Nedjelja, 22. 10. 2023., DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Iz 45,1.4-6; Ps 96,1.3-5.7-10a.10c; 1Sol 1,1-5b; Mt 22,15-21

Draga braćo i sestre!
            Farizeji, licemjeri, koji su jedno govorili, a drugo radili, koji su bili podli i zločensti, održali su vijeće kako da Isusa uhvate u riječi, tj. kako da ga optuže bilo pred vjerskim židovskim odnosno narodnim vlastima, bilo pred rimskim civilnim odnosno državnim vlastima. Naime, ako bi Isus na pitanje “Je li dopušteno dati porez caru ili nije?” odgovorio da je dopušteno dati porez, onda bi ga optužili za veleizdaju narodnih interesa i za suradnju s okupatorskom rimskom vlašću, a optužili bi ga i za krivovjerje ili herezu, tj. za kršenje prve Božje zapovijedi jer su rimski carevi od poreza koji se plaćao gradili poganske hramove krivim bogovima, pa bi onda Isus navodno kršio prvu Božju zapovijed o štovanju samo jednoga pravoga Boga ukoliko bi odobravao plaćanje poreza kojim bi se posredno gradilo poganske hramove i time omogućavalo štovanje krivih bogova.

            Ukoliko bi Isus rekao da nije dopušteno davati porez caru jer se time pomaže okupatorska vlast i posredno sudjeluje u izgradnji poganskih hramova, onda bi ga tužili rimskim ili civilnim vlastima za poticanje pobune protiv rimskih državnih zakona koji su propisivali plaćanje poreza. Tako su mislili Isusa nasamariti i u svakom slučaju ili obezvrijediti pred narodom i vjerskim vlastima ili ga strpati u zatvor i kazniti pred rimskim državnim vlastima.

            Međutim, “znajući njihovu opakost, reče Isus: Zašto me iskušavate, licemjeri?” Isus je prozreo njihovu opakost i podlost, njihovu kamufliranu igru i jasno im je rekao da ga ne pitaju iskreno i pošteno, nego podlo, opako, podmuklo, zločesto i radi iskušavanja, radi skrivenih i zlih namjera. Pri tom ih je i javno uvrijedio jer ih je nazvao licemjerima, dakle osobama koje jedno misle, drugo, govore, a treće rade, koje se prave dobre i pobožne, poštene i pravedne, a u stvari su loše, bezbožne, nepoštene, nepravedne i imaju skrivene zle namjere koje ne mogu javno izreći jer bi svima bilo jasno da se radi o nepoštenim ljudima, a oni sebe hoće pred narodom pokazati dobrima i pravednima, dok u stvarnosti imaju sebične, zlohotne i zavidne interese ukloniti, ubiti ili ozloglasiti Isusa jer ih žalosti i ljuti Isusov uspjeh kod naroda, boje se da će izgubiti vlast nad narodom i da će narod više slušati i poštivati Isusa nego li njih.

            Nadalje, Isusov odgovor nije samo odgovor na njihovo pitanje, nego je to mudrost koja nadilazi njihove spletke i pokušaje da Isusu naškode. Isus je rekao kratku rečenicu koja sadrži mnogo pouke: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.« Što znači da treba podati caru carevo? Što je to carevo? Caru ili državi pripada ono što državna vlast s pravom koristi za opće dobro naroda. Što se danas općenito smatra dobrom naroda? Ili općim dobrom, tj. stvarima koje su dobre za sve građane? Pa to je javno zdravstvo, školstvo, policija i sudstvo, vojska, zajedničke stvari kao što su vodovodi, gašenje požara, dalekovodi, telekomunikacije, ceste, željezničke pruge, pomorsko dobro, šume i tako redom. Svima nam je povremeno potrebna neka zdravstvena pomoć, nikad ne znamo kad možemo stradati u kakvoj prometnoj ili drugoj nesreći, kad se možemo iznenada razboljeti, pa je dobro barem za osnovne i hitne potrebe imati javno zdravstvo tj. liječnike, medicinske sestre i neke zgrade i opremu za pružanje osnovne pomoći. Budući da to treba svima, onda to nekako svi pomalo trebaju i plaćati, pa se za to s pravom ubiru porezi na neki način. Isto je tako stvarno dobro da u svakom društvu djeca imaju organiziranu školu i da barem kroz osam ili dvanaest godina nauče osnovne stvari za život i neko zanimanje kako bi u društvu mogli raditi nešto korisno, samostalno za sebe zarađivati, nečim se korisno baviti, da bi znali pametno razmišljati svojom glavom, a za to su potrebni učitelji, nastavnici, školsko osoblje, zgrade, pribor i tako redom. I tako bismo mogli nabrajati još podosta zajedničkih stvari jer živimo u društvu koje je uređeno i koje ima razne dobrobiti upravo zato što postoje određeni zakoni, pravila, poslovi, plaće, kvalifikacije, komunikacije, javni red i mir, državna sigurnost, zdravstvo i slično.

