Braćo: Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.

Draga braćo i sestre!

Evo opet drugog čitanja iz Poslanice Kološanima. I opet imamo posla s težim dijelovima Novog Zavjeta. Najbolje bi bilo održati propovijed na temelju prvog čitanja i Evanđelja: kako je gostoprimstvo velika krepost ili vrlina, kako se radi o velikodušnosti i darežljivosti, kako su Abraham i Marta ugostili Boga, doduše ne Boga Oca, nevidljivoga, neshvatljivoga, onostranoga, neizmjernoga, beskonačnoga i svesilnoga, sveprisutnoga, nepojmljivoga, sveznajućega i tako redom, nego povijesno uprisutnjenoga: Abrahamu se JEDAN Bog ukazao u liku TRI čovjeka, tj. tri anđela Gospodnja, kako bi to izreklo Sveto pismo Staroga zavjeta (proročki navješćujući da je Bog jedan i trojstven: jedno biće u tri osobe), a Marti se ukazao u liku JEDNOGA čovjeka, tj. Isusa iz Nazareta, Sina čovječjega, kako se sam volio nazivati, dočim ga mi volimo zvati Sinom Božjim.

No, nećemo namjerno propovijedati o gostoprimstvu, iako bi se i o tome dalo zanimljivo mnogo toga reći. Na primjer, ima tumača Svetog pisma koji tvrde da grijeh Sodome i Gomore radi kojega su kažnjeni sumporom i ognjem s neba nije bio grijeh homoseksualnosti, nego grijeh negostoljubivosti: oni su navodno htjeli pokazati nepoštovanje prema Lotovim gostima, pa je zato Lot građanima Sodome umjesto svojih anđeoskih gostiju (anđeli Gospodnji su se ovaj put ukazali kao muški ljudi, bez krila i drugih mitskih dodataka), ponudio svoje kćeri. Naime, Lot je navodno toliko poštivao zakon gostoprimstva koji je nalagao da je gost zaštićena svetinja u domu domaćina, da je bio spreman žrtvovati čast svojih rođenih kćeri i predati ih pohotnim građanima Sodome da ih se ovi namiluju umjesto muških gostiju koji su mu došli u posjet. A kako su građani Sodome (i muški i ženski) inzistirali na tome da se namiluju Lotovih muških gostiju, onda je, navodno, po tim tumačima Svetog pisma, veći grijeh građana Sodome bio nepoštivanje gostoprimstva ili gostiju, nego li homoseksualni grijeh. Bilo kako bilo, anđeli su zalupili vrata Lotove kuće ravno u nos tim pohotnim sodomitima i zabliještili ih tako da nisu mogli naći Lotova vrata. Ja bih ipak rekao da su Sodoma i Gomora uništeni zbog grijeha homoseksualnosti, a ne povrede gostoprimstva.

I tako ćemo mi danas umjesto o gostoprimstvu Abrahama i Marte, propovijedati o drugom čitanju. Točnije o jednoj rečenici koja spada u najteže dijelove svega Svetog pisma, a danas smo ju čuli na početku drugoga čitanja: „Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.“ Ma zamislite, molim vas, koja bi to drskost svetoga Pavla bila da je ovo napisao bez nadahnuća Duha Svetoga i da to nije uvršteno u Sveto pismo Novoga zavjeta! On dopunja nešto što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. Što bi to, molim vas, nedostajalo mukama Kristovim za Crkvu? Ako nešto nedostaje mukama Kristovim, onda Krist nije savršen ili nije savršeni Spasitelj Crkve, onda postoje suspasitelji ili suotkupitelji, onda Krist nije Bog jer Bog je savršen i njemu ništa ne nedostaje.

A ipak, ova je rečenica u Svetom pismu i to znači da je Bog dopustio da bude uvrštena iako nas teško zbunjuje na prvi pogled. U katoličkoj crkvi postoje teološka mišljenja da je Blažena Djevica Marija na neki način suotkupiteljica s Kristom jer ima posebno mjesto u povijesti spasenja, jer je sutrpjela s Kristom na Kalvariji, jer je predana Kristovim učenicima za duhovnu majku kad je Isus rekao svetom Ivanu apostolu: „Evo ti majke!“ i tako redom. Naravno, nijedan papa do sada nije proglasio Mariju suotkupiteljicom i nijedan Crkveni sabor joj nije dao taj naslov. No, sveti Pavao smjelo piše pod nadahnućem Duha Svetoga da on, Pavao, „u svom tijelu dopunja što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“. Očito je, onda, da je Bog dopustio da mukama Kristovim nešto nedostaje. Što bi nedostajalo mukama Kristovim? Pa, ama baš ništa. Ovaj izraz da sveti Pavao „u svom tijelu dopunja što nedostaje mukama Kristovim“ treba razumjeti na način da je Bog napravio mjesta za ljudsko sudjelovanje u mukama Kristovim za spasenje čovječanstva.

