Draga braćo i sestre!

Na ovu vazmenu nedjelju imamo temu euharistije ili pričesti povezanu s Isusovim uskrsnućem. Učenici su pozvali nepoznatog stranca kojega nisu prepoznali, ali koji im je mnogo toga lijepoga protumačio i bio im je zanimljiv, koristan i poučan.

Tek kad je taj čovjek učio niz stvari jednih za drugima, u točno određenom poretku: uze kruh, izreče blagoslov, razlomi kruh i davaše im, to je obred, to je red ili poredak kojega se svi mi moramo držati jer ga je Isus ustanovio, on je Gospodar, on je Bog i on svoje Tijelo i Krv daje na način kako on želi, a mi ga moramo poštivati i tada ga možemo i prepoznati da je među nama. Tako i završava današnje evanđelje: Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Prepoznali su Isusa u svetoj misi, u pričesti, u lomljenju kruha kako bi svatko dobio pričest ili česticu, komadić Kristova Tijela¸-

U svome životu moramo znati prepoznavati Boga, njegovu blizinu, njegovu prisutnost, njegovo djelovanje. Možda se čudimo kako ova dvojica nisu odmah prepoznali Isusa? Pa, vjerojatno je imao neku veliku kapuljaču na glavi pa nisu jasno vidjeli lice; bilo je već u sumrak i nije se dobro vidjelo u polutami. Nama se u mnogim situacijama života ili u duljim razdobljima čini kao da Boga nema, kao da nam ne uslišava molitve, da nam ne pomaže, da ga nema i da se ne brine za nas ili nas ne štiti. Međutim, to smo samo mi nesposobni vidjeti znakove njegove prisutnosti, pratnje, blagoslova, njegovoga načina djelovanja. Ne vidimo jer smo se udaljili od Boga, jer s njim ne komuniciramo svaki dan ili svaki tjedan, redovito, trajno i neprekidno, prijateljski, prisno, osobno. Morali bismo se nekoliko puta na godinu ispovijedati, skoro svake nedjelje ići na misu i pričest, svaki dan malo pomoliti ili porazgovarati s Bogom; drugim riječima mora nas Bog kao osoba i kao biće početi zanimati, mora nam postati važan i zanimljiv.

Onda će prva pričest postati druga pa treća, četvrta, peta i tako redom. Živimo u svijetu koji nije ni dobar ni neutralan nego jako zločest i neprijateljski. Pun je zločestih ili ravnodušnih, mlakih ljudi, a možda i nemoćnih, koji bi nam možda i pomogli, ali ne mogu ili se ne usude, ne znaju ili im se na da, komotni su i sebični. A onda ima i ljudi koji baš slušaju savjete i nadahnuća ili napasti zlih duhova, pa nam treba posebna Božja zaštita da bi nam kroz život bilo dobro, da bismo imali uspjeha, da ne bismo doživljavali ljudsku zavist, zloću, podmetanja, izdaje ili zločestoće, nepravde i štete.

Bog nas mora braniti i pratiti iz dana u dan. Mi smo okruženi zlim duhovima i zločestim ljudima i da bi nam bilo dobro, ne možemo se sa svima boriti i sve pobijediti. Moramo biti u području posebne Božje zaštite i blagoslova. Mora se i on boriti za nas. Da bismo bili sretni i smireni u životu, trajno mirni i radosni, da bismo se osjećali dobro , vedro, opušteno i neugroženo, da nas ne bi progonili strahovi, tjeskobe, panike, zabrinutosti i slično, ili besmisao, da ne vidimo više svrhe zašto živimo ili radimo ili se mučimo, da ne bismo upali u depresiju, bezvoljnost, nezadovoljstvo, sivilo i demotiviranost, treba nam Bog. Treba nam trajna i dinamična, stalna povezanost s njim. Ne smije nam se usaliti srce, ne smijemo si umisliti u doba kad nam sve ide dobro u životu da možemo sami i bez Boga, da mu ne moramo zahvaliti ili da nam ne treba pomagati jer nam ide dobro i bez njega, samo po sebi.

Ona dva učenika bi bez Isusa ostali u tuzi i samoći, u tami i žalosti. A ovako, srce je gorjelo u njima, imali su poleta, elana, energije i snage za život, imali su silu da se vrate i drugima prenesu svoju radost, smisao, svrhu života, svoje veselje i vedrinu. Nisu imali problema sa spavanjem, nisu ih progonile ili mučile teške misli pred spavanje, nisu se često budili noću, ili kad bi se razbudili da bi teško nazad zaspali. Nego: čim legnem, odmah u miru i usnem, jer mi samo ti, Gospodine, daješ miran počinak, budući da mi daješ mirnu savjest, imam tri čiste i imam radosti i veselja da se sutra za nešto lijepo dignem i da nešto dobro i vrijedno napravim. Zato moramo jesti Tijelo Kristovo. Primati od njega nešto uzvišeno, sveto, s onoga svijeta, jako dragocjeno i skupo, jako rijetko i vrijedno.

Zamislite da se deset ili osam godina unazad niste okupali, da niste pet godina kosu prali ili da si niste porezali nokte petnaest godina. Kako bi izgledali? Kako izgleda duša koja se tri ili četiri godine ne očisti i ne opere u svetoj ispovijedi? Zar se usmrdi? Pa i mi sami sebi smrdimo ako se ne kupamo, ako se ne peremo, ako se ne šminkamo i uljepšavamo. A tako moramo misliti i na svoju dušu jer iz naše glave, iz naših odluka i misli i osjećaja proizlazi i naše djelovanje i naš život. A sve ono što ne možemo u životu sami, a o tome ipak ovisi naša sreća i zadovoljstvo, to mora voditi Bog. On neće trčati ko budala za nama i moliti da nam učini dobro. Mi moramo misliti na njega, moramo voditi računa o njemu, moramo imati obzira i finoće prema njemu. Zato je ovo samo prva pričest ili početak dolazaka na mise u crkvu, dolazaka Bogu u goste u njegovu kuću, u njegov dom. Ovo je početak prijateljstva s Bogom, ljubavi, obzirnosti, finoće, suosjećanja s Bogom i vođenja računa o Bogu.

Neka nam pomogne i Majka Božja i sveti Josip, kao i naši anđeli čuvari, sveti Ante, sveta Katarina, sveti Valentin i drugi sveci koji su nam bliski i osobno važni. Pokažimo Bogu poštovanje, ljubav, zahvalnost, prijateljstvo i dobrotu. A on neka nam daje svoje svjetlo i svoju snagu po svakoj pričesti i molitvi.

Amen.