Nedjelja, 29. 10. 2023.,TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Izl 22,20-26; Ps 18,2-4.47.51ab; 1Sol 1,5c-10; Mt 22,34-40
Draga braćo sestre!
Koja je zapovijed najveća u Zakonu? To jest što je najvažnije u Božjem zakonu? Po čemu će nas Bog prvo i najviše prosuđivati kad umremo i kad dođemo pred njegovo lice? Pa danas nam je to sam Isus rekao: po ljubavi! Najveća i prva zapovijed Božja je: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.“ A druga, ovoj slična, ali i jednaka ili ista ili prva, nego druga, slična onoj prvoj glasi: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“
Hajdemo redom. Najprije treba reći da su te dvije zapovijedi neodvojivo povezane jer ih je Isus namjerno i svjesno povezao. Prva dolazi iz Knjige ponovljenog zakona: „Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ (Pnz 6,5), a druga dolazi iz Knjige levitskoga zakonika: „Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.“ (Lev 19,18) To nam je potvrđeno na posve drugom mjestu u Novom Zavjetu, u Prvoj poslanici svetoga Ivana apostola: „Rekne li tko: “Ljubim Boga”, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.“ (1Iv 4,21-21)
Kad smo to riješili, sad možemo dalje. Što konkretno znači ljubiti Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim ili svom snagom svojom? To znači postaviti Boga iznad svega, iznad sebe, iznad svoje obitelji, iznad svoje djece, iznad svojeg bračnog druga, iznad svojih roditelja, iznad svoje braće i sestara, iznad svojih prijatelja, iznad svoje domovine, iznad politike, ideologije, iznad novca, iznad slave, iznad vlastitih interesa ili užitaka i prije svega iznad htijenja, žudnje, želje, pohlepe, težnje ili požude za vlašću, moći, gospodarenjem, raspolaganjem, odlučivanjem. Iznad napasti da budemo kao bogovi koji vladaju, gospodare, raspolažu i odlučuju o svemu i o svima. No, ovo je još uvijek podosta apstraktno. Moramo se spustiti u konkretnije vode. Poslužimo se prorocima i raznim tekstovima Staroga i Novoga zavjeta. Kako su zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjemu povezane, poslužit ćemo se za ilustraciju ovoga što govorimo jednom konkretnom Božjom zapovijedi o davanju desetine.
Svake treće godine u Starom zavjetu, u državi izabranog naroda, vrijedio je zakon da su svi Izraelci koji su bili glave neke obitelji ili kućne zadruge, morali davati desetinu od svega svojega prihoda i prinosa: „A kad treće godine – godine desetine – završiš odjeljivanje sve desetine od svoga prihoda i dadeš levitu [danas bi rekli župniku, svećeniku], došljaku, siroti i udovici [danas bi rekli za Caritas ili u Crveni križ ili za milostinju] po tvojim gradovima da jedu do sitosti, tada pred Gospodinom, Bogom svojim, izjavi: ‘Iz kuće sam uklonio ono što je bilo posvećeno. Dao sam još i levitu, došljaku, siroti i udovici, prema svim tvojim zapovijedima koje si mi izdao“. (Pnz 26,12-13) Uočimo da je zapovijed o ljubavi izražena preko davanja milostinje, davanja hrane ili novca, davanja svojega materijalnoga vlasništva i posjeda jer je čovjek utjelovljeni duh i svoje duhovne stvarnosti: ljubav [koju se ne vidi] mora pokazati ili utjeloviti, ostvariti tjelesno, tvarno putem hrane, ogrjeva, novca kojim se može kupiti živež [ono vanjsko što se vidi]. Tako na posve drugom mjestu u Novom zavjetu imamo praktički istu priču u Poslanici svetog Jakova apostola: „Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: “Hajdete u miru, grijte se i sitite”, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist?“ (Jk 2,15.16)
Uočimo da je zapovijed o ljubavi izražena preko davanja milostinje, davanja hrane ili novca, davanja svojega materijalnoga vlasništva i posjeda jer je čovjek utjelovljeni duh i svoje duhovne stvarnosti: ljubav [koju se ne vidi] mora pokazati ili utjeloviti, ostvariti tjelesno, tvarno putem hrane, ogrjeva, novca kojim se može kupiti živež [ono vanjsko što se vidi].
