Draga braćo i sestre!

Noćas slavimo uskrsnuće Isusa Krista od mrtvih, a to je više od običnog oživljavanja njegovoga zemaljskoga tijela. Isus je tijekom svojega zemaljskoga života oživio troje ljude, kako znamo iz evanđelja: jednu djevojčicu, nekog sina jedinca majke udovice iz Naina i svoga osobnog prijatelja Lazara, brata Marte i Marije. To su ljudi koji su se nakon svoje smrti vratili u ovaj smrtni život i nastavili život u vidljivom, opipljivom i raspadljivom tijelu koje je opet umrlo nakon nekog vremena.

Isus, međutim, nije tako uskrsnuo. Njegovo je tijelo oživjelo, ali se je istovremeno i preobrazilo u duhovno, nebesko, vječno, besmrtno, slavno i dinamično tijelo. On je i u svojoj duši i u svojem tijelu prešao u vječnost i njegovo tijelo više nema ograničenja koja postoje u ovom svijetu. Njegovo tijelo više ne može umrijeti, ne stari, ne raspada se, ne može se razboljeti, ne gubi na ljepoti, savršenstvu ili trajnosti. Njegovo tijelo je vječno, besmrtno, ne treba jela, sna, pića ili zraka za disanje. Njegovo tijelo sudjeluje u božanskoj naravi koja je duhovna, dinamična, vječna, nepromjenjiva, stalna, neuništiva, ali zato i gibljiva, promjenjiva, uvijek nova i pokretljiva. Grčka riječ dinamis označava silu, snagu, ali pokretljivost, dinamiku, gibljivost, promjenjivost, usavršivost. Ona označava jednu od karakteristika božanske naravi. Takvo je sada i Isusovo tijelo koje je uskrsnućem, tj. pobožanstvenjenjem postalo duhovno, slavno, besmrtno i dinamično, tj. silno, snažno, moćno, svemoćno, postalo je gibljivo, pokretljivo, božanski usavršivo.

Kamo je otišla Isusova duša na Veliki petak nakon njegove smrti? Gdje je bila ta njegova duša cijelu Veliku subotu? U vjerovanju ispovijedamo da je Isus sašao nad pakao i da je u nekom stanju iščekivanja pohodio duše ljudi koji su umrli od Adama i Eve do trenutka njegove smrti. One duše koje su se pročistile i koje su se odlučile za Boga i za život u zajedništvu s njim, te duše su s Isusom ušle u raj. Onako kako je Isus rekao obraćenom razbojniku koji je s njim bio razapet na Kalvariji: „Još danas ćeš sa mnom biti u raju“. One duše koje se nisu odlučile za zajedništvo s Bogom, nego su u mržnji prema Bogu izabrale pakao, otišle su u stanje vječnih muka.

