Kušnja Velikog petka: “Spasi sam sebe.”

Draga braćo i sestre!

Na Cvjetnicu smo ove godine slušali muku po Luki, danas muku po Ivanu. Svaki evanđelist donosi neke posebnosti, a kako na Cvjetnicu nismo propovijedali jer je bila procesija nakon blagoslova cvijeća i grančica, te je misa dugo trajala i zbog pjevanja i zbog pričešćivanja velikog broja vjernika, onda danas možemo uzeti jedan detalj iz muke Isusove po Luki jer danas obredi kraće traju. Na Cvjetnicu, inače, ni pape ne propovijedaju nego sama svetkovina propovijeda sama za sebe, kako se to obično kaže.

Što to sveti Luka evanđelist donosi u muci Isusovoj kao posebnost vrijednu isticanja, a koju drugi evanđelisti nemaju? To je inzistiranje na trostrukoj Isusovoj kušnji dok je bio razapet na križu. Naime, sveti Luka donosi jednu zagonetnu rečenicu već na početku svoga evanđelja, kad opisuje Isusovu kušnju u pustinji. Tada završava svoj izvještaj o Isusovoj kušnji riječima: „Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.“ Koja je to bila druga prilika? Upravo na Veliki petak tijekom razapinjanja. Koja je to kušnja kojom je đavao tada iskušavao Isusa? To je izvorna ili istočna napast, ona ista napast kojom je đavao napastovao Adama i Evu. Za razliku od Adama i Eve, Isus, novi Adam, a s njim i nova Eva – Blažena Djevica Marija, odbili su tu đavolsku napast i nadvladali je.

„Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: “Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!” Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: “Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!” … Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: “Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!” “ (Lk 23,35-39). Evanđelist Luka tri puta naglašava ovu izvornu napast: „Spasi sam sebe!“. Isus je tu napast odbio i ostao je na križu do kraja, do smrti. Nije spasio samog sebe i nije pokušao spašavati samog sebe. Štoviše, još prilikom uhićenja u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak, Isus je rekao svetom Petru koji ga je htio mačem braniti: „Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu. Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela? No kako bi se onda ispunila Pisma da tako mora biti?“ Pisma koja se moraju ispuniti su objava volje Božje, tj. predstavljaju odluku Boga Oca. Dakle, Isus je prepustio svoje spasenje Bogu Ocu. Otac ga isto tako nije skinuo s križa prije smrti jer je smrt kraj u ovom životu i time nam je Bog pokazao da nam se daje ili žrtvuje do kraja, da ništa ne skriva od nas. Da je Isus sišao s križa prije svoje smrti, đavao bi imao pravo: Bog nešto skriva od nas i nešto nam usteže, ne daje se do kraja. A ovako, Isus je razorio djela đavolska upravo time što je ostao na križu do kraja, do smrti i posve se dao da bi ljudi po njemu i od njega imali život vječni.

Đavao je od početka lagao ljudima da Bog nešto skriva od nas i da nam neće davati vječni život i vječnu sreću, vječnu mladost i vječno zdravlje zauvijek. Vrag je nagovarao ili napastovao ljude da ne vjeruju u Božja obećanja, u njegovu vjernost i vjerodostojnost, u njegova nadahnuća i u njegove, Božje, dokaze koje je davao ljudima o svojoj ljubavi i pouzdanosti. Stoga, zli duh je predložio ljudima da pokušaju spasiti sami sebe, da ne primaju život vječni kao dar od Boga u ovisnosti o Bogu i u zahvalnosti prema Bogu. Napastovao je ljude da ugrabe život vječni kao svoj plijen, kao svoju zaslugu i kao svoje vlasništvo. Tako ljudi neće morati ovisiti o Bogu, neće mu morati biti zahvalni i neće morati poštivati Božje zapovijedi, nego će imati život vječni i ujedno će moći raditi što hoće.

Naime, ako ljudi primaju život vječni kao dar od Boga, onda moraju imati poštovanja i obzirnosti prema Bogu, onda moraju poštivati njegove zapovijedi i ne smiju raditi po svojem, nego moraju slušati Boga. Ukoliko ljudi počnu raditi suprotno od volje Božje, može se dogoditi da Bog uskrati vječni život ljudima kao kaznu što ga ne poštuju. Tako je to predstavio vrag ljudima, i tako to još i dan danas predstavlja. Tako je to radio kroz cijelu povijest čovječanstva.

Mi se moramo stalno boriti i ratovati s napastima i s napasnicima, moramo stalno odbijati nagovaranja đavla da ne vjerujemo u ljubav Božju prema nama i da prestanemo biti ovisni o Bogu, da mu prestanemo biti zahvalni, da osiguramo sami sebe i da sebi ugrabimo kao plijen i svoje zdravlje, i svoju mladost i svoju ljepotu i svoje bogatstvo i svoju moć i svoju vlast i sve ostalo za što mislimo da će nam dati sigurnost da nećemo nikada umrijeti ili da se nećemo nikada osiromašiti, razboljeti ili ostarjeti ili poružniti.