Uočimo nadalje da je Bog naredio onima koji daju desetinu ili 10% svojih prihoda i prinosa, da ih daju i za vjerske i za društvene, svjetovne potrebe. Kad kaže da treba dati levitu, onda se to odnosi na nešto vjersko, sveto, sakralno, posvećeno Bogu, a kad kaže da treba dati došljaku, siroti i udovici, onda se to odnosi na svjetovno, profano, svakodnevno, ljudsko. Tako imamo sakralno i profano, sveto i svakodnevno, božansko i ljudsko, duhovno i materijalno. Nadalje, uočimo da je Bog naredio da nakon što su dali milostinju, treba reći naglas, treba izgovoriti riječi: „‘Iz kuće sam uklonio ono što je bilo posvećeno“. Dakle, desetina ili milostinja, dar za Crkvu, milostinja za sirotinju, to je nešto što je posvećeno Bogu, to je nešto što je sveto i odvojeno od svakodnevnoga, svjetovnoga, profanoga, od nečega čime gazda ili glava kuće može vladati, raspolagati ili o čemu bi mogao samostalno odlučivati. Znači, nije sve ono što mi zaradimo, steknemo, privredimo, dobijemo, ostvarimo ili posjedujemo, nije to sve naše. Nešto od toga je uvijek Božje, sveto, posvećeno, odijeljeno od onoga nad čime možemo samostalno gospodariti. To ne smijemo nikada zaboraviti. Tko to zaboravi, upada u pohlepu, gramzljivost, škrtost, bezdušnost, bezosjećajnost, bezobzirnost, neobuzdanu požudu za vladanjem, za moći, za gospodarenjem… upada u oholost, bezumlje, mlakost, ravnodušnost, površnost prema Bogu i bližnjemu. Mi smo dužni osjećati sućut, suosjećanje, velikodušnost, darežljivost, skromnost, krotkost, blagost, popustljivost, strpljivost, dobrotu, ljubav… prema Bogu i prema bližnjemu. Kad bi svi ljudi bili takvi, onda bi svi oko nas bili takvi i prema nama i onda nam ne bi ništa nedostajalo i onda se ne bismo osjećali ugroženo, ustrašeno, zabrinuto, tjeskobno…
Tijekom posljednjem blagoslova obitelji po župi Josipdol naišao sam na čovjeka koji mi je otvorio vrata svoje kuće i nije me htio pustiti unutra za blagoslov nego je rekao da taj dan kad sam ja došao na njegova vrata nije vrijeme za blagoslov i da se zna kad se ide po blagoslovu, da je po tri kralja. Ja sam mu odgovorio da imam oko 380 kuća za blagosloviti i da ne mogu svih 380 obići u dan nakon tri kralja nego da postoji raspored i da je njegova ulica i kuća na rasporedu taj dan kad se i pojavio pred njegovim vratima. On mi je na to odgovorio da on ne zna za taj raspored i da ne zna kako bi i gdje bi mogao saznati za raspored. Na to sam odgovorio da je raspored na oglasnoj ploči pred župnom crkvom i da sam ja raspored čitao na misnim oglasima na Božić i u nedjelje prije i poslije Božića, pa je on to mogao čuti ili pročitati da je za Božić bio u crkvi na misi. Još sam mu dodao da je dužan svake nedjelje i zapovijedanog blagdana biti na misi na što je on iznenađenim i uvrijeđenim tonom uzviknuo: „Ja da sam dužan biti na misi? Prvi glas! Nikad prije nisam čuo za to! Nisam ja ništa dužan!