Što će biti s nama kad mi umremo? Naše duše nakon Isusove smrti imaju drugačiju sudbinu i drugačiji put od onih koji su umirali prije Isusove smrti i uskrsnuća. Naša duša nakon smrti dolazi izravno pred lice Božje i između duše i Boga još se jednom pokaže sav ljudski život kako se proživio na ovom svijetu. Svaka misao koju je duša pomislila, svaki osjećaj koji je osjetila, svaka riječ koju je izgovorila, svaka odluka koju je donijela, svako djelo koje učinila, svako sjećanje i maštanje koje je ostvarila, sve ono što je duša doživjela i pretrpjela od svojih bližnjih i od događaja svojega života, sve to stoji između duše i Boga i to se vidi i prosuđuju u Božjem svjetlu i u čistoj istini, bez ikakve pristranosti, bez pretjerane strogoće i bez ikakve popustljivosti ili mijenjanja stvarnosti. Jedino čega nema u to prikazu ljudskog života su dokraja oprošteni grijesi. Ono što je Bog oprostio u valjanim ispovijedima, to je uništeno i to ne postoji. Za to se duša ne mora sramiti i bojati pred Bogom, a sve ostalo stoji između umrlog čovjeka i Boga. Nas prate naša djela, naš život i sva naša ostvarenja. S našom smrću i odlaskom s ovoga svijeta, ništa od našega života ne propada. Sve traje vječno pred Bogom. Ono što je bilo dobro i plemenito, savršeno i sveto u našem životu, sva naša dobra djela, sve ono što smo napravili požrtvovno, velikodušno, uslužno, nesebično, neproračunato, ljubazno, darežljivo, popustljivo, blagohotno, strpljivo, ponizno, blago, istinito, pošteno i čestito, sve to ostaje za vječnost i to Bog spašava od nestanka i od prolaznosti, od propasti i od besmisla. Mi ne živimo besmisleno i ne trudimo se u ovom svijetu uzalud. Na latinskom se uzalud kaže frustra. Kad nešto u životu napravimo bez smisla ili svrhe, kad se oko nečega jako potrudimo, a onda ne postignemo cilj ili rezultat koji smo htjeli, drugim riječima kad smo radili uzalud, onda kažemo da se osjećamo frustrirano. Naš život i naša dobra djela nisu nikad uzaludni ni besmisleni, nego su spašeni u Bogu i u vječnosti. No, to je dvosjekli mač jer s nama u vječnost ne prelaze samo dobra djela, nego i sve nepomirene ili neispovjeđene stvari i sve vremenite posljedice naših grijeha. Naime, svaki naš grijeh, pa čak i onaj koji smo ispovjedili, ima dvije posljedice: vječnu i vremenitu. Vječna posljedica našega grijeha je izravna uvreda Bogu i to se oprašta u ispovijedi. A vremenite posljedice naših grijeha su razne nepravde i štete koje svojim grijesima nanosimo drugim ljudima i stvorenjima Božjim. To se ne oprašta u ispovijedi i za to nije dovoljno izmoliti ili učiniti simboličnu pokoru. To netko mora stvarno i doslovno popraviti i nadoknaditi. Mnoge loše vremenite posljedice naših grijeha mi sami ni ne možemo popraviti, čak i kad bismo to žarko željeli. To može i mora popraviti Bog izravno i osobno ili po nekim anđelima ili po svecima. Stoga, naša duša, ukoliko nisu popravljene sve nepravde i štete koje je napravila tijekom života, mora ostati u čistilištu dok se te nepravde i štete ne poprave i ne nadoknade, a k tome naša duša mora biti pobožanstvenjena, tj. preobražena u Boga prije ulaska u raj. To znači da se naš razum ili razmišljanje mora prilagoditi Bogu, moramo početi razmišljati na Božji način i samo i jedino o stvarima o kojima misli Bog. Sve grešne i nečiste misli moraju nestati iz duše. Naša volja ili odlučivanje mora se uskladiti u svemu s voljom Božjom: moramo željeti na način na koji želi Bog i moramo željeti sve ono i samo ono što želi i Bog. Sve naše nečiste i grešne želje moraju iz duše nestati. Naši osjećaji se moraju pobožanstveniti, tj. moramo početi osjećati na božanski način i moramo imati u sebi iste osjećaje koje ima Bog, a sve ono što Bog ne osjeća, mora nestati iz nas. Naše sjećanje se mora pobožanstveniti i moramo se početi sjećati na način na koji Bog pamti, a onda i sadržaj našega sjećanja mora biti čisti i savršen kao što je i Božje sjećanje savršeno, sveto i čisto. To znači da moramo zaboraviti svako sjećanje na svaki grijeh i zlo koje smo napravili ili pretrpjeli, ne smijemo se sjećati ni jednoga grešnoga užitka ili koristi koji su nam došli od bilo kojega grešnoga djela. Naša maštanja moraju se pobožanstveniti i moramo zamišljati na način na koji mašta Bog, a i sadržaj naših zamišljaja mora biti usklađen s Bogom.

