Draga braćo i sestre!

Na drugu nedjelju korizme uvijek imamo evanđelje o preobraženju Isusovu jer je korizma vrijeme u kojem bismo se mi morali preobraziti i postati sjajni i blistavi, sveti i čisti, moralno ispravni i Bogu ugodni tako da i za nas Bog Otac može reći: Ovo je dijete moje, moj izabranik i moj miljenik, u njemu mi je milo i drago prebivati.

Kakva je naša nutrina i naša duša u kojoj Bog stanuje po krštenju i po svetoj potvrdi? Mi smo kao neki duhovni grad ili duhovni svijet u kojem Bog prebiva. Naše tijelo je vidljivo i ima svoje granice i svoje mjere. Netko je visok metar i šezdeset ili metar i osamdeset centimetara, netko je težak sedamdeset, netko sto i deset kilograma, netko ima veću, netko manju glavu, nos, uši ili prste, ali naše duše su nešto sasvim drugo. One su duhovne i nemaju mjere i oblika kao naše tijelo, pa ipak prebivaju u našim tijelima, oživljavaju naša tijela i kad napuste tijelo, ovo naše tijelo umire. A što se nalazi u našim dušama? Nalaze se naše misli, naši osjećaji, naša sjećanja i maštanja, a najvažnije i najvrijednije su naše odluke ili naša slobodna volja. To su stanovnici koji stanuju u našoj duši kao u nekom duhovnom stanu, duhovnom gradu ili nutarnjem svijetu.

U našu dušu mogu pristupiti i anđeli, kako dobri, tako i zli. Znamo iz evanđelja da je Isus istjerivao zloduhe iz opsjednutih ljudi. No, najvažnije je da se u našoj duši može nastaniti Gospodin Bog! On i stanuje ili prebiva u svakoj ljudskoj duši jer nas on stvara na način da u najduljem središtu naše duše prebiva Bog iz kojeg mi dinamično izviremo, on nas održava u postojanju svojom stvarateljskom snagom. Čak i ljudi koji nisu kršćani mogu putem meditacije i ulaska u svoju nutrinu doći do toga da iskuse tu stvarateljsku prisutnost Božju u sebi.

A onda, Bog se u nama nastanjuje po sakramentima, po krštenju, po pričesti i po krizmi, ali i po ostalim sakramentima obnavlja svoju prisutnost ili nas na neki način dotiče i zahvaća. I to se događa u otajstvenim dubinama našega bića koje su našim odlukama, mislima, osjećajima, maštanjima ili sjećanjima nedostupna.

Treći način Božji prisutnosti u duši je osobni ili mistični način koji se sastoji u tome da ga duša može neposredno osjetiti, vidjeti, doživjeti ili čuti u sebi. To se događa onima koji su nakon mnogo godina redovitog naravnog duhovnog života, razmatranja, osobne molitve, askeze, odricanja, križeva, pročišćenja od Boga i primanja sakramenata toliko uznapredovali da ih je Bog uveo u mistiku, u nadnaravni dio duhovnog života, da ih je pročistio i da im se odlučio očitovati osobno kao bliski prijatelj, te mogu u pojedinim trenucima, razdobljima ili okolnostima osjetiti njegove konkretne misli, odluke, osjećaje, riječi, objave i slično.

U današnjem evanđelju je jako važna rečenica koju nalazimo samo kod Lukinog izvještaja o preobraženju: Dok se Isus molio, izgled mu se lica izmjeni, a odjeća sjajem zablista. Dakle, tijekom molitve se događa preobraženje Gospodnje, tj. pokazuje se Isusova slava i njegov božanski sjaj, blistavilo i veličanstvo njegovoga bića, a onda se njegov sjaj i svjetlo prelijevaju i na njegovu odjeću koja simbolizira njegov život: njegove misli, riječi i djela, njegova ostvarenja u prostoru i vremenu, jer čovjek se sastoji od duha, duše i tijela, ali i od svojih djela, od svojega života i od svojih ostvarenja. Kad čovjek umre i njegova duša napusti tijelo, ovaj svijet, prostor i vrijeme, ona u sebi odnosi u vječnost cijeli čovjekov život upisan u tu dušu neizbrisivo. Naša djela i ostvarenja ne prolaze i ne nestaju s našom smrću, nego je u Bogu sve spašeno za vječnost. To je, doduše dvosjekli mač, jer naša nas djela mogu proslaviti i spasiti, obasjati božanskim sjajem ukoliko su dobra i u skladu s Božjom voljom, a mogu nas i osuditi i upropastiti, tj. potamniti i nagrditi ukoliko su zla i protivna Božjoj volji. Možemo po svojim djelima završiti ili u raju ili u paklu. Stoga moramo paziti što radimo na ovome svijetu i kakva djela pohranjujemo u svoju dušu.

Svaka ispovijed je jako važna jer zla djela koja ispovijedamo, Bog uništava i ona više ne nagrđuju našu dušu. Ispovijed je stvarateljski zahvat Božji u našoj duši jer Bog izbrusi ili izreže iz nas bolesno i zlo djelo ili tkivo naše duše, a onda samo on može stvoriti novo i pravedno tkivo našega duha. Kad neki karijes ili trulež zahvati naš zub, onda zubar može brusilicom izbrusiti i odstraniti to pokvareno zubno tkivo, ali nakon toga rupu mora zatvoriti plombom ili punjenjem koje nije naše tkivo, nego neki strani materijal. Zubar nam ne može stvoriti zdravo zubno tkivo, a ne možemo to više ni mi, niti naš organizam. To bi mogao samo Bog jer je on stvoritelj. U ispovijedi mi nismo samo proglašeni dobrima i pomirenima s Bogom, nego nas Bog ponovno stvara ili uspostavlja u prijateljstvu sa sobom i u našoj pravednosti i svetosti.

Svaka ispovijed je neka vrsta našega preobraženja koje je naviješteno u današnjem evanđelju. Međutim, ispovijed je kao košnja livade: ona posječe listiće, cvjetiće i plodove zla koji su izbili u našem životu i djelovanju. No, kao što košnja ne zahvaća u tlo gdje su korjenčići korova, pa on opet nakon košnje izbija, tako i nakon ispovijedi, iz dubine naše duše ponovno izbijaju listići, cvjetići i bobice zla jer osim ispovijedi, treba i duhovni život, potrebni su za preobraženje ili pobožanstvenjenje našega bića i života, potrebni su posebni Božji zahvati kroz aktivno i pasivno pročišćenje naše volje, razuma, osjećaja, pamćenja i mašte. To se čistilište ili preobraženje ili pobožanstvenjenje našega bića događa obično kroz dvadesetak godina asketskog, naravnog dijela duhovnog kršćanskog i molitvenog života, a onda i kroz desetak ili više godina mističnog, nadnaravnog dijela duhovnog života. Tko od ljudi ne prođe svoje čistilište na ovome svijetu, mora ga proći nakon smrti u čistilištu koje prethodi ulasku u raj. Većina kršćana, a onda i većina ljudi koji nisu kršćani, svoje pobožanstvenjenje ili svoje preobraženje doživi tek nakon svoje smrti. To je iz raznih razloga koje sad ovdje nemamo vremena tumačiti, jako bolno i teško, ali duše koje su u čistilištu su unatoč svojim bolima i patnjama sretne, kako tvrdi sveta Katarina Đenovska u svojem mističnom djelcu Rasprava o čistilištu.

Nas današnja korizmena nedjelja potiče na molitvu i na pročišćenje, suobličenje Bogu kroz post, molitvu, milostinju, djela ljubavi, pomoć bližnjima, kroz velikodušnost, uslužnost, dobrotu, neproračunatost, požrtvovnost, zauzetost, suosjećanje i milosrđe. Svakim dobrom koje ostvarimo mi sebe oplemenjujemo i pobožanstvenjujemo, jer nam za svako dobro koje učinimo treba Božje svjetlo i njegova snaga, nadahnuće i pomoć Duha Svetoga koji je upravo zato i nastanjen u našim dušama da nas suobliči Isusu Kristu, Sinu Božjemu koji je prošao zemljom čineći dobro.

Amen.