            Naravno, uvijek možemo raspravljati o tome koliki bi trebali biti porezi i kako se troši zajednički porezni novac jer o tome odlučuju ne samo političari nego i mnogi ljudi koji dobivaju porezni novac za svoje ustanove i tvrtke: škole, bolnice, javne urede i poduzeća… a onda se zbog ljudskog grijeha krade na sve strane i mi vidimo da se na jednoj strani novci razbacuju, a na drugoj strani se škrtari i čini nam se mnogo toga nepravedno, pa i jest krivo i nepošteno, ali o tome sad ne možemo detaljno propovijedati. Međutim, postoji uvijek jedan dio dobro raspoređenog poreznog novca i mi moramo državi dati državno, tj. caru carevo jer većina djece ipak ide u nekakve škole i nešto nauči za život, svaki je od nas više ili manje trebao pomoć javnih liječnika i lijekova, a i većina od nas se sjeća da smo se kao društvo i država morali braniti u ratu prije 30 godina, pa nam je trebala i vojska i oružje i policija i slične stvari. Dakle, kao društvena bića, moramo se nekako organizirati i dati caru carevo, tj. državi državno, odnosno podijeliti teret javnih potreba i zajedničkih interesa.

            A što znači da Bogu moramo dati Božje? Što je uopće Božje? Bogu ništa ne treba jer je on svemoguć i vječan, beskrajno bogat i može si stvoriti sve što mu treba i što mu padne na pamet. On je izvor i vlasnik i stvoritelj svega što postoji. Svi mi pripadamo njemu i cijeli svijet je njegov jer je on stvorio ovaj svijet i on njime gospodari kako on hoće. Bog je postavio ili ustanovio prirodne zakone brzine, ubrzanja, elektriciteta, magnetizma, svjetla, kemijskih reakcija, životnih procesa, rasta i razvoja biljaka i životinja, a onda i čovjeka te anđela i svih nevidljivih duhovnih bića.

            On je nama dao slobodu, slobodni izbor i dostojanstvo, smisao i svrhu postojanja, neki cilj i zadatak, neke zakonitosti po kojima postojimo i po kojima jedino možemo biti sretni i zadovoljni. Bog nas nije pitao hoćemo postojati ili nećemo. Nije nas pitao hoćemo li živjeti na ovom svijetu ili nećemo. Jednostavno nas je stvorio, nakon našega rođenja sačuvao nas je da živimo na ovom svijetu i sad moramo prihvatiti njegova pravila ili zakonitosti ako hoćemo da nam bude dobro, da smo sretni, zadovoljni, radosni, uspješni, da ne trpimo i da se ne mučimo.