Kad je stvarao ovaj svijet, Bog je ljude postavio kao čuvare svoga stvorenja, kao obrađivače rajskoga vrta, a ne kao gospodare svijeta i stvorenja. Kad Knjiga postanka kaže da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, onda u originalu, na hebrejskom stoji izraz da je čovjek kao granični kamen u koji je urezan lik vladara koji vlada tom zemljom na čije granice ili međe jesu postavljeni ti granični kamenovi. Kao što granični kamen s likom vladara uprisutnjuje vladara na granici njegove zemlje ili države, a onda i na svem području unutar tih granica, tako je i čovjek stvoren da uprisutnjuje Boga na ovome svijetu, odnosno da bude znak ili granični kamen u koji je urezan lik Vladara ovoga svijeta, a to je Bog. Da bi čovjek mogao SLOBODNO djelovati, a Bog mu je dao slobodu, slobodnu volju i slobodni izbor, Bog je morao napraviti mjesta za tu čovjekovu slobodu koju je stvorio i kojom je obdario čovjeka. Zato se Bog povukao iz ovoga svijeta na način da nije posvuda vidljivo i opipljivo prisutan, da se ne miješa u sve kao Zvijezda margarin, da nije svakom loncu poklopac, da ne zaustavlja ruku ubojice u trenutku prije nego zabije nož u ubijenoga, da ne udari moždanim udarom silovatelja deset sekundi prije nego izvrši silovanje, da ne lupa po glavi svakog grešnika nekoliko sekundi ili minuta prije nego se ovaj spremi počiniti grijeh, da ne kažnjava grešnika nekoliko sekundi nakon počinjenog grijeha ili u trenutku počinjenja grijeha i tako redom. Kako bi izgledao bračni život kad bi muž svaku minutu u danu slijedio svoju ženu da se uvjeri da ga nije prevarila s nekim? Kako bi izgledao obiteljski život da roditelji kontroliraju svaku riječ, svaki postupak, svaku minutu i svaku sekundu života svoje djece? Bi li takav život bio uopće moguć?

U stvorenom svijetu postoji neka hijerarhija ili poredak po važnosti nekih Božjih odluka ili stvarnosti. Tako je čovjekova sloboda ili slobodna volja ili slobodni izbor iznad sprečavanja čovjeka da svojom slobodom ili slobodnom voljom ili slobodnim izborom napravi zlo sebi i drugima oko sebe. Bog je dao ljudima slobodu i mi se s tim moramo pomiriti, tj. moramo to prihvatiti. Kao i Božju volju da je taj dar slobode ono od čega Bog neće odstupiti nikada. Taj Božji izbor ili ta Božja rasporedba nosi sa sobom mnoge posljedice. Jedna od posljedica je ta Bog nije odgovoran za zlo koje ljudi svojom slobodom ili svojom slobodnom voljom ili svojim slobodnim izborima nanose sebi i drugima. Osim onoga što danas vidimo da pripada ljudskim sposobnostima i mogućnostima, rekli bismo ljudskoj „naravi“ ili „prirodi“ (iako ni to ne možemo definirati kako spada), Bog je prvim ljudima, dok su još bili u prijateljstvu s njim, darovao i neke darove koje nazivamo nadnaravnima ili izvannaravnima. No, kad su ljudi sagriješili, tj. kad su učinili slobodni izbor da ne vjeruju u ljubav koju Bog ima prema njima i da se zbog nepovjerenja u Boga nastoje sami spasiti grabeći i otimajući vječni život na silu i svojim vještinama i pravima, zaslugama i moćima, djelima i postupcima, tj. na magijski način, onda su izgubili sve nadnaravne i izvannaravne darove Božje koje nećemo sada ovdje nabrajati jer ovo nije studij teologije nego obična nedjeljna propovijed u običnoj župnoj crkvi koja nije čak ni katedrala!