Međutim, život i životno iskustvo koje imamo, koje nam je svima pred očima i koje nam je očigledno i očito, govori nam suprotno. Nitko sebi ne može osigurati vječni život i izbjeći smrti u ovom svijetu. Nitko sebi ne može dati vječnu ljepotu i vječnu mladost. Nitko sebe ne može osigurati da će uvijek imati dovoljno hrane, vode, zraka, novaca, moći i vlasti, sreće i radosti u životu i da nikome neće morati polagati račune, da ni o kome neće ovisiti. Isus nas je u jednoj rečenici lijepo upozorio: „koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“ I to je velika istina. Nitko sebe ne može spasiti. Nitko se ne može osigurati da mu drugi ljudi ili životne nesreće neće naškoditi. Ne možemo se boriti sa svim ljudima koji nas ogovaraju, kleveću, koji nam rade iza leđa, koji planiraju razne svinjarije protiv nas s tko zna kojim svojim poznanicima ili prijateljima ili saveznicima. Predvidjeti što bi sve netko protiv nas mogao raditi ili saznati tko sve ima loše mišljenje i loše namjere protiv nas, boriti se s tim, pobijediti i braniti se, osigurati si da nam se ništa neće dogoditi, to je isto kao da bismo željeli cijeli svijet pokriti tepisima kako ne bismo bosim nogama morali gaziti po oštrom tlu svuda oko nas. Umjesto da pokušamo cijeli svijet pokriti ćilimima, kaže jedna narodna poslovica, lakše je i bolje obuti papuče na noge. To jest učiniti ono što je stvarno u našoj moći.

A što je jedino stvarno u našoj moći ili u našoj vlasti? Jedino u čemu mi možemo stvarno odlučivati jest to koliko ćemo biti u dobrim odnosima s Bogom, svojim Spasiteljem i Čuvarom. Ukoliko smo si jako dobri s Bogom, ukoliko ga volimo i poštujemo, ukoliko s njim redovito razgovaramo, ukoliko se redovito molimo, izbjegavamo ono što ga vrijeđa i smeta, ne griješimo, nastojimo ga obradovati dobrim djelima, jednom riječju: AKO SE MI BRINEMO ZA BOGA I ONO ŠTO JE BOGU VAŽNO, ONDA ĆE SE ON BRINUTI ZA NAS I ZA ONO ŠTO JE NAMA VAŽNO.

Kod Izaiji proroka nalazimo često izraz da je Bog naš Otkupitelj. Iza hrvatske riječi Otkupitelj stoji židovska riječ Goel, tj. krvni osvetnik ili osoba koja je prema Starozavjetnom zakonu morala braniti ili štititi ugrožene ili nemoćne članove obitelji ili svojega roda. Bog je onaj koji će nas štititi i koji će priječiti da nam zli duhovi i zli ljudi nanose zlo i štetu i nepravdu. On će nas braniti od raznih bolesti i nesreća u ovom svijetu. Koliko će nas on braniti i što će on dopustiti, mi to ne znamo. Kolikim kušnjama i problemima ili patnjama možemo biti prepušteni po Božjem dopuštenju i po njegovoj volji, to ne znamo i ne možemo kontrolirati. Kolike će žrtve od nas Bog zatražiti, to ne znamo i nad tim ne možemo imati kontrolu jer Boga ne možemo kontrolirati niti njime upravljati ili s njim trgovati. Možemo jedino razvijati prijateljstvo s njim i u povjerenju u njegovu ljubav imati pouzdanja da nećemo biti kušani iznad svojih sila i da će nam Bog s kušnjama dati i dobar ishod ili pobjedu u vremenu i na način na koji on odluči. Oko nas su razne sile, ljudske i duhovne; mnogo je osoba i okolnosti života jednostavno jače od nas i moramo priznati da unatoč svim svojim nastojanjima ne možemo biti jači od svih i od svega. Uvijek netko s nama gospodari, uvijek smo o nekom ovisni ili ćemo biti ovisni, svakome se može dogoditi da postane nepokretan i teško bolestan i ovisan o tuđoj pomoći, pa čak i u mlađim godinama. I političari koji su na vlasti, kao i bogataši i direktori, ovise o biračima, izborima, strankama, međunarodnim odlukama, moćnicima iz sjene, kretanjima na tržištu, bankama, suradnicima, pa čak i o svojim podložnicima o kojima misle da njima mogu upravljati. Što je direktor u praznoj tvornici bez radnika? Što je političar bez stranke i podrške medija, bogataša ili izbornog sustava? Što smo svi mi bez pomoći liječnika, majstora koji nam trebaju ili svećenika, nastavnika, susjeda, prijatelja i tako redom.

Ili ćemo biti ovisni o ljudima, ili ćemo biti ovisni o Bogu. Neovisni biti ne možemo. Sami sebi ne možemo biti dosta. Nitko ne može reći: Ja nikoga ne trebam. Ili: meni nitko ne treba, ja sve mogu sam. I u 78. godini života, i u moždanom udaru, i u svim područjima života?

Kad Adam i Eva nisu htjeli služiti Bogu i Bogu se pokoravati, nego su se kao plijena pokušali dočepati života vječnoga bez Boga i protiv Boga, onda su se našli u situaciji da su bili prepušteni jedni drugima i duhovnim silama koje je Bog stvorio prije ovog vidljivog svijeta i koje imaju redovite kanale komunikacije s ovim svijetom. Tako su se našli u situaciji da umjesto Bogu, služe jedni drugima i raznim zlodusima. Umjesto da imamo jednoga Gospodina i Gospodara, jednoga Oca koji je prijatelj i koji je jedini dobrohotan te jedini sposoban i voljan uvijek pomoći, mi smo se neposluhom Bogu doveli na vjetrometinu da imamo tko zna koliko gospodara i prijetnji i nesigurnosti i tuđih interesa koji se kose s našima.

Vratimo se, stoga, Bogu da nas on brani i spašava, da nas on čuva i štiti i da nas on dovede u sigurnu luku spasenja. Da nam je on jedini dobrohotan i blagohotan, dokazao nam je time da je za nas trpio i umro i podnio veliku žrtvu.

Amen.