Ovaj proces pobožanstvenjenja duše ili preobrazbe čovjeka u Boga može se i trebao bi se ostvariti u potpunosti na ovome svijetu i u ovom životu. Za taj proces treba nekoliko desetaka godina, obično deset ili dvadeset, kako nam to svjedoče primjeri svetaca i mistika koji su to u kršćanstvu prošli, a neki donekle i opisali u svojim duhovnim knjigama. K tome, ovaj proces pobožanstvenjenja ili preobrazbe iz stvorenog i ljudskog načina postupanja i postojanja u Božji način djelovanja i postojanja sada je težak, naporan i bolan jer moramo mnogo toga pogubiti, a svaki gubitak je bolan; tu su i posljedice naših grijeha i izvornoga grijeha i drugi razlozi. Osim svega, za ovaj proces koji se zove i molitveni ili duhovni put, odnosno kršćanski ili vjerski život, mora postojati i interes čovjeka ili htjenje da se time čovjek bavi. Mnogima se na da moliti, komunicirati s Bogom, ispovijedati se, pričešćivati se, postiti, hodočastiti, posvećivati vrijeme pobožnostima, izbjegavati ono što Boga vrijeđa, paziti na svoja djela, misli i riječi, mnogima se na da Boga razveseljavati dobrim djelima jer su dobra djela zahtjevna i teško ih je činiti, zahtijevaju napor i trud. Sve što je vrijedno, to je i teško, a postati kao Bog, to je nešto jako vrijedno, pa je zato i jako teško. Međutim, ako to nećemo na ovome svijetu, ili ako uopće za to ni ne znamo, ako nismo htjeli slušati i pamtiti na vjeronauku ili ako nismo pazili na propovijedima, ako nismo nikad ništa duhovno pročitali ili se sami informirali, onda jasno da nećemo nikada posvetiti ozbiljno vrijeme i snage svojem pobožanstvenjenju. A bez suobličenosti Bogu nema ulaska u raj.

Naime, kad čovjek umre, njegova duša vidi da su vrata raja otvorena i da u raj može ući svatko tko to želi. No, duši ne pada na pamet da bi nečista ili nepripremljena i nedostojna, tj. nepobožanstvenjena ušla u raj. Stoga se duša radosno i dragovoljno odlučuje za čistilište i za cijeli proces svojega pobožanstvenjenja i pročišćenja za kojega vidi i jasno spoznaje da ga mora proći. Bilo bi bolje i lakše za dušu da se posvetila tome već na ovome svijetu jer je taj proces ovdje lakši i manje bolan nego nakon smrti. Ali, ako nećemo ovdje, onda ćemo ondje to morati proći, a svoje grijehe, mlakosti, nemarnosti i površnosti, svoje lakomislenosti i oholosti ćemo ondje masno platiti. I posve pravedno. Osobito će strogo biti suđeni oni koji su bili na bilo koji način moćni ili su imali neku vlast na ovome svijetu: političari, upravitelji, suci, liječnici, svećenici, kraljevi, vojskovođe, gazde, direktori i svi drugi vlastodršci koji su odlučivali o tuđim životima i sudbinama. Zato moramo jako paziti na svako svoje djelo, na svaku riječ i misao ili osjećaj koji prođu kroz naše tijelo.

Nakon što se naša duša pobožanstveni i pročisti, onda će se i naše tijelo pobožanstveniti, tj. i mi ćemo poput Isusa uskrsnuti, ali svi zajedno u posljednji dan, tj. na sudnji dan: jedni će uskrsnuti na uskrsnuće osude i otići u pakao, a drugi će uskrsnuti na uskrsnuće života i otići život vječni u prijateljstvu s Bogom. Pazimo zato što radimo i kako živimo, jer kakav život, takva i smrt. Neka nas naša smrt i prelazak u vječnost zateknu u stanju mira i prijateljstva s Bogom koji je za nas umro i uskrsnuo.

Amen.