            Na primjer, stvorio nas je kao utjelovljene duhove: imamo dušu i tijelo, a to znači da imamo duševne i tjelesne potrebe. Moramo disati, piti, jesti, spavati, kretati se i štošta drugoga ako hoćemo da nam bude tjelesno dobro i da ne patimo, da nemamo bolove, muku ili smrt. Isto tako i duševno moramo živjeti u zajedništvu s drugim ljudima, imamo potrebu da nas netko voli, poštuje, da smo nekome važni, da smo korisni, da nas netko treba, mi trebamo druge da nam pomognu, da razgovaramo, izmjenjujemo misli, osjećaje, namjere, sjećanja i maštanja. Bog nas je stvorio za sebe i mi trebamo Boga da bismo bili vječno i trajno sretni, zadovoljni, blaženi, radosni i veseli, da bi nam bilo dobro. Bez Boga ne možemo biti dobro i bez njega ćemo biti u stanju muke, trpljenja, nezadovoljstva, patnje i žalosti. I to se neće nikako promijeniti jer Bog svoju volju i svoju odluku neće nikada promijeniti. Mi moramo biti u prijateljstvu i zajedništvu s Bogom, mi moramo Boga poštivati i slušati, mi se moramo Bogu pokoravati, mi moramo biti prijatelji s Bogom i u ljubavi s njim, ako hoćemo da nam bude dobro. A da ne bismo bili posve besposleni i beskorisni, bezvrijedni i da ne bismo samo plutali u nekom moru blaženstva kao neke bezumne spužvice ili biljke, da bismo se osjećali vrijedni i korisni, Bog nam je zadao neke ciljeve, neke svrhe i razloge koje moramo postići ili ostvariti u suradnji s njim. Dao nam je pamet, volju, osjećaje, sjećanja i maštanja, imamo neke duševne moći i snage, a imamo i neke tjelesne snage. Imamo i svoje granice. Ne možemo sve sami, ali nešto možemo i nešto moramo. Imamo slobodni izbor i slobodu, imamo odgovornost, vrijednost i svoje dostojanstvo i moramo se truditi, odnosno moramo raditi na izgradnji i očuvanju prijateljstva s Bogom, moramo prema Bogu biti obzirni i obazrivi, moramo o Bogu voditi računa, moramo prema Bogu biti fini i pristojni, moramo mu biti zahvalni i poštivati njegove misli, odluke, osjećaje i njegovu osobu, njegove zakone, zakonitosti i zapovijedi.

            Bog je na posve jedinstven način odlučio komunicirati s ovim svijetom i ljudima, sa svakim pojedinim čovjekom i s cijelim čovječanstvom. Na primjer, odlučio se utjeloviti i postati čovjekom prije otprilike 2000 godina u gradu koji se zove Nazaret, odlučio se roditi u Betlehemu, živjeti u Izraelu, Egiptu i Libanonu, odlučio je umrijeti i uskrsnuti u Jeruzalemu, odlučio je uzaći na nebo i poslati Duha Svetoga, odlučio je osnovati Crkvu koja je otajstveno tijelo Kristovo, hram Duha Svetoga i hijerarhijski uređen narod Božji. Bog je odlučio mnoge svoje darove redovito dijeliti putem obreda koje zovemo sakramenti i njegova je volja da primimo sve sakramente koje možemo, a sakramenti se dijele u Crkvi i po zakonitostima koje je Isus ustanovio i objasnio svojim apostolima, prvim učenicima, a oni su to prenijeli svojim nasljednicima i suradnicima koje zovemo biskupima i svećenicima. Neke svoje darove i neke vrste komunikacije s ljudima Bog je odlučio darivati izvan sakramenata. Zato postoji duhovni život ili kršćanska duhovnost, tj. kršćanski način komuniciranja Boga s ljudima i ljudi s Bogom. Dati Bogu Božje znači prije svega dati Bogu ono što on želi od nas, a to je naše vrijeme, naša pažnja, naše prijateljstvo, naše razgovaranje s njim, naše poštivanje Božje osobe i njegove volje. Budući da je Bog osoba i budući da smo i mi osobe, te budući da je Bog veći, bolji, vrjedniji i važniji od nas, onda to znači da mi moramo voditi računa tome kako Bog želi da se mi prema njemu odnosimo, kako da mi njega poštujemo, kako da pokažemo svoju obzirnost, finoću, zahvalnost, dobrotu, prijateljstvo i ljubav prema njemu, a on će prema nama pokazati i svoju ljubav, milosrđe, dobrotu, velikodušnost i poštovanje kako on hoće. Njegov način pokazivanja dobrote prema nama sigurno će nadići sva naša očekivanja. Međutim, mi moramo voditi računa o Bogu i moramo poštivati Božje odluke, njegovu volju, njegovu osobu i osobnost, njegova pravila i zakonitosti.

