Nedjelja, 12. 11. 2023., TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU – A
ČITANJA: Mudr 6,12-16; Ps 63,2-8; 1Sol 4,13-18; Mt 25,1-13

Draga braćo i sestre!
Pred nama je zanimljiva prispodoba kojoj je potrebno podrobno tumačenje. Deset djevica predstavlja cijelo čovječanstvo. Neki su od ljudi mudri u postupanju, a neki ludi ili nerazboriti. Svjetiljke predstavljaju ljudske duše. U ovaj svijet ništa sa sobom nismo donijeli, i ništa iz njega iznijeti ne možemo, veli Sveto pismo. Jedino što odlazi s ovoga svijeta je naša duša u koju je upisano svako naše djelo, riječ, misao, sve što smo ostvarili ili istrpjeli.

Ulje označuje dobra djela. Svjetiljke bez ulja su duše bez dobrih djela. Na ovom smo svijetu samo zato da bismo prošli zemljom čineći dobro. I to po Božjim mjerilima, ne ljudskim ili kakvim drugim. Svatko od ljudi ima savjest: glas Božji u svojoj duši i svi mi osjećamo, ako se nismo namjerno iskvarili, što je dobro, a što ne. Na kraju, što ne želimo da drugi nama čine, ne bismo ni mi drugima smjeli činiti i sve što bismo željeli da drugi nama čine, morali bismo i mi njima činiti. Zlo treba izbjegavati, a dobro činiti – temeljni je moralni zakon s kojim se svi normalni ljudi slažu. Što je sebičnost, neodgovornost, neporžtvovnost ili uskogrudnost, to svi osjećamo i znamo nekim intuitivnim znanjem. Dobro činiti znači biti požrtvovan, velikodušan, nesebičan, odgovoran, ponizan, blag, mirotvoran, pravedan, blagohotan i slično. Kreposti, plodovi Duha Svetoga, izričaji čiste, božanske ljubavi, izričito su nam nabrojeni u Novom zavjetu na nekoliko mjesta i po tome se možemo ispitati. Deset zapovijedi znamo, Isusove savjete i poticaje u evanđeljima također.

Razne okolnosti našeg života darovane su nam da bismo ostvarili dobro, da bismo utjelovili ljubav, da bismo stekli ulja za svoje svjetiljke. Lude djevice, nerazboriti dio čovječanstva s ovog svijeta na drugi nosi prazne svjetiljke, tu i tamo koju kapljicu dobrote tako da im se svjetiljke gase jer nema ulja koje bi gorjelo, plamičak se jedva izvija i sigurno trne. Lude djevice su uludo trošile vrijeme, nisu ga koristile da bi drugima činile dobro: živjele su za sebe, za svoje interese, za svoje koristi i ugode, za svoje naslade i utjehe. A to je dijametralno suprotno Božjem načinu djelovanja, dakle: zlo i vodi u propast, u vječnu muku i mrak, u trpljenje i usamljenost. Mudre su djevice u posudama svojeg srca ponijele dobra djela: razne oblike prijateljstva s Bogom, požrtvovnosti za njega i njegove želje, planove, osjećaje i slično; ponijele su bogoliki oblik svoje duše.

Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. Zadrijemati i zaspati znači ovdje umrijeti. Drugim riječima, svi ljudi umiru, bilo mudri, bilo ludi, tj. svi prelaze u vječnost. Zaručnikovo zakašnjenje označuje tajanstvenost sudnjeg dana. Ne znamo kad će doći kraj ovoga svijeta, ne znamo ni kad će doći kraj svijeta za nas, ili naš kraj u ovom svijetu i za ovaj svijet. To znači da uvijek moramo biti spremni.

O ponoći nasta vika: «Eno zaručnika, iziđite mu u susret!», označuje sudnji dan i uskrsnuće od mrtvih. Tada ustadoše sve one djevice… u originalu na grčkom glagol «ustadoše» je isti koji se upotrebljava i za pojam «uskrsnuše». I tada se pokazalo bjelodano tko je tko. U ovom svijetu i u ovom životu ne možemo ispravno prosuđivati, to može samo Bog iz svoje vječnosti, u svom milosrđu i u svojoj pravednosti. Neuspjeli pokušaj ludih djevica da od mudrih posude ulja ili da odu kupiti je samo slika koja nas hoće upozoriti: onda više neće biti vremena jer je sudnji dan konac ili kraj vremena. Štoviše, u času smrti svakog od nas, prestaje za nas vrijeme i počinje vječnost, konačnost, dovršenost. Lik naše duše, onako kako smo ga izgradili i oblikovali svojim djelima, odlukama, opredjeljenjima, riječima, namjerama ili žrtvama, trpljenjima i slično, taj lik duše ne može se u vječnosti više mijenjati, preoblikovati, dograđivati. Kroz cjelinu slike zakašnjelih ludih djevica koje su se prekasno odlučile doći do ulja, Isus nas želi upozoriti na dragocjenost vremema ovozemaljskog života. Da bismo bili dobri imamo samo ovaj dan. Sveta Mala Terezija je u jednoj svojoj pjesmi napisala: Da bih te ljubila, Bože, ja imam samo ovaj dan! Uistinu, jučer je nepovratno prošlo i, ako jučer nismo bili dobro, ako jučer nismo činili dobro, ako nismo ostvarili ili utjelovili dobrotu, ljubav, mir, velikodušnost, požrtvovnost, odgovornost, poniznost, blagost, dobrohotnost i tako redom, onda to više ne možemo ispraviti ili prepraviti. Sutra još ne postoji i u budućnosti ne možemo biti dobri. Sveta Velika Terezija bi rekla da se vrag nimalo ne boji duša koje samo maštaju kako će jednog dana, u jednom idealnom svijetu biti dobri, kako će u mašti ostvariti ovo ili ono, ali nikad stvarno ništa ne poduzimaju. Da bismo činili dobro imamo samo ovaj dan, samo ove ljude s kojima konkretno živimo, samo ove okolnosti u kojima se stvarno nalazimo. Ne vrijedi maštati kako bismo bili dobri kad bi ovaj ili onaj s kojim živimo bio drugačiji ili bolji, kad bi ove ili one okolnosti bile drugačije. Sad imamo na raspolaganju ovo što imamo i – budimo uvjereni – Bog je svemu odredio pravu mjeru i oblik te nam dao dosta svoje milosti da budemo dobri, ako hoćemo. Bdjeti znači činiti postojano dobra djela, u njima prijeći u vječnost, ma kad i ma kako Gospodin pozvao.

Amen.

dr.sc. Željko Blagus, župniku Cerovniku i Josipdolu.