Draga braćo i sestre!

Posljednju nedjelju liturgijske godine slavimo kao svetkovinu Isusa Krista – Kralja svega stvorenja. Svetkovinu Krista Kralja uspostavio je papa Pio XI. svojom enciklikom “Quas primas” krajem 1925. Blagdan se prvotno slavio neposredno pred svetkovinu Svih svetih “da bude glasno naviještena slava onoga koji trijumfira u svim svecima i izabranicima” (Quas primas). Na taj način slavljenje Krista Kralja bilo je u uskoj vezi s njegovim kraljevstvom na nebu.

Mnogi su željeli da se taj blagdan poveže i s njegovom Crkvom na zemlji, s crkvenom liturgijom. Tako je postkoncilska liturgijska reforma pomaknula taj blagdan »Krista Kralja svega stvorenja« na posljednju nedjelju kroz Crkvenu godinu da se jasno iskaže kako je cilj liturgijske godine i cijeloga kršćanskoga života proslavljeni Gospodin. Ali podrijetlo ove svetkovine zapravo potječe od samoga Isusa Krista koji na pitanje Poncija Pilata je li on kralj odgovara: “Da, ti sam kažeš, Ja sam Kralj” (Iv 18,37) iako odmah precizira da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.

Crkva slaveći blagdan Krista Kralja na koncu liturgijske godine želi reći svima nama kršćanima da sve naše Bogoslužje, svaki naš duhovni i životni kult Bogu ima svoj početak i svoj završetak u Isusu Kristu, Sinu Božjem i našemu Bogu i Gospodinu.

Što zapravo znači slaviti blagdan Krista Kralja i u čemu se to sastoji njegovo kraljevstvo?

Isus Krist nije došao na ovaj svijet da gospodari nad ljudima, da ljude tlači, zlorabi i iskorištava, već je došao da ljude spasi, da ih izbavi iz ropstva grijeha i zla, da ih oslobodi iz ruku svih onih koji čovjeka uništavaju i upropaštavaju. On se za nas rodio na ovoj Zemlji, za nas je živio i radio, on je za nas prošao kroz sve životne bijede, muke i trpljenja, on je za nas mučen i razapet na križu, s križa je svoju krv za nas prolio, za nas je umro i uskrsnuo da bi nama dao život i to u izobilju.

Nadalje, Bog zaista nadvisuje svoja stvorenja jer je on veći, važniji, moćniji, vrjedniji od nas i on zaslužuje naše poštovanje, klanjanje, prijateljstvo, zahvalnost, ljubav i privrženost. Stoga nije ništa izopačeno ili ponižavajuće pokloniti se Bogu, njega častiti i poštivati. Nije u redu klanjati se stvorenjima jer smo svi jednakoga dostojanstva. Kad se sv. Ivanu ukazao anđeo, kako to opisuje knjiga Otkrivenja, od silnoga sjaja i dostojanstva toga anđela, Ivan se pred njega bacio licem na zemlju i do nogu mu se poklonio, a anđeo mu je rekao: “Nipošto [mi se ne klanjaj]! Sluga sam kao i ti i braća tvoja koja imaju svjedočanstvo Isusovo. Bogu se pokloni!”. Tim manje se treba klanjati zemaljskim kraljevima od krvi i mesa koji ljudi kao mi, ni po čemu plemenitiji, bolji ili uzvišeniji od nas. Ne klanjamo se ni premijeru, ni predsjedniku, ni direktoru nekog poduzeća, ni papi ni biskupima, pa zašto bismo se klanjali nekim ljudskim kraljevima, carevima ili tko zna kako se sve ne nazivaju ti vladari?

Klanjanje koje Bog zaslužuje kao naš Stvoritelj, Otac i Otkupitelj, sasvim je drugačije od ljudskog klanjanja jednih drugima. Zanimljivo je ovdje spomenuti mistično iskustvo koje je Bog podario jednom Židovu u Americi, a nakon tog viđenja Boga, dotični se Židov obratio na kršćanstvo, upravo na katoličku vjeru.