            Na primjer, Bog želi da svi oni koji ga upoznaju kao svojega Stvoritelja i Spasitelja prime sakrament krštenja i da po vodi prime Duha Svetoga, treću božansku osobu, oproštenje istočnoga grijeha, tri božanske kreposti, članstvo u Crkvi i sve ostale darove koje donosi krštenje. Bog želi da uredno primamo sakrament ispovijedi i pričesti, da primimo i sakrament krizme. Bog želi da se svi oni koji žele živjeti u ljubavi kao muž i žena, crkveno vjenčaju, a svi oni koji su u bližoj smrtnoj opasnosti od bolesti ili starosti da prime bolesničko pomazanje. Napokon, želi da svi oni koje on poziva u svećeništvo prime sakrament svetog reda. To je volja Božja. Kad dvoje ljudi koji su slobodni i koji se mogu vjenčati u Crkvi počnu zajedno živjeti i odbijaju crkveno se vjenčati nekoliko mjeseci ili nekoliko godina nakon početka svojega zajedničkog života, oni ne poštuju Boga, njegove misli, odluke, volju, zapovijedi, osjećaje i odredbe, nego su prema Bogu bešćutni, bezosjećajni, bezobzirni, drski, samovoljni i Boga vrijeđaju, žaloste, razočaravaju… žive javno, dugotrajno i ustrajno u teškom grijehu. A onda, ako dobiju dijete, dolaze preko svećenika tražiti od toga istoga Boga kojega uporno i teško vrijeđaju, dolaze tražiti veliki dar od njega: dolaze tražiti vječni život i krštenje za svoje dijete. Ali se pri tome ne misle i ne žele pokajati za sve uvrede i žalosti i nepravde i zla koja su napravili Bogu i koje još uvijek rade jer se ne žele vjenčati, a mogu. Uporno i dalje srde Boga u lice i istovremeno posve bezobrazno i drsko traže krštenje za svoje dijete, tj. dar života vječnoga, oproštenje istočnoga grijeha, članstvo u Crkvi i druge darove. Nije dijete ono koje bilo što za sebe traži jer je malo i ne može ni tražiti ništa za sebe. Nego su odrasli ljudi, kršćani, oni koji bi trebali Boga poštivati i voljeti, oni su ti koji traže veliku stvar od Boga, oni traže život vječni za svoje dijete, a istovremeno vrijeđaju, ponižavaju, omalovažavaju, razočaravaju, pogrđuju i obezvređuju Boga. I uopće u tome ne vide nikakav problem. Posve im je svejedno što Bog osjeća ili što on želi. Posve su bezobzirni i bešćutni prema Bogu. Nisu nimalo uviđavni ni skromni ni ponizni ni fini. Prisiljavaju ili ucjenjuju Boga da im dade što traže, a oni ne žele dati Bogu ono što Bog od njih traži. Bog za sada na to šuti, jer se u župnim kućama gdje takvi ljudi dolaze svećenike tražiti krštenje za svoje dijete i istovremeno odbijaju crkveno se vjenčati, ne čuje nikakav Božji glas, nego samo svećenikov koji u ime Boga potiče i poziva na poštivanje Boga i Božje volje, njegovih osjećaja i zakona. Što će Bog reći tim ljudima kad ti ljudi umru i dođu mu pred lice u vječnosti nakon svoje smrti? Jesu li ti ljudi dali Bogu Božje?

