti, tj. umrijeti u mukama ako ne dišemo, tako je Bog stvorio i našu dušu takvom da možemo biti sretni i bez trpljenja samo ako smo u ljubavnoj i prijateljskoj povezanosti s njim, tj. naći ćemo se u stanju vječne muke i trpljenja ako ne budemo u zajedništvu ljubavi i prijateljstva s Bogom zauvijek. Kao što je Bog naše tijelo stvorio takvim da možemo biti sretni i bez trpljenja samo ako normalno pijemo i mi ćemo biti u stanju trpljenja i muke ako ne pijemo: od žeđi ćemo umrijeti u mukama ako ne pijemo, tako je Bog stvorio i našu dušu takvom da možemo biti sretni i bez trpljenja samo ako smo u ljubavnoj i prijateljskoj povezanosti s njim, tj. naći ćemo se u stanju vječne muke i trpljenja ako ne budemo u zajedništvu zahvalnosti i vršenja Božjih zapovijedi zauvijek. Kao što je Bog naše tijelo stvorio takvim da možemo biti sretni i bez trpljenja samo ako normalno jedemo i mi ćemo biti u stanju trpljenja i muke ako ne jedemo: od gladi ćemo umrijeti u mukama ako ne jedemo, tako je Bog stvorio i našu dušu takvom da možemo biti sretni i bez trpljenja samo ako smo u ljubavnoj i prijateljskoj povezanosti s njim, tj. naći ćemo se u stanju vječne muke i trpljenja ako ne budemo u zajedništvu ljubavi i prijateljstva s Bogom zauvijek.
Bog ove zakonitosti po kojima je stvorio naše tijelo i našu dušu neće promijeniti nikada i ni pod kakvim prijetnjama ili zahtjevima s naše strane. Možemo se mi ljutiti i koprcati koliko hoćemo, možemo se mi puhati i napuhivati koliko hoćemo, možemo si mi umišljati koliko hoćemo da možemo biti sretni i zadovoljni bez zraka, vode i hrane, bez sna, bez gibanja, bez rada, bez Bog, bez poštivanja njegovih zapovijedi i zakona, možemo mi galamiti i bjesnjeti koliko god hoćemo, nećemo time ni uplašiti ni promijeniti Boga ili njegovu volju. Pa i pod cijenu da završimo u paklu, Bog neće promijeniti svoju odluku da samo s njim i u prijateljstvu i zahvalnosti prema njemu možemo biti sretni. I točka. Bolje nam je da se s tim pomirimo i da se tome prilagodimo i pokorimo, nego da trpimo i da se mučimo. Svaka bol, svako trpljenje i muka su teški, naporni, zli, odbojni. Nikome nije dobro u muci ili u trpljenju ili u boli. Naše blaženstvo, naša vječna sreća, vječni život, svjetlo, mir, radost, zadovoljstvo i svako drugo dobro dolazi uz uvjet da Boga poštujemo, da smo mu zahvalni, da mu se pokoravamo, da vršimo njegove zapovijedi, da ga ljubimo i da smo u prijateljstvu s njim. To je cijena koju moramo platiti. I s tim se moramo pomiriti. Kad ne bi bilo izvornoga grijeha i njegovih posljedica ovo ne bismo uopće morali ovako izricati niti ovakvim riječima izgovarati ili tumačiti. Ne bi bilo nikakve pobune i nereda. Mnoge stvari nam ne bi uopće padale na pamet niti bismo ih ikada poželjeli, pa ne bi ni trebale nikakve granice ili zabrane ili ograničenja ili zapovijedi. Nekome kome se droga ili alkohol ili kockanje uopće ne sviđaju niti ga privlače, nikakve zapovijedi koji zabranjuju drogu ili opijanje ili kockanje neće predstavljati nikakav teret ili opterećenje ili ograničenje. Pa se neće na tom području ni buniti ni mrmljati ni prigovarati i rogoboriti.
I za kraj propovijedi, da opet ne bismo izgubili iz vida jednu važnu dimenziju Isusovog naučavanja, tj. da ne bismo upali opet u zamku sladunjavosti da je Isus sama nježnost, dobrota, praštanje, popustljivost, da neće nikada nikoga ni za što kazniti, da možemo unedogled raditi nekažnjeno i bez ikakvih posljedica ama baš što hoćemo, evo s kraja prispodobe završne pouke: „Kada dakle dođe gospodar vinograda, [znači, kad dođe sudnji dan ili kraj ovome svijetu, odnosno za svakoga od nas kad dođe dan naše smrti ili našega prelaska u vječnost] što će [Gospodar] učiniti s tim vinogradarima [sa grešnicima koji su se stalno nešto bunili i prigovarali, ratovali s Bogom i koji su stalno nešto grabili za sebe čineći zlo i nanoseći štetu svojim bližnjima]? Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.“. Evanđelist stavlja u usta Isusovim sugovornicima posve istinit i točan odgovor. To je objavljena istina. To je Duhom Svetim nadahnuti tekst i to nam je svima izravna opomena: Opake će nemilo pogubiti. Tko su to „opaki“ ljudi? Oni koji uporno i ustrajno, dugotrajno, višekratno i neprekidno čine zlo i nanose štetu svojim bližnjima kršeći Božje zapovijedi. To su oni koji se redovito ne mole, ne komuniciraju s Bogom, čitaju horoskope, ponašaju se praznovjerno, gataju ili čaraju, koji psuju, kunu i proklinju, pohlepno i bezobzirno rade nedjeljom, ne dolaze godinama na nedjeljne mise, ne poštuju roditelje, nastavnike, svećenike, starije, to su oni koji mrze, osvećuju se, ubijaju, bludniče, siluju, gledaju pornografiju, samozadovoljavaju se, čine preljub, imaju spolne odnose prije braka, kradu, otimaju, lažu, ogovaraju, kleveću, lijeni su ili škrti, bezobzirni ili bešćutni, sebični ili mlaki, ravnodušni i površni prema Bogu i prema bližnjima. Takve će Bog kazniti, a svoj vinograd, novo nebo i novu zemlju, novi raj će darovati onima što će mu davati urod u svoje vrijeme, tj. koji će poštivati njegove zapovijedi, živjeti u zahvalnosti i prijateljstvu s njim i imati sućuti i obzira prema svojim bližnjima prema volji Božjoj.
Amen.
Dr.sc. Željko Blagus, župnik u Cerovniku i Josipdolu
Nedjelja, 8. 10. 2023., DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA:
Iz 5,1-7: Ps 80,9.12-16.19-20; Fil 4,6-9; Mt 21,33-43