On se zove Dr. Roy Schoeman. Rođen je i odgojen kao Židov. Otišao je na Massachusetts Institute of Technology gdje je izgubio vjeru u Boga i postao ateist. Nastavio je školovanje na Harvard Business School i nakon što je dobio doktorsku diplomu pozvan je da se vratim na fakultet. Tako sam se, priča on u jednom od brojnih svjedočenja, s 29 godina našao kao profesor marketinga na Harvard Business School. Iako možda zvuči iznenađujuće, tada sam u svom svijetu pao na dno. Još dok sam bio malo dijete, znao sam da život mora imati pravi smisao, za koji sam mislio da dolazi od ulaska u osobni odnos s Bogom. Očekivao sam da će se to dogoditi na mojoj Bar Mitzvi (nešto kao katolička krizma) u dobi od 13 godina. Kad se nije dogodilo, ispostavilo se da je to bio jedan od najtužnijih dana u mom životu. Tada sam mislio da će pravi smisao doći iz uspjeha u svjetovnom životu, ali kao profesor na Harvardu, već sam bio uspješniji u svjetovnoj karijeri nego što sam se ikada nadao, ali još uvijek nije bilo smisla ni svrhe u mom životu. Stoga sam u tom trenutku pao u najmračniji očaj u svom životu. Jednog ranog jutra šetao sam prirodnim rezervatom uz ocean, među borovima i pješčanim dinama. Samo sam šetao, izgubljen u svojim mislima. Odavno sam izgubio nadu u vjerovanje da Bog postoji. Ali odjednom, zavjesa između Zemlje i Neba je nestala, a ja sam se našao u Božjoj prisutnosti, osvrćući se na svoj život kao da sam umro. Vidio sam da ću imati dva velika kajanja nakon što umrem. Prvo, nas u ovom času ne zanima, ali drugi razlog za kajanje nas itekako zanima, Roy je intuitivno shvatio da će se kajati za svaki sat koji je potratio ne čineći ništa vrijedno u očima Neba, budući da svaki trenutak sadrži mogućnost da učinimo nešto vrijedno u Božjim očima. Svaki put kad iskoristimo tu priliku, bit ćemo zaista nagrađeni za to cijelu vječnost, a svaka prilika koju propustimo i ne iskoristimo, bit će izgubljena prilika za cijelu vječnost. Ali najveći aspekt ovog iskustva bio je doći do intimne, duboke i sigurne spoznaje da sam Bog, koji je sve stvorio ne samo da me poznaje po imenu, nego mu je i stalo do mene, On je bdio nada mnom, svaki trenutak mog postojanja, uređujući sve što mi se ikada dogodilo na najsavršeniji način. Zapravo je znao i bilo mu je stalo do toga kako se osjećam svakog trenutka. Na vrlo stvaran način sve što je mene činilo sretnim, usrećilo je i Njega, a sve što je mene rastuživalo rastužilo je Njega. Shvatio sam da je smisao i svrha mog života štovanje i služenje mom Gospodinu, Bogu i Učitelju koji mi se otkrivao, ali nisam znao njegovo ime niti koja je to vjera. [Evo vidite kako čovjek u mističnom, nadnaravnom iskustvu, želi Boga štovati i služiti mu na pravi način: kad se Bog doživi, kad ga se na neki način nadnaravno vidi, onda je čovjek ponesen Božjim veličanstvom, njegovom dobrotom i ljepotom, te se spontano javi strahopoštovanje, klanjanje, štovanje i služenje, prijateljstvo i ljubav.]