            Božja volja je da postoji Crkva i da se u Crkvi dijele sveti sakramenti i sakramentali. Božja je volja da se poštuje Crkva i da vjernici dolaze nedjeljama i blagdanima na svete mise. Božja je volja da se vjernici redovito ispovijedaju i pričešćuju, da povremeno poste i da doprinose za uzdržavanje zajedničkih crkvenih zgrada i crkvenih službenika koji su se posvetili isključivo crkvenoj službi, a to znači svećenika i biskupa. Dati Bogu Božje znači dati određenu milostinju, godišnji dar za Crkvu, nešto materijalno jer Bog želi da odgovorno sudjelujemo u svojem spasenju, a ne da sve primimo posve pasivno i besplatno. Želi naše sudjelovanje. Od svećenika, biskupa, časnih sestara i redovnika traži određene žrtve i odricanja, od vjernika laika isto tako, neke drugačije žrtve i odricanja, želi da osjetimo određenu težinu, žrtvu, da platimo određenu duhovnu i materijalnu cijenu, da tako kažemo, da bismo se osjećali vrijedno, da smo nešto i sami doprinijeli, da smo sudjelovali u svojem procesu spasenja. Bog je ostavio malo prostora i za nas da se ne bi osjećali posve bezvrijedno, beskorisno, uzaludno, frustrirano, bespotrebno ili suvišno. Bog pazi na naše dostojanstvo i na našu vrijednost koja dolazi od našega zalaganja, žrtvovanja, angažiranja, sudjelovanja… Zato postoje žrtve koje se očekuju i od svećenika i od laika. Od svećenika se očekuje da se odrekne vlastite obitelji, a od laika da doprinose za Crkvene potrebe, između ostaloga.

            Župljani koji godinama ne dolaze u Crkvu, ne daju ništa za milostinju, ne daju godišnji dar za Crkvu, koliko su dužni Bogu i Crkvi (ili koji nikad nisu ništa dali za misije, a danas je misijska nedjelja kad svu milostinju šaljemo za misije)? A takvi župljani ili njihovi ukućani nakon njihove smrti traže posve bezobzirno i bešćutno razne usluge od Crkve: kršćanski sprovod, kojekakve potvrde, sakramente ili sakramentale… Kao da bez plaćanja poreza i doprinosa traže školovanje za svoju djecu, liječenje za sebe i druge državne usluge, a ne daju ništa. Je li to pošteno? Je li to u redu? Treba li matematički računati koliko su dužni župi ili Crkvi oni koji godinama ne idu na mise, ne daju milostinju niti godišnji dar za Crkvu? Kad bi došli pedesetak puta godišnje na misu i svaki put dali samo 1 euro za milostinju, godišnje bi dali 50 eura. Kad bi dali 30 eura godišnje za dar dali bi kroz 40 godina svojega odraslog života (nakon vjenčanja pa do svoje smrti) oko 1200 eura. Dakle, ukupno 3200 eura. Toliko je svaki župljanin koji ne ide redovito na misu dužan Crkvi, pa time i Bogu kad umre. A to je velik novac. To je u stvari ukradeni novac. To je prokleti novac. To je uteg koji postaje duhovni uteg na tim dušama jer se on pretvara u duhovnu stvarnost u času smrti. On postaje duhovni uteg koji se zove pohlepa, škrtost, pljačka, otimačina, uskogrudnost, nepožrtvovnost, bešćutnost, bezosjećajnost, bezobzirnost, nepravednost, nezahvalnost Bogu i Crkvi…

            Ima i drugih primjera kojima bismo mogli ilustrirati što znači dati Bogu Božje, ali u jednoj propovijedi nemamo ni vremena ni snage ni mogućnosti da to učinimo. Uzmimo ove primjere samo kao neke primjere, a u drugim stvarima ispitajmo osobno svoju savjest i na vrijeme počnimo sa strahom i trepetom raditi oko svojega spasenja.

Amen.

Dr. sc. Željko Blagus, župnik u Cerovniku i Josipdolu