Draga braćo i sestre!

            Kako ide kraju vazmeno vrijeme, tako se tekstovi nedjeljnih čitanja usmjeravaju na dar Duha Svetoga koji dovršava Uskrsno vrijeme.

            Zato ćemo si i mi danas zaustaviti samo na prve dvije rečenice evanđeoskog odlomka kojeg smo čuli na misi: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek“. Zašto Isus Duha Svetoga naziva Braniteljem ili Tješiteljem (jer su oba prijevoda s grčkog originala moguća)? Zato što nam je potrebna obrana! Od čega? Od zlih duhova i od zlih ljudi u ovom svijetu.

            Kad je stvorio svijet, Bog j e stvorio nevidljivi svijet anđela i vidljivi svijet ljudi i otvorio je kanale komunikacije između ta dva svijeta kako bi se ti svjetovi uzajamno pomagali i izmjenjivali dobrotu, budući da je Bog želio da svi anđeli budu i ostanu dobri, kao i svi ljudi i da jedni drugima prenose dobrotu i tako povećavaju ukupnu dobrotu u oba svijeta.

            Međutim, jedan dio anđela se pokvario i odmetnuo od Boga te su počeli mrziti sve Božje, pa tako i vidljivi svijet, a razvili su i zavist prema ljudima koji su mogli postići ono što su zli anđeli već izgubili: vječni život, blaženstvo, raj, uživanje, radost, svjetlost, moć, znanje i razne druge Božje darove.

            I kad se dio anđela pokvario i pobunio, Bog nije zatvorio kanale komunikacije između vidljivog i nevidljivog svijeta, jer se Bog ne kaje za svoje stvoriteljske riječi. Kako je uspostavio zakonitosti i strukturu svijeta u trenutku stvaranja, tako je vjeran sebi i svojoj Riječi po kojoj je sve stvorio i ništa ne povlači niti se za što kaje.

            Tako je ostala otvorena komunikacija između anđela i ljudi: redovita i izvanredna. Redovita komunikacija se zove razgovor, predlaganje, sugestija, nadahnuće ili napast, ovisno i tome kakva je narav interakcija anđeoskog i ljudskog duha. Izvanredna komunikacija zove se opsjednuće ili posjednuće.

            Zli duhovi mogu tako putem napasti izravno smetati ljudima i ratovati protiv njih, a mogu i nagovarati neke druge ljude da postupaju zlo i podlo prema nama. Stoga, u ovom zlom svijetu u kojem djeluju i zli anđeli i zli ljudi, nama je potreban Branitelj i potrebna nam je obrana zato što su oni koji nas napadaju i žele nam zlo iz zavisti, osvete, podlosti, oholosti, sebičnih i zlih interesa i kojekakvih drugih razloga, često moćniji od nas, lukaviji, pametniji, umreženi i snažniji.

            Mnogo puta ne znamo što netko smišlja i planira protiv nas, kakve spletke priprema i onda nas odjednom zahvati kakvo zlo: otkaz, rastava, kleveta, tužba, krađa, napad na naš život, zdravlje, zaposlenje, egzistenciju, društveni ugled, položaj i tako redom. Pa i kad nam je očito da nas netko napada, mnogo puta se sami ne možemo oduprijeti jer je društveno, ekonomski ili fizički snažniji i jači onaj koji nas napada.

            Biblija posvećuje punih 15 poglavlja odnosu kralja Šