Draga braćo i sestre!
Nedjelja Dobrog pastira je uvijek prigoda da se nešto kaže o Isusu kao Dobrom pastiru koji požrtvovno pazi na svoje stado i za njega se sućutno brine, a onda je to prigoda da se nešto kaže i o duhovnim zvanjima, svećenicima i redovnicima, časnim sestrama i pustinjacima, dakle osobama koje se izravno i posebno Bogu posvećuju.

Današnje evanđelje, u liturgijskoj godini A, završava rečenicom da je Isus došao kako bismo svi mi život imali i to da bismo ga u obilju imali. Kako bismo to mi život imali? Tako da ga primimo od Isusa na dar. Život vječni se može dati na više načina, odnosno može se primiti na više načina.

Izvorno je Bog Otac poslao Sina na svijet misleći: Poštivat će moga Sina pa će pristojno i sa zahvalnošću i poštovanjem primiti život vječni na dar, moj božanski život koji im Sin moj donosi posve blagohotno, otvoreno, bez primisli ili skrivenih namjera, čudnih i teških uvjeta i slično. Međutim, kad smo mi kao grešnici, kao oni koji ne vjeruju u ljubav i dobrohotnost Božju ugledali Sina Božjega kako nosi život vječni u sebi, rekli smo među sobom: Ovo je baštinik ili donositelj života vječnoga! Hajde da ga ubijemo i ugrabimo od njega život vječni! Zašto da život vječni primamo na dar i da moramo biti zahvalni Bogu? Zašto bismo morali iz poštovanja i zahvalnosti prema Bogu za dar života vječnoga biti poslušni njegovim zapovijedima? Hajde da imamo i ovce i novce: hajde da imamo i život vječni i da možemo raditi što hoćemo. Hajde da imamo život vječni, vječnu moć, vlast, snagu, zdravlje, mladost, ljepotu, bogatstvo i silu, a da istovremeno i možemo raditi što hoćemo, po svojem, po svojoj miloj volji, da ne moramo poštivati nikakve Božje zapovijedi i da nemamo nikakvih granica!

I tako, umjesto da pristojno primimo život vječni kao dar, bez nasilja, mi smo odlučili Sina Božjega mučiti i ubiti kako bismo ugrabili ili ukrali život vječni kao svoj plijen, kao svoju zaslugu, kao svoje pravo.

Zato, kad Isus kaže: Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju, onda on misli u stvari da je došao da nam pod svaku cijenu daruje ili preda život vječni, pa čak i kad ga to košta velike muke, patnje i smrti. Naime, tu gdje staje današnje evanđelje u godini A, nastavlja se evanđelje IV. nedjelje vazmenog vremena u godini B koje kaže: „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce… Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.“ Nama je Isus dao svoj život kad ga je položio za nas ili kad ga je predao za nas, a to se dogodilo u njegovoj smrti na križu nakon muke koju je prije toga podnio.

Da mi nismo bili nasilni i da smo mi imali povjerenja u ljubav koju Bog imam prema nama, predaja ili darivanje života od Boga ljudima, dogodilo bi se bez drame, bez muke, bez žrtve, bez smrti. Međutim, Bog nam je htio na svaki način, bez obzira na cijenu, bez obzira na napor koji je morao podnijeti, Bog nam je svakako želio dati vječni život, to jest – spasiti nas.

I zato je Isus DOBRI pastir, nije samo pastir, tj. vlasnik ili gospodar ovcama, nego je DOBRI pastir koji se brine za svoje ovce te im ne daje samo razne darove, tj. ne daje im samo da pasu ili primaju stvorene stvarnosti, ne vodi ih samo na pašnjake, tj. ne dovodi ih samo u okolnosti u kojima će ovce postati bogate, sretne, zadovoljne, mirne, vedre, namirene i nasićene, nego je spreman učiniti i žrtvu vlastite osobe ili vlastitog života, samo da ovcama bude dobro.