“ I zalupio mi je vrata u nos. Tako, on smatra u svojoj oholosti, drskosti, bezumlju, u svojoj umišljenosti i uobraženosti da nije ništa dužan: nije dužan poštivati ni ljubiti ni Boga ni bližnjega, nije dužan ići na misu, nije dužan ništa dati za milostinju, nije dužan primiti svećenika za blagoslov, nije dužan dati godišnji dar za crkvu, ama brate, taj nije nikome ništa dužan! Kad umre, Bog će mu objasniti da je svašta bio dužan i da je još uvijek dužan, da je s velikim dugom na svojoj duši došao pred Boga i da nema ulaska u raj dok se sav taj dug ne podmiri. Ali, onda će za toga čovjeka biti prekasno jer on doslovno neće imati više vremena da bilo koji svoj duh podmiri. Njegovo vrijeme je prošlo zauvijek u trenutku njegove smrti. On će tada iz vremena preći u vječnost, on će tada iz mogućnosti da bude dobar i da čini dobro, prijeći u vječno, nepromjenjivo, stalno stanje, a to je stanje škrtosti, nemilosrdnosti, uskogrudnosti, nedarežljivosti, umišljenosti, oholosti, bešćutnosti, bezosjećajnosti, nebrige, nemara i bezobzirnosti, pa će to od Boga i doživjeti: ostat će u tami, patnji, boli, trpljenju, muci i ognju koji se ne gasi gdje je plač i škrgut zubi, kako to opisuje Isus u evanđelju. Darežljivosti nije znao, pa je neće ni upoznati, milosrđa nije pružao, pa ga neće ni primiti, velikodušnosti nije vršio, pa je neće ni zadobiti. Mjerom kojom je mjerio i Bogu i ljudima na ovom svijetu, tom istom mjerom će njemu mjeriti Bog na onom svijetu. I da me ne bi neki krivo shvatili da samo pričam o onom svijetu: već tijekom ovozemaljskog života Bog će početi tom čovjeku vraćati po njegovim djelima i nakanama, po njegovim nutarnjim stanjima i po njegovim vanjskim djelima. Što Bog već na ovome svijetu može učiniti takvom čovjeku? Pa, može mu oduzeti nutarnji mir, može taj čovjek bez obzira na vanjski uspjeh u poslu i radu, bez obzira na zaradu i društveni položaj, stalno osjećati u sebi neko nezadovoljstvo, nemir, strah, tjeskobu, nesanicu; može imati razne bolove po zglobovima, organima, mogu mu se nenadano događati neke nezgode, nesreće, rastava braka, bolesti djece, gubici u zaradi na poslu, požar u kući, ma stotine i stotine stvari. A u vječnosti da i ne govorimo.
Svi smo mi u Božjoj ruci i svakome Bog stigne već na ovome svijetu, a osobito nakon smrti, uzvratiti po njegovim djelima i po njegovim namjerama i nakanama jer Bog vidi ne samo vanjska djela, nego i misli našega uma i odluke naše volje. Zna zašto smo nešto učinili, a ne samo činjenicu da smo na izvana učinili ovo ili ono.