Godinu dana nakon tog prvog iskustva, otišao sam spavati i mislio sam da me probudila neka ruka koja mi je nježno dodirnula rame, odvela me u sobu i ostavila nasamo s najljepšom mladom ženom koju sam ikada mogao zamisliti. Znao sam intuitivno i bez da mi je rečeno da je to Blažena Djevica Marija. Kad sam se našao u njezinoj prisutnosti, sve što sam želio učiniti bilo je pasti na koljena i nekako joj prikladno odati počast. [Ali naravno, Marija to nije dopustila, kao ni anđeo svetom Ivanu, samo se pred Bogom, Kraljem svega stvorenja, pada na koljena.] Zapravo, prva misao koja mi je prošla kroz glavu bila je: “O moj Bože, volio bih da sam barem znao Zdravomariju!”, ali nisam. Njezine prve riječi bile su ponuda da odgovori na sva pitanja koja bih mogao imati za nju. Pa, moja prva pomisao bila je zamoliti je da me nauči Zdravomariju, kako bih je mogao prikladno odati počast, ali bio sam previše ponosan priznati da to nisam znao. Kao neizravan način da je navedem da me nauči Zdravomariju, pitao sam je koja joj je najdraža molitva. Njezin prvi odgovor bio je: “Volim sve molitve upućene meni.” Ali bio sam malo agresivan i rekao sam: “Ali neke molitve moraš voljeti više od drugih.” Popustila je i izrecitirala molitvu na portugalskom. Nisam znao portugalski, pa sam mogao samo pokušati fonetski zapamtiti prvih nekoliko slogova i zapisati ih čim se sljedećeg jutra probudim. Kasnije, kad sam upoznao jednu portugalsku katolkinju, zamolio sam je da mi recitira marijanske molitve na portugalskom, a molitvu sam identificirao kao “O Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo” [to je tekst koji se nalazi na prednjoj strani čudotvorne medaljica koju je sama BDM otkrila sv. Katarini Laboure’]. Većina mojih pitanja jednostavno je proizašla iz moje preopterećenosti time tko je Ona bila. U jednom sam trenutku promucao: “Kako je moguće da ste tako slavni, da ste tako veličanstveni, da ste tako uzvišeni?” Njezin odgovor bio je samo da me pogledala gotovo sa sažaljenjem i nježno odmahnula glavom govoreći ‘O ne, ne, pa ti ništa ne razumiješ’. Ja sam ništa. Ja sam stvorenje. Ja sam stvorena stvar. On je sve’. [Bog je jedini Onaj koji jest, a svi mi – stvorenja – smo oni koji nismo, a postojimo samo po Bogu i po njegovoj stvaralačkoj volji. On je zato jedini Kralj kojemu se treba klanjati i kojega treba iz svega srca častiti. Tako je to Bog objavio i sv. Katarini Sijenskoj, a ona prenijela u svom djelu: Dijalog o božanskoj Providnosti u XIV. st.] Onda sam opet iz želje da je nekako prikladno počastim, pitao sam koji naslov najviše voli za sebe. Njezin je odgovor bio: “Ja sam ljubljena kći Oca, Majka Sina i Zaručnica Duha.” Postavio sam joj još nekoliko pitanja manjeg značaja, nakon čega je razgovarala sa mnom još 10-15 minuta. Nakon toga je viđenje završilo i ja sam se vratio na spavanje. Sljedećeg jutra kad sam se probudio bio sam beznadno zaljubljen u Blaženu Djevicu Mariju i znao sam da ne želim ništa drugo nego biti što potpuniji i potpuniji kršćanin. Iz tog sam iskustva shvatio, naravno, da je Bog koji mi se objavio godinu dana ranije bio Krist.“

Mi možda nemamo ovakvo mistično iskustvo Boga i BD Marije, ali imamo redovite puteve naše vjere koji nas pozivaju da Boga štujemo, da mu se klanjamo i da ga častimo kao jedinoga pravoga Kralja.

Amen.

Dr.sc. preč. Željko Blagus, župnik u Josipdolu

Nedjelja, 20. 11. 2022.

ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA

ČITANJA:
2Sam 5,1-3; Ps 122,1-5; Kol 1,12-20; Lk 23,35-43