On je svojom žrtvom, svojom mukom, svojim trudom, svojim naporom, angažmanom, svojim djelima i postupcima stekao i pred nama pravo da bude naš gospodar, naš pastir, naš vladar. On je nas kupio cijenom svoje krvi, svojega života, svojih muka. Nije zagospodario nad nama silom, ratom, vojskom, većom snagom od naše, nije nas porobio kao neki strani kralj ili okupator, nego je vlastitim naporom, trudom, vlastitim životom kojega je upravo nama darovao, stekao pravo da bude nad nama, da nas posjeduje, da mu pripadamo, da on bude naš i da mi budemo njegovi. Sa suvremenim i drevnim ljudskim vladarima i političarima nije tako: oni kažu da narod njima pripada, da su oni gospodari i vlastodršci, ali da oni ne pripadaju narodu te da narodu ništa ne daju niti da narodu stvarno služe. Doduše, javno lažu i tvrde da vlast proizlazi iz naroda i da se narodu vraća te da narod bira svoju vlast, ali to je iluzija, privid i varka. Jer svake četiri godine ili svakih pet godina, narod može izaći na birališta i izabrati od onoga što mu je ponuđeno; ne može postaviti neke svoje vladare, nego može samo između ponuđenih političara birati ove ili one. K tome, kad su jednom „Izabrani“, onda političari ne moraju slušati narod, nego mogu donositi zakone i vlast kako sami žele, pa i protivno volji većine naroda. I tako okrutno i bezdušno vladaju i raspolažu sa zemljom, ljudskim radom, novcem, energijom, poslovima, ratovima i svim ostalim. Zato je uvijek opasno o Isusu govoriti kao o Kralju, Gospodaru, Gospodinu, Vladaru, Pastiru, Upravitelju i slično, jer nam je uvijek u ljudskom iskustvu ljudski poredak i ljudski vladari koji ne vladaju i ne upravljaju pravedno, milosrdno, uslužno, dobro, požrtvovno, transparentno, blago, strpljivo, velikodušno i ljubazno, nego sve suprotno od navedenog.

Zato Isus za sebe kaže da je on DOBRI pastir. Onome bogatom mladiću koji ga je nazvao DOBRIM učiteljem, odgovorio je da ga ne naziva dobrim jer je samo jedan DOBAR, a to je Bog na nebesima; nitko tko je na zemlji, tko je ograničen, tko živi u prostoru i vremenu, tko je konačan, ne može biti savršen, pa time niti posve DOBAR. Time je poučio toga mladića i sve nas da svi oni koji su pozvani od Boga- u duhovna zvanja, koji su pozvani da dijele sakramente, da propovijedaju evanđelje ili da upravljaju Božjim narodom, imaju svoje granice, svoje slabosti, svoje grijehe i svoja ograničenja, da nitko od njih nije savršen niti svet niti dobar kao Bog; svi pastiri u Crkvi moraju težiti prema Bogu i nastojati djelovati što sličnije Bogu; ali nitko osim Boga samoga nije DOBAR, nije savršen, nije svet i nije tako požrtvovan i velikodušan da može dati svega sebe za život drugih. Najviše se Bogu i njegovoj velikodušnosti, darežljivosti i požrtvovnosti, neproračunatosti i dobroti, njegovom milosrđu, istini i pravdi približila Blažena Djevica Marija.

Nakon nje dolaze svi ostali anđeli i sveci. Zato je potrebno moliti za duhovna zvanja, za buduće i sadašnje svećenike. Pa i za biskupe. Treba se moliti da časne sestre, redovnici po samostanima, svećenici župnici i kapelani, biskupi i kardinali budu što sličniji Bogu. Ako budu svetiji, znači da će biti više milosrdni, požrtvovni, ponizni, strpljivi blagi, pravedni, istinoljubivi, ljubazni, popustljivi, mudri, jednom riječju – dobri. Drugim riječima, svima nam je u interesu da imamo dobre svećenike, biskupe i časne sestre, drugim riječima, da to budu osobe ponizne, blage, strpljive, milosrdne, popustljive, odgovorne, požrtvovne, nenametljive, skromne, spremne saslušati, razumjeti, biti velikodušne, darežljive, obzirne, fine, ljubazne i tako redom. Zar ne bismo željeli biti okruženi upravo takvim osobama? Zar nam ne bi onda bilo dobro? Kad bi svi oko nas imali strpljivosti i razumijevanja za nas, ljubaznosti, uslužnosti, dobrote, finoće, obzirnosti, odgovornosti, samozatajnosti i tako redom?

Eto, za ovakav način djelovanja i postupanja treba mnogo snage, jakosti, znanja, prosvijetljenosti i dobre volje. A sve to može doći jedino od Boga jer je on izvor svakoga dobra. Njega moramo oponašati i nasljedovati, po njemu se ravnati. Zato za svećenike postoji sakrament ili obred ređenja koji daruje Duha Svetoga zaređenim službenicima da budu suobličeni DOBROM pastiru. A simbol silaska i nastanjenja Duha Svetoga je polaganje ruku i pomazanje svetim uljem. Kao što se ulje upija u sve pore kože po kojoj je razmazano, tako se i Duh Sveti upija u sve pore duše u koju ulazi: u sve njene odluke, misli, osjećaje, maštanja i sjećanja. I zato imamo u sakramentu svećeničkog ređenja i biskupskog posvećenja eksplikatorni obred pomazanja svetim uljem. Svećenicima se pomazuju ruke, a biskupu glava.

Od srednjega vijeka i stare latinske mise i obreda ostalih sakramenata, održala se do danas jedna tradicija o kojoj se u Hrvatskoj ne zna mnogo jer se nakon II. vatikanskog sabora bez veze pogubila. Postoji običaj da se nakon pomazanja dlanova svećenika u obredu ređenja, ruke obrišu platnom koje se zove Manutergium i koji se na mladoj misi daruje svećenikovoj majci. Predstavlja vezu ljubavi, žrtve i vječnosti između Boga, svećenika i njegove majke.

U bogatstvu katoličke tradicije postoje duboki simboli koji nam govore o otajstvu svećeničkog poziva i ključnoj ulozi obitelji, posebno majke, u prinošenju sina Bogu. Jedan takav simbol, pun ljepote i značaja, jest manutergium, jednostavna, ali duboko duhovna tkanina koja se koristi u tradicionalnom obredu ređenja (Vetus Ordo). Ova drevna tradicija podsjeća nas da svećeništvo nije samo osobni poziv, već poslanje koje preobražava cijelu obitelj. Majka, koja je dala svog sina Bogu, prima opipljivo svjedočanstvo tog prinosa – svetu tkaninu koja će je pratiti u vječnost.

Tijekom ceremonije ređenja, nakon što biskup položi ruke na novog svećenika i pomaže mu ruke svetom krizmom, oko njegovih posvećenih ruku omota se bijela tkanina. To je manutergium, koji upija sveto ulje i simbolizira posvećenje svećenikovih ruku za bogoslužje. Međutim, značenje manutergija nadilazi ovaj sveti trenutak. Predaja kaže da nakon ređenja svećenikova majka odvezuje manutergium s ruku svog sina. Zatim ga čuva kao duhovno blago do dana svoje smrti kada se to platno stavlja u njezine ruke kao znak njezina majčinstva svećenika. Prema pobožnoj tradiciji, kada ova majka stane pred Gospodina u svom posebnom sudu, odmah nakon njene smrti, a On je upita: „Ja sam ti dao život; što si mi dala zauzvrat?“ Ona može ponizno predstaviti manutergijum i odgovoriti: „Gospodine, dala sam ti svoga sina za svećenika.“ Ova dirljiva slika izražava veličinu svećeničkog poziva i golemu zaslugu majke koja prinosi svoga sina za službu oltaru.

Svećeništvo je božanski dar, ali je i poziv koji zahtijeva žrtvu. Sam Krist nam kaže: „Niste vi izabrali mene, nego ja izabrao vas“ (Ivan 15,16). Međutim, iza svakog svećeničkog poziva stoji dom u kojem se njegovala vjera. Majke svećenika igraju posebnu ulogu u ovoj ljubavnoj priči između Boga i svećeničke duše. One su molile, odgajale u vjeri i, u mnogim slučajevima, bile prva inspiracija za poziv. Manutergium postaje znak ove tihe, ali snažne žrtve. To je podsjetnik da majčinstvo nije samo biološki, već i duhovni poziv koji prati svećenika kroz cijeli njegov život. Za majku, vidjeti svog sina kako postaje svećenik je, u određenom smislu, novo Navještenje, slično onome Djevice Marije kada je primila anđelovu poruku: „Evo, službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Luka 1,38).

Manutergij je više od samo komada tkanine; to je svjedočanstvo prinosa, ljubavi i vjere. Podsjeća nas da je majčinstvo poziv koji nadilazi zemaljski život i doseže u vječnost. Majka koja je dala svog sina svećeništvu sudjeluje na poseban način u otajstvu Otkupljenja. U svijetu u kojem se svećeništvo često krivo shvaća ili napada, sjećanje na ove tradicije pomaže nam da cijenimo golem dar koji je svećenik Crkvi. Svaka majka koja daje svog sina Bogu doprinosi rastu Njegova Kraljevstva, sijući na zemlji ono što će jednog dana procvjetati na nebu. Neka ova nedjelja posluži kao inspiracija majkama, svećenicima i svim vjernicima, kako nikada ne bismo zaboravili vrijednost svećeništva i temeljnu ulogu obitelji u njezinu formiranju. Molimo se da mnoge majke jednog dana predoče svoj manutergium pred Boga i čuju od Njega najslađe riječi: „Dobro, dobra i vjerna službenice… uđi u radost Gospodara svoga“ (Mt 25,21.23). Amen..