Draga braćo i sestre!
Euharistija ili sveta pričest, sakrament Tijela i Krvi Kristove ima toliko bogatstva da ne možemo u jednoj propovijedi nabrojati sve dimenzije i značenja. Zadržat ćemo se danas samo na aspektu hrane ili hranjenja.
Tijelo Kristovo koje primamo u pričesti je hrana za našu dušu i za naše tijelo. Isus je smislio genijalan način da dođe k nama, da nam priopći ili daruje svoje božanski život, a to je blagovanje ili primanje njegovoga Tijela kroz naše tijelo. Kad je postao čovjekom, on je svoje božansku narav i svoju božansku osobu ujedinio s ljudskom naravi i s ljudskom osobom Isusa, sina Marijina. Time je u svoju božansku narav i u svoju božansku osobu uzeo sve što pripada ljudskoj naravi, pa je time sjedinio ljudsko tijelo sa svojom drugom osobom Presvetoga Trojstva, a nakon uskrsnuća, njegovo novo, proslavljeno i pobožanstvenjeno, besmrtno i duhovno tijelo može se uprisutniti u svakoj hostiji koja je posvećena silaskom Duha Svetoga i riječima pretvorbe koje izgovara svećenik za vrijeme mise.
Pretvorba je čin u kojem kruh postaje Tijelo Kristovo, a vino postaje Krv Kristova po silasku Duha Svetoga i po riječima koje izgovara svećenik. Naizgled, na površini i za naša ljudska osjetila kruh zadržava svoj izgled i svojstva kruha kako bismo ga normalno pojeli, ali to nije više kruh nego stvarno Tijelo Isusa Krista, Sina Božjega, to je sredstvo prijenosa božanskoga života i božanske naravi koja je ujedinjena s ljudskim tijelom.
Nekoliko puta tijekom povijesti Crkve posvećene hostije pretvarale su se u mišićno tkivo, živo i prokrvljeno. Ljudi su prije izuma mikroskopa mogli samo vidjeti da se radi o crvenom, mesnom tkivu i takve su hostije postavljali u pokaznice i čuvali u svetohraništima, a povremeno i izlagali na klanjanje. Ono što nam je znanost potvrdila u prošlom i ovom stoljeću je to da se uvijek radilo o srčanom mišiću i krvnoj grupi AB. Osim toga, čak i kod nedavnih euharistijskih čuda koja su se dogodila prije tridesetak godina i koja su posve provjerljiva, postoji fenomen da se takva hostija ne kvari i ne raspada, a pod mikroskopom se mogu između mišićnih stanica vidjeti bijela krvna zrnca koja inače ugibaju i raspadaju se desetak minuta nakon smrti čovjeka ili nakon vađenja iz organizma. Sve ovo upućuje na stvarnost pretvaranja kruha u Tijelo Kristovo.
Od samih početaka Crkve, bilo apostoli, bilo njihovi nasljednici, bilo Crkveni pisci i oci koji su tumačili Sveto pismo, svi su smatrali da Isusove riječi na posljednjoj večeri: Ovo je moje Tijelo i ovo je moja Krv, treba shvatiti doslovno, a ne samo u nekom prenesenom značenju ili simbolično. Prava i ispravna vjera Crkve je da kruh stvarno postaje Tijelo Kristovo, a vino Krv Kristova i da je to sredstvo posvećenja i pobožanstvenjenja ljudi koji primaju pričest.
Kad se hostija proguta i rastopi u našem tijelu, ona se ugrađuje u naše tijelo koje je dio naše ljudske osobe. Putem ugradnje hostije u naše tijelo događa se stvarni ulazak i ugradnja Boga u našu osobu. Mi primamo Boga u sebe i s njim primamo njegov život, njegove misli, njegove odluke, njegove osjećaje, njegova sjećanja i maštanja. On se duhovno ugrađuje u nas i to se događa u najdubljem središtu naše duše gdje nijedno drugo stvorenje nema pristupa. Nijedan anđeo, bio dobar ili zao ne može pristupiti ovom otajstvenom središtu naše duše i tu Bog nesmetano može vršiti svoju volju i djelovanje. Koliko će se koristi za nas preliti iz neke pričesti u naš život, u naše misli, u naše odluke, u naše osjećaje, sjećanja ili maštanja, ovisi i o Bogu i o našoj suradnji s njim, o našem duhovnom životu općenito, o našoj molitvi, o našoj pobožnosti, o našem ponašanju i djelovanju. Razni su sveci nakon smrti ostali u stanju tjelesne neraspadljivosti, tj. njihove kosti, mišići i koža, kao i druga tkiva ostala su u određenom obliku sačuvana i nisu propala. Možda su se sasušila ili promijenila boju, ali se nisu raspala ili nisu izjedena od strane mikroorganizama, tj. nisu se pokvarila kao što trune biljna ili životinjska hrana kako to znamo iz svakodnevnog iskustva.
No, mnogo važnije od posmrtnih ostataka i njihove sudbine nakon smrti svetaca, jest to što se zbog pričesti događa s njihovim dušama i što će se dogoditi s njihovim tijelima u dan uskrsnuća. Mi pričest primamo da bismo primili Boga u sebe, da bi se on ugradio doslovno u nas i da bismo mi postali jedno s njim, da bismo od njega poprimili njegov način odlučivanja, razmišljanja, osjećanja, maštanja i sjećanja, njegov način postojanja i djelovanja, da bismo se usavršili i posvetili, da bismo se pobožanstvenili.
Tijelo Kristovo je lijek protiv vječne smrti i propasti. Protiv pakla i vječne muke. Ono nam daje raj i nebo. Vječni život i vječnu sreću. Ljudi koji nikad nisu primili pričest, koji nikad bez svoje krivnje nisu čuli za Krista ili za kršćanstvo ili koji su rođeni i odgojeni u drugim vjerama, kad dođu pred lice Božje nakon svoje smrti, jednako kao i kršćani budu prosuđeni po svojim djelima i upoznaju tada jedinoga i pravoga Boga, svojega Stvoritelja i Spasitelja. Ukoliko se opredijele za život s Bogom u vječnosti, naravno, nakon svojega čistilišta i pročišćenja, primaju Boga i njegovo priopćenje na način koji nije vezan za sakramente, a kako to točno izgleda i kakav je put ili način spašavanja onih koji nisu kršteni i koji nisu primili Boga putem sakramenata, nama nije objavljeno i time se ne moramo baviti, osobito ne iz puke znatiželje.
Mi nismo u broju onih koji nikad nisu čuli za Krista. Mi smo svi kršteni i pričešćeni i krizmani i primamo sakramente i imamo veliku milost da putem koji je Bog želio kao redoviti put komunikacije i zajedništva s ljudima, primamo Boga i postajemo njegovi prijatelji i posvojena djeca. Stoga s poštovanjem i zahvalnošću primajmo ovaj sakrament i surađujmo s Bogom koji nam dolazi u susret kako bismo iz ovog otajstva crpili veliku duhovnu korist za sebe, onako kako to Bog za nas želi.
Amen.