Zašto sve ovo pričam? Jer moramo razumjeti da na neki način Bog mora biti odsutan ili neprisutan, nevidljiv i naizgled nedjelatan da bi dao prostora ili mogućnosti čovjeku da djeluje slobodno ili da vrši slobodni izbor, odnosno da očituje ili utjelovljuje slobodnu volju. Ako muž godinama tuče svoju ženu, a ona to trpi, onda za to nije kriv Bog nego muž koji je nasilan i grešan, a žena je žrtva jer to trpi. I ako nekome treba prigovarati, onda je to muž, a ne Bog.

Red otkupljenja ili spasenja, tj. ekonomija ili rasporedba spasenja, kako bismo stručno rekli, slična je redu ili zakonitostima stvaranja. Jer Bog koji je Stvoritelj, ujedno je i Spasitelj ili Otkupitelj čovječanstva. Stoga, kao što je čovjeku dao slobodu ili prostora za donošenje slobodnih izbora, tako je dao i prostora da sudjeluje u Kristovim mukama ili Kristovoj žrtvi za spasenje čovječanstva. Bogu ništa ne fali i njemu ništa ne nedostaje.

Mukama Kristovim ili Kristovoj žrtvi kojom je spasio čovječanstvo ništa ne nedostaje, nego je Bog želio ljudima dati veliko dostojanstvo i odgovornost da mogu sudjelovati u svojem spasenju i u spasenju drugih ljudi.

Stoga Bog nekim ljudima osobno i izravno nudi da na poseban ili izvanredan način sudjeluju u njegovom načinu spašavanja čovječanstva. Moramo razumjeti da Božji način spašavanja ljudi od grijeha i vječne propasti u paklu uvijek uključuje popravak ili nadoknadu posljedica grijeha koji vode u vječnu propast ili trpljenje u paklu. Ne mogu se posljedice grijeha pobrisati nekom čarobnom gumicom ili nekom proizvoljnom i mušićavom odlukom poput neke sudske odluke ili presude. Ako je netko žedan, pa osjeća zbog toga muku, onda je jedini način da prestane osjećati muku žeđi taj da počne piti. Ne može Bog jednostavno ukloniti osjećaj žeđi. Ako je netko nešto ukrao, mora to vratiti i nadoknaditi sve štete ili posljedice koje iz krađe proizlaze, bilo materijalne, bilo duhovne. Isto vrijedi za svaki grijeh, nepravdu i štetu koji se uzrokuju. A popravak nepravdi i šteta, nadoknađivanje žrtvama onoga što su im nasilnici i grešnici uzrokovali, to uvijek zahtijeva napor, trpljenje, muku, žrtvu, odricanje, trud, zalaganje i tako redom. Stoga je podnošenje raznih muka, patnji i trpljenja uvijek povezano sa spasenjem, otkupljenjem, ljubavlju koja se time očituje i dokazuje, pokazuje i utjelovljuje.

Neke ljude Bog pita prije nego ih izloži velikim naporima, trpljenjima i patnjama: hoćeš li mi pomoći ili hoćeš li sa mnom sudjelovati u spasenju i otkupljenju drugih ljudi? I, ako takvi pristanu, onda postanu duše žrtve. Njihova će nagrada biti ogromna ne samo u vječnosti, nego će početi već na ovome svijetu, na nepojmljiv način u dubinama njihovih duša jer je moguće istovremeno osjećati ili proživljavati nutarnju sreću i radost kao i vanjsku patnju ili nepravdu ili bol. Neke ljude Bog ništa ne pita nego ih stavi u položaj da mogu, ako hoće, slobodno sudjelovati u njegovom spasiteljskom djelu, a ako neće slobodno, morat će protiv svoje volje, pa će im objektivno biti isto, a subjektivno teže. Naime, kako rekoh, nije da je Bog odgovoran za sve što se događa na ovom svijetu, nego postupci i slobodni izbori, događaji oko nas ili daleko od nas, utječu na nas i dovode nas u određene pozicije da moramo trpjeti ili podnositi nešto. Kako tu nuždu pretvoriti u krepost, tj. kako dati smisao vlastitim patnjama i naporima i žrtvama u životu, to je stvar naše suradnje s Duhom Svetim i naše snalažljivosti, jer, kako reče Isus na jednom mjestu u evanđelju: Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima, od sinova svjetlosti, a to znači da ljudi mogu nešto što anđeli ne mogu: ljudi mogu jedni za druge trpjeti i sudjelovati u tuđem spasenju, boljitku i napretku na način na koji anđeli ne mogu. Blago onima koji ovo razumiju! Tko ima uši, neka čuje!

Amen.