Vratimo se mi ovim dvjema najvećim zapovijedima ljubavi o kojima govori Isus u današnjem evanđelju. Evo nekoliko tekstova Starozavjetnih proroka koji vrlo konkretno pojašnjavaju što znači ljubiti Boga i čovjeka. Najprije kod proroka Hagaja. On je nastupio u jednom trenutku židovske povijesti kad su se neki prognanici vratili iz babilonskog progonstva i kad je trebalo obnoviti jeruzalemski hram, a narod i njegovi poglavari su se više brinuli za sebe i svoje sebične interese nego li za vjerske stvari i zajedničke interese. Evo proročkih riječi: „Druge godine kralja Darija, šestoga mjeseca, prvoga dana u mjesecu, dođe riječ Gospodnja preko proroka Hagaja Zerubabelu, sinu Šealtielovu, namjesniku judejskom, i Jošui, sinu Josadakovu, velikom svećeniku: “Ovako govori Gospodin nad Vojskama. Narod ovaj govori: ‘Nije još došlo vrijeme da se opet sazda Dom Gospodnji!’ [danas bi rekli da mnogi župljani govore da nije vrijeme da se dođe u crkvu, da se udijeli milostinja ili da se dade godišnji dar za crkvu] Zato je došla riječ Gospodnja preko proroka Hagaja: A vama je vrijeme da stanujete u pokrivenim kućama, dok je ovaj Dom razvaljen? I zato, ovako sada govori Gospodin nad Vojskama: Razmotrite svoje putove! Sijete mnogo, malo dovozite; jedete, a niste siti; pijete, a napojit’ se ne možete; odijevate se, a nije vam toplo. Poslenik zarađuje plaću, a stavlja je u prodrt tobolac!” [Evo kako Bog već na ovome svijetu kažnjava ljude koji gotovo ništa ne daju za Crkvu, osim što prime svećenika za blagoslov obitelji i daju jednom godišnje 13 ili 15 eura, ništa više ne daju za Crkvu ni za Boga: niti osobno dođu na misu, dakle ne daju Bogu svoje vrijeme i svoje energije, niti što materijalno daju za Crkvu, nikakvog novčanog priloga niti išta drugo! Zato se u mnogim obiteljima događaju teške bolesti, prometne i radne nesreće, slaba zaposlenja, rastave brakova, nesloga u kući, zdravstvene tegobe, neispavanost, nezadovoljstvo u duši, nemir i tjeskoba i tako redom] Ovako govori Jahve nad Vojskama: “Razmotrite svoje putove! Idite na goru, dovezite drva i podignite opet Dom; bit će mi to milo i proslavit ću se” – govori Gospodin. [To jest počet će vam ići bolje u životu ako budete počeli voditi računa o Bogu i ako počnete biti darežljivi, velikodušni, odgovorni, pobožni, dobri i slično] “Nadaste se obilju, a gle, malo je; što dovezete kući, ja otpuhnem. A zašto?” – riječ je Gospodina nad Vojskama. “Zato što je Dom moj razvaljen, dok se svaki od vas brine za dom svoj. Stog’ je nebo uskratilo rosu, a zemlja uskratila usjeve. Ja dozvah sušu na zemlju i gore, na žito i vino, na ulje i na sve što zemlja rađa, na ljude i stoku i na svaki trudno stečen plod.” [Nismo li svjedoci iz godine u godinu da imamo mraza i sve manje voća. Nemamo li suše po ljetu i sve manje povrća, ne ubijaju li svinje po Slavoniji iz izmišljenih i besmislenih razloga da unište ekonomiju, pojedinaca, nekog područja, pa onda i cijelog naroda. Ne poskupljuje li hrana i druge stvari jer Bog dopušta da zli i zločesti političari i oni koji iznad političara njima zapovijedaju donose štetne odluke za sve nas? Ne ide li nam u životu sve gore i gore? Nemamo li u posljednjih dvije godine nagli porast moždanih i srčanih udara, naglo širećih tumora koji se ne daju izliječiti? Ekonomija, poljoprivreda, zdravlje, kultura, ma razna područja su udarena nekim prokletstvom. Evo Božjeg odgovora preko Hagaja. Samo, tko još čita Bibliju, tko još u Duhu Svetom tumači znakove vremena?]“ (Hg1,1-11) I onda opet: „Onda Hagaj ovako reče: “Takav je [nečist] i ovaj puk, takav je ovaj narod preda mnom – riječ je Gospodnja – takvo je svako djelo ruku njihovih, i sve što ovdje prinose: sve je nečisto!” [Jer škrtare, ne daju milostinju, ne dolaze na mise, ne daju godišnjega dara za crkvu, nema pobožnosti] “A sada, promislite u srcu, od današnjega dana unapredak: Prije negoli se poče stavljati kamen na kamen u Gospodnjem Svetištu, kakvi ono bijaste? Dolažaste hrpi od dvadeset mjerica, a bješe ih samo deset! Dolažaste kaci da zahvatite pedeset mjerica, a bješe ih samo dvadeset! Udarao sam snijeću, medljikom i grádom svako djelo vaših ruku, ali nikoga nema k meni” – riječ je Gospodnja. [Bog šalje svoje znakove upozorenja i potiče ljude na obraćenje i popravak: da počnu dolaziti u crkvu, da se počnu ispovijedati i pričešćivati, da počnu davati milostinju i godišnji dar za Crkvu, ali ne – Božji se znakovi ne prepoznaju i ne znaju se ispravno tumačiti, a još manje ima spremnosti promijeniti se] “Stoga dobro pripazite od današnjeg dana unapredak – od dvadeset i četvrtoga dana devetoga mjeseca, kad se stao graditi Hram Gospodnji, pripazite dobro ima li još žita u žitnici? Ni vinova loza ni smokva, ni mogranj ni maslina nisu rađali! Al’ od ovog dana ja ću blagosloviti.”“ (Hg 2,14-19) Bog daje svoje obećanje onima koji se odluče ozbiljno vratiti na njegov put. Samo što treba vremena da se zamašnjak Božji zavrti i da se Božji blagoslov, njegova pomoć, zaštita i nagrada počnu primjećivati.
I za kraj jedan tekst iz proroka Malahije: „Sin časti oca, a sluga gospodara. Ali, ako sam ja otac, gdje je čast moja? Ako sam gospodar, gdje je strah od mene? To govori Gospodin nad Vojskama vama, župljani, koji moje ime prezirete, a pitate: “Čime smo prezreli ime tvoje?” Oskvrnjen kruh na mome prinosite žrtveniku i još pitate: “Čime te oskvrnismo?” Time što kažete “Stol je Gospodnji stvar nevažna!” A kada za žrtvu slijepu stoku prinosite, zar to nije zlo? I kad prinosite hromo i bolesno, zar to nije zlo? Donesi takvo što svome namjesniku, hoće li biti zadovoljan i dobro te primiti? – govori Gospodin nad Vojskama. [Dugim riječima, koliki župljani ignoriraju Crkvu, prave se kao je nema, da je nevažna, da je nevažno je li župnik nastanjen u župi ili moraju u drugu župu po potvrde, prijave sprovoda i slično, nevažno je ima li župnik od čega živjeti ili nema.] Sada umilostivite lice Božje da nam se smiluje. To donose ruke vaše, hoće li vas dobro primiti? – govori Gospodin nad Vojskama. O kada bi tko od vas zatvorio vrata da mi zaludu ne palite ognja na žrtveniku! [Drugim riječima, doći će vrijeme kad će i župne crkve pozatvarati i kad neće biti svake nedjelje mise u župi, a možda ni župe više neće biti.] Niste mi mili – govori Gospodin nad Vojskama – i ne primam žrtve iz ruke vaše. Jer od istoka do zapada veliko je ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kad i žrtva čista Imenu mojemu, jer veliko je Ime moje među narodima – govori Gospodin nad Vojskama. Ali vi ga skvrnite kada govorite: “Stol je Gospodnji okaljan i hrana na njemu ni za što nije!” Kažete još: “Gle, šteta truda!” i prezirete ga – govori Gospodin nad Vojskama. Kada dovodite stoku otetu, hromu i bolesnu, te je prinosite kao dar žrtveni, zar da to iz vaše ruke milostivo primim? – govori Gospodin nad Vojskama. Proklet bio varalica koji u stadu ima ovna što mi ga je zavjetovao, a žrtvuje mi ovcu jalovicu. [Drugim riječima, za Boga, za Crkvu, za župu, za svećenika, odvoji se nešto malo, jadno, tek toliko da bude, neka mizerija i vremena i truda i novaca, neke drugorazredne stvari, neki minimum s kojim bi i Bog i Crkva i župnik trebali biti zadovoljni, a Bog je ovdje jasno rekao što o tome misli i ne treba ponavljati to svaki čas.] A sad vas opominjem, vjernici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite Ime moje – govori Gospodin nad Vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov. I već ga prokleh jer to niste k srcu uzeli“. (Mal 1,1-2,2) Teške riječi Božje koje se već ostvaruju i koje će se do kraja ostvariti u svoje vrijeme. Ima već desetak obitelji u ovim župama koje godinama ne primaju svećenika za blagoslov svjesno, sustavno i namjerno. Za njih vrijedi ova Božja riječ zapisana u Psalmu 109: „Prokletstvo su ljubili pa neka ih stigne; blagoslova ne htjedoše, daleko nek’ je od njih! Prokletstvom nek’ se odjenu kao haljinom, neka kao voda uđe u njih i kao ulje u kosti njihove“. (Ps 109,17-18)
I da završimo u malo vedrijem tonu, evo opet teksta proroka Malahije vezano za evanđelje prošle nedjelje kad smo čuli da treba dati Bogu Božje: „Smije li čovjek prikraćivati Boga? A vi mene prikraćujete. I pitate: “U čemu te prikratismo?” U desetini i u prinosu. [Ovo se odnosi na župljane kojih nema, ne na sve vas koji ste redoviti u Crkvi: ovo se odnosi na one koji od svojega vjenčanja do smrti uopće nedjeljom i blagdanima ne idu na mise, ne daju milostinju i ne daju nikakvog godišnjeg dara za Crkvu, pa smo izračunali ugrubo da su dužni preko 3000 eura tijekom svojega odraslog života!] [I nastavlja prorok Malahija:] Udareni ste prokletstvom jer me prikraćujete vi, sav narod! Donesite čitavu desetinu u riznicu da u mojoj kući bude hrane. Tada me iskušajte – govori Gospodin nad Vojskama – neću li vam otvoriti ustave nebeske i neću li izliti na vas punom mjerom blagoslov, neću li zbog vas zaprijetit skakavcu da vam više ne kvari usjeva i da vam ne bude nerodna loza u polju – govori Gospodin nad Vojskama. Svi će vas narodi tad držati sretnima, jer ćete biti zemlja blaženstva – govori Gospodin nad Vojskama“. (Mal 3,8-12).
Za vrijeme jedne od svoje tri napasti u pustinji, Isus je odgovorio đavlu: „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga“ i time citira Knjigu ponovljenog zakona koja kaže: „Ne iskušavajte Gospodina, Boga svoga, kao što ste ga iskušavali kod Mase.“ (Pnz 6,16).
Međutim, ovdje, kod Malahije, sam Gospodin potiče narod da ga stavi na kušnju, da isproba i da ispita te da se uvjeri je li Bog vjeran i vjerodostojan. Kaže Bog po Malahiji: „Donesite čitavu desetinu u riznicu da u mojoj kući bude hrane. Tada me iskušajte – govori Gospodin nad Vojskama – neću li vam otvoriti ustave nebeske i neću li izliti na vas punom mjerom blagoslov“. Pazimo, predragi, na redoslijed: Bog traži od nas vjeru i da napravimo iskorak, da donesemo čitavu desetinu u riznicu, tj. da počnemo redovito dolaziti na mise, ispovijedati se i pričešćivati, kod kuće pomoliti, da počnemo davati redovito milostinju i godišnji dar za Crkvu, da počnemo biti dobri jedni drugima, a onda ćemo vidjeti na dugi rok u svojem životu da ćemo imati Božju zaštitu, njegov blagoslov, nježnost, podršku i on će sigurno nadići sva naša očekivanja. Vrijedi ljubiti Boga svim srcem svojim i svom snagom svojom jer je on prvi ljubio nas i predao sebe za nas.
Amen.
