Draga braćo i sestre!
Uskrs je blagdan koji nam govori o Isusovu uskrsnuću, tj. oživljenju njegova tijela nakon smrti, o preobrazbi i pobožanstvenjenju njegova tijela i prilagodbi toga tijela za život u vječnosti, izvan prostora i vremena.
Uskrsnuće se dogodilo nakon Isusove smrti, tj. nakon što je on završio ili dovršio svoj zemaljski život. Smrt je sada zbog izvornoga grijeha strašan i zao način odlaska s ovoga svijeta i dovršenja tijeka svojega zemaljskoga puta i života. Da nije bilo izvornoga grijeha, ljudi ne bi umirali, smrti ne bi bilo, ali nitko ne bi ostao na ovome svijetu zauvijek. Dovršivši tijek svojega ovozemaljskog života, mi bismo poput Marije i Isusa doživjeli preobrazbu tijela u besmrtno, vječno, duhovno tijelo i bili bismo uzdignuti u vječnu slavu i u vječni život.
Drugim riječima, naš prelazak u vječnost ne bi se zvao smrt, ne bi bilo dijeljenja duše i tijela, ne bi bilo ukopa ili kremiranja tijela, ne bi bilo rastanka s milima i dragima koji bi još živjeli na ovom svijetu, a nadasve ne bi bilo podjele između čovjeka i Boga. Svoj odlazak s ovoga svijeta zvali bismo uznesenje, proslava, odlazak u vječnost ili na neki drugi način. No, uvijek bi se taj prelazak u vječnost dogodio nakon što bismo dovršili tijek svojega ovozemaljskog života, a to znači da naš život na ovome svijetu ima neki tok, ima neko trajanje i neku posebnu svrhu, smisao ili poslanje koje treba ostvariti.
Kad je stvarao nebo i zemlju, svijet anđela i svijet ljudi, Bog je svakom anđelu dodijelio jedno posebno poslanje i svrhu, jedan zadatak za ostvariti i ponudio im je slobodu da taj zadatak i to poslanje prihvate i izvrše ili da to odbiju. Ukoliko su prihvatili Božju volju i njegovo poslanje, svoju svrhu i smisao svojega postojanja, postali su blaženi, sveti i savršeni, prijatelji Božji i dobili su od Boga zahvalu, prijateljstvo, vječnu slavu, radost, život i svjetlo, blaženstvo i zadovoljstvo. Postali su neopisivo sretni i veseli, postigli su mir i radost što su točno tamo gdje im je i mjesto, gdje ih je Božja mudrost i dobrota, Božja savršena volja i odluka željela, a kad su točno na svojem mjestu, onda je sve u redu, onda mogu odahnuti i osjetiti potpuno životno zadovoljstvo, ispunjenje, osjećaj ostvarenosti, vrijednosti i smirenosti.
Naprotiv, anđeli koji su se pobunili protiv Boga, koji nisu svoju volju htjeli podložiti volji Božjoj, koji nisu htjeli svoju volju uskladiti s voljom Božjom, drugim riječima koji se nisu htjeli žrtvovati da bi se ostvarilo Božje poslanje i njegova svrha u njihovom postojanju, oni su se našli u stanju muke, nezadovoljstva, nesretnosti, depresije, tjeskobe, duhovne patnje i nemira, jednom riječju u paklu, u vječnoj patnji, trpljenju i boli jer su u stalnom sukobu sa svojim bićem, s onim što znaju da je za njih dobro i najbolje, ali ipak ustraju u svome i protive se Bogu. Prihvaćanje volje Božje smatrali su ponižavajućom i neprihvatljivom žrtvom, mislili su da je to za njih nešto sramotno i glupo. Posve su krivo doživjeli Božji dar slobodne volje i slobodnog izbora koji su imali, napravili su pogrešnu procjenu i to su učinili svjesno i namjerno, a kako je ta njihova odluka vječna i nepromjenjiva jer su stvoreni u vječnosti, izvan prostora i vremena, onda se ona više nikako ne može promijeniti niti je ti zli anđeli žele promijeniti. Oni su u sukobu ne samo s Bogom nego i sa samima sobom, jer su svjesni da su slobodno izabrali zlo, ali od te svoje odluke ne odustaju, oni razumiju da žele biti sretni na nemogući način, ali od svojega htjenja ne odustaju, pa makar ih to koštalo vječne muke u paklu.
