Nedjelja, 30. 6. 2024., TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Mudr 1,13-15; 2,23-24; Ps 30,2-6; 11.12a.13b; 2Kor 8,7.9.13-15; Mk 5,21-43

Draga braćo i sestre!
            Sve što se njima onda događalo, zapisano je nama na korist i za našu pouku i ohrabrenje. Tako je to i s ovim Isusovim izričajem o spavanju umrle djevojčice. Onima koji su plakali i naricali za umrlim djetetom, Isus je rekao: „Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava“. Isto tako, kad je umro njegov prijatelj Lazar, brat onih sestara, Marte i Marije, Isus je rekao svojim apostolima: “Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.” Rekoše mu nato učenici: “Gospodine, ako spava, ozdravit će.” No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: “Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!”

            U jednoj od svojih prispodoba o kraljevstvu nebeskom, Isus isto tako koristi glagol spavati da bi označio umrijeti: „Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke“. Deset djevica predstavlja cijelo čovječanstvo, sve ljude. Neki su ljudi bezumni, ludi i žive nerazborito, krivo, na svoju štetu, a neki su mudri i postupaju ispravno. Svjetiljke predstavljaju ljudske duše, a ulje predstavlja dobra djela po Božjim mjerilima. Zaručnik je Sin Božji, Isus Krist, a kašnjenje zaručnika označava nepoznati trenutak njegovog drugog dolaska i općeg suda Božjega nad ovim svijetom i svim ljudima. Izraz: „sve [djevice] zadrijemaše i pozaspaše“ znači upravo to da će svi ljudi umrijeti ili dovršiti svoj zemaljski život do sudnjeg dana. Ponoć, kad je nastala vika: „Evo zaručnika!“, označuje sudnji dan, a izričaj „Tada ustadoše one djevice“ znači: „Tada uskrsnuše svi ljudi“, a uređivanje svjetiljki znači da će na sudu Božjem neki ljudi imati u svojim dušama, tj. u svojim životima dobrih djela i kreposti ili vrlina, što označuje ulje, a neki ljudi neće imati ulja, tj. dobrih djela. Kako ulje treba da bi svjetiljka gorjela ili davala svjetlo, tako ljudi bez dobrih djela neće imati svijetle, nego tamne duše i završit će u tami, u paklu, u muci i trpljenju izvan vrata kraljevstva Božjega, kako dalje opisuje Isusova prispodoba.

            Znači, Bog nam objavljuje da je smrt poput sna. Ono po čemu mi razlikujemo smrt i san je naše iskustvo i mišljenje, naše uvjerenje i doživljaj da je smrt trajna ili vječna a san prolazan i kratak. Iz sna se svatko probudi, a iz smrti se još nitko nije vratio niti probudio. Međutim, ono što nam Bog objavljuje po Isusu i u Isusu, u njegovom životu i u Isusovoj osobi, jest upravo to da je smrt poput sna, privremena i prolazna, da je kratkotrajna jer je Isus uskrsnuo, uskrišena je i Blažena Djevica Marija, a uskrsnut ćemo i mi svi ljudi koji su umrli prije nas i koji će nakon nas umrijeti do kraja svijeta.

            Svaka ljudska smrt trajat će do kraja svijeta kad će svi ljudi uskrsnuti i dobiti novo, duhovno, besmrtno, neraspadljivo, slavno i gibljivo, silno, snažno i pokretljivo tijelo, vječno i pobožanstvenjeno. Oživljavanje ove djevojčice, kao i onoga Lazara kojeg sam spomenuo na početku propovijedi, te onog umrlog sina jedinca neke majke udovice koje nam isto tako spominje evanđelje na trećem mjestu, sve su to proročki znakovi koji ukazuju ili naviještaju, predoznačuju ono trajno, konačno, nepromjenjivo i vječno oživljenje našega tijela, kao i pobožanstvenjenje našega tijela, njegovu preobrazbu u novo, vječno, neraspadljivo, besmrtno i duhovno tijelo.

            Koliko će trajati ovaj san smrti? Kada će napokon doći sudnji dan? Isus je jasno rekao da to nije dio Božje objave, nitko ne zna datum ni godinu kad će ovome svijetu doći kraj i kad će se ovaj svijet i svi ljudi preobraziti te će nastati novo nebo i nova zemlja. Međutim, ono što nam je Bog objavio i što moramo vjerovati jest to da će ovaj svijet sigurno imati svoj kraj i da će sigurno nastati novo nebo i nova zemlja, novi svijet onako kako nam to proriče, tj. u ime Božje naviješta, objavljuje i opisuje Knjiga otkrivenja.

            U toj Knjizi otkrivenja imamo jedan odlomak koji nam donekle odgovara na pitanje koliko će trajati ovaj svijet, tj. koliko će trajati san smrti za nas i za naše pokojne. U šestom poglavlju Knjige otkrivenja imamo ove retke: „Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu. Vikahu iza glasa: “Ta dokle, Gospodaru sveti i istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na pozemljarima?” I svakome je od njih dana bijela haljina i rečeno im je neka se strpe još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i braće njihove koja imaju biti pobijena kao i oni.“ Mi ne znamo koji je to broj ljudi koje Bog želi stvoriti, koliki je to broj ljudi za koje Bog želi da se rode na ovaj svijet i da nakon dovršenog tijeka svojega života na ovome svijetu dospiju u nebo. Bog sigurno ima neku mjeru, ima neki konačni broj ljudi koje želi stvoriti i za koje želi da dođu do njega polažući život za njega, svjedočeći za njega, živeći za njega, poštujući njegovu volju i njegove zapovijedi. Kad bi bilo više svetaca u povijesti čovječanstva, kad bi bilo više svetaca i blaženika danas, više mučenika, ispovjedalaca vjere, više pobožnih i požrtvovnih duša, više bi ljudi dospijevalo u nebo i svi bismo brže dočekali novo nebo i novu zemlju, sudnji dan i prestanak ovoga svijeta i ove patnje. Svi bismo se brže našli u nebu i kraće bi trajala naša patnja kao i naša žalost za našim pokojnima koje mi ne možemo probuditi iz sna smrt.

            U prvom tjednu došašća imamo jednu molitvu u misi koja glasi ovako: „Excita, Dómine, poténtiam tuam, et magna nobis virtúte succúrre, ut, quod nostra peccáta præpédiunt, grátia tuæ propitiatiónis accéleret“. Na hrvatskom to zvuči ovako: Gospodine, probudi božansku moć i snažno nam priteci u pomoć: naši grijesi priječe dolazak spasenja, to ga pospješi svojim smilovanjem“. Doslovnije bismo preveli: „Probudi, Gospodine, svoju moć i velikom nam snagom pomozi da se ono što naši grijesi priječe, ubrza milošću tvojeg ublaženja“. Teško je prevoditi s latinskog koji je jako jezgrovit te podrazumijeva prisutnost imenica tamo gdje su samo zamjenice, a posjeduje i tehničke izraze za koje nemamo odgovarajuću jednu riječ u hrvatskom te onda moramo te stručne vjerske pojmove prevoditi opisno ili s više pojmova. Tako konstrukciju: „ut quod nostra peccata præpédiunt“ možemo i moramo prevesti konstrukcijom: „da ono što [misli se na spasenje ili ulazak u raj] naši grijesi sprečavaju ili priječe“, dakle – da se to „accéleret“ – ubrza ili pospješi ili požuri i to na način „gratia“ – zahvaljujući ili milošću [imenica gratia je ovdje u padežu ablativu koji odgovara našem instrumentalu, pa možemo prevesti pomoću milosti ili putem milosti = milošću] „tuæ propitiatiónis“ = tvoje zadovoljštine ili ublaženja tvoje srdžbe (propitiatio, propitiationis je imenica koja označava žrtvenu zadovoljštinu Bogu ili ublaženje njegove srdžbe ili uvrijeđenosti grijesima, pa je to čin popravka i nadoknade za grijehe, nepravde, štete i uvrede Bogu). Konačni smisao je taj da mi ljudi svojim grijesima strovaljujemo svoje duše u pakao ili se zbog svojih grijeha predugo zadržavamo u čistilištu, a dok u nebu ne bude onaj broj duša koji je Bog otajstveno predvidio ili odredio prije postanka svijeta, ovaj svijet će i dalje postojati i Bog će stvarati nove ljude čije će duše u svojim svjetiljkama donijeti pred njega dovoljno ulja dobrih djela da mogu ući u raj. Stoga, mi sada trpimo produljeno vrijeme odvojenosti ili udaljenosti od naših pokojnika zbog svojih i njihovih grijeha, a ne zbog neke Božje okrutnosti. Jer, „Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih, već je sve stvorio da opstane. [Naime,] Bog [je] stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću [i ljudskim grijehom] ušla smrt u svijet“ i san će smrti trajati kraće ukoliko svaki od nas bude svetiji, bolji, pobožniji i savršeniji.

Amen.