Svatko od nas ljudi ima od Boga svoje poslanje i svoju svrhu. Svi smo mi stvoreni da bismo ostvarili jedinstveno i neponovljivo djelo u povijesti čovječanstva i da bismo nakon toga ostvarenja, na kraju svojega životnog puta i tijeka u miru i radosti prešli s ovoga svijeta u vječnost. Kako to znamo? Jer je Isus tako rekao za sebe, a on je naš uzor u svemu. On se utjelovio i postao čovjekom da bi nam u svojoj osobi i u svojem životu dao utjelovljeni primjer i uzor što je volja Božja sa svakim od nas. Čitamo u Ivanovom evanđelju da je neposredno prije svoje muke, smrti i uskrsnuća Isus rekao pred svojim učenicima: „Isus podiže oči k nebu i progovori: “Oče, … Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ Koje je to djelo Otac nebeski dao izvršiti Isusu? Koje je to djelo koje Isus dovršio i tako proslavio Oca nebeskoga na zemlji? Rečenicu: Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti, možemo razumjeti na dva načina. Prvi je način da je Isus proslavio Oca na zemlji tako da je dovršio djelo koje mu je Otac zadao ili dao izvršiti, a drugi način je da je Isus na zemlji dovršio djelo koje mu je Otac u vječnosti, u nebu još prije stvaranja svijeta dao ili zadao da izvrši. Mi ljudi, svatko od nas, na zemlji, u ovom smrtnom životu, ima, dakle, neko djelo koje nam je Bog i Stvoritelj naš, naš Otac dao ili dodijelio da izvršimo. Ukoliko to djelo otkrivamo i otkrijemo, ukoliko ga upoznajemo i upoznamo, ukoliko shvatimo što je to što moramo izvršiti, pa onda to i ostvarimo, bit ćemo blaženi i sretni, onda će se i s nama dogoditi što se dogodilo s Isusom: onda će Otac nebeski proslaviti i nas ono slavom koju je za nas predvidio prije nego li je svijeta bilo. Isus je jedinstveno za sebe mogao reći: A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Isus je kao druga božanska osoba s Ocem nebeskim živio u Presvetom Trojstvu oduvijek, bez početka, prije nego li je svijeta bilo i ta slava ili blaženstvo, vječni život, moć i radost jest nešto što je on imao i prije stvaranja svijeta. Mi to nismo imali ni prije stvaranja svijeta ni prije svojeg vlastitog stvaranja ili početka postojanja. Međutim, prije nego li je stvorio svakog od nas, Bog nas je poznavao, on nas je planirao, želio, zamišljao, odlučio je hoćemo li biti muško ili žensko, bijeli ili crni, visoki ili niski, plavih ili smeđih očiju, ovakve ili onakve naravi, karaktera, pameti, talenata, sa sluhom ili bez sluha, sposobni crtati ili nesposobni, vješti za rukovanje oruđima i izradu i popravak stvari ili nevješti, sposobni ili nesposobni za ženidbu, obdareni ovim ili onim pozivom, poslanjem ili djelom koje moramo ostvariti u cjelini čovječanstva da bismo svi zajedno, cijelo čovječanstvo, kao veliko i jedinstveno otajstveno tijelo povezano Duhom Svetim i Isusom Kristom kao svojom glavom, ostvarili veliko i jedinstveno djelo koje je Bog predvidio ili želio i zamišljao ili planirao prije nego li se odlučio na stvaranje svijeta.
Za Isusa će Djela apostolska reći da je „prošao zemljom čineći dobro“. To je, recimo, općenito djelo koje je Bog svakom od nas povjerio. Svi mi moramo proći zemljom čineći dobro, a to znači postupati prema svojim bližnjima i prema Bogu uslužno, dobro, blagohotno, velikodušno, požrtvovno, odgovorno, nesebično, neproračunato, ljubazno, blago, popustljivo, strpljivo, darežljivo, samozatajno, čisto, sveto, neporočno, lijepo, fino, uljudno i slično. Osim ovih općih odrednica, svatko od nas ima svoje poslanje i svoje djelo. Ono nam se otkriva malo po malo kroz duhovni i kršćanski život, kroz molitvu i komunikaciju s Bogom, kroz vjerski život kroz koji primamo i prosvjetljenja i nadahnuća Duha Svetoga, ali i njegovu snagu da bismo to djelo mogli izvršiti i tako mirno s ovoga svijeta poći Bogu. Isus je na križu na Veliki petak zato i izrekao posljednju riječ: „Dovršeno je!“ Što je to bilo dovršeno? Dovršeno je djelo koje mu je Otac povjerio, dovršeno je djelo ljudskog spasenja, dovršeno je to da se Isus kao izvor života vječnoga do kraja, potpuno, do smrti predao ljudima kako bi ljudi od njega živjeli: dovršena je poslušnost Ocu u svemu, pa i uz ogromnu cijenu neshvatljive patnje, muke i trpljenja, ubijanja i umiranja u nepravdi i sramoti. Dovršeno je ono što je sam Isus rekao svojim učenicima kad im je govorio o djelu koje mu je Otac povjerio: „Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta.“ Ta objava nije samo neka informacija, to nisu samo riječi i pojmovi, nego objava imena Božjega znači objava Božje osobe, onoga kakav je Bog u sebi, a to se objavilo ne samo pričanjem, riječima, informiranjem ljudi putem propovijedi ili predavanja, nego to je objava djelima da se može iskusiti kakav je Bog i da se može imati iskustveni dokaz i životni dojam, neposredno iskustvo kakav je Bog. Ta je objava Isusa koštala života, on je morao ostati na križu do kraja, do smrti, da nam dokaže i objavi, da nam stvarno pokaže da Bog ništa ne skriva od nas i da možemo i moramo imati povjerenja u ljubav koju on ima prema nama. A onda je Bog treći dan poslije smrti uskrisio Isusa od mrtvih. Ne odmah na Veliki petak, ne odmah nakon smrti dok je Isus još mrtav visio na križu, nego s odmakom, jer mi svi ljudi moramo pričekati jedni druge, moramo svi jedni za drugima živjeti u raznim vremenima, moramo s odmakom dočekati vlastito uskrsnuće koje će se za sve ljude dogoditi u isti dan, u isti trenutak, na sudnji dan, na kraju ili na dovršenju cijelog čovječanstva i svakog djela i svega djela koje je Bog svima nama povjerio da ga ostvarimo. Isusovo uskrsnuće treći dan nakon smrti je simbol i uzor našega uskrsnuća koje će se dogoditi s odmakom, s razmakom vremena između naše smrti i sudnjega dana. Isus je bio posve uvjeren da će ga Otac uskrisiti iako je imao samo Očevo obećanje i njegovu riječ. Ali iza te riječi je stajala Očeva osoba, njegova vjernost i vjerodostojnost. Još za vrijeme posljednje večere Isus je rekao svojim učenicima: „Pošto Juda iziđe, reče Isus: “Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti”!“ Ova sigurnost Isusova je sigurnost vjere koju i mi moramo imati u svoje uskrsnuće i proslavu u posljednji dan. Da bismo tu vjeru imali, treba nam Duh Sveti koji nam tu vjeru nadahnjuje i daje nam snage vjerovati. Otvorimo se djelovanju Duha Svetoga u nama i povjerujmo Bogu i njegovu obećanju o našem uskrsnuću u posljednji dan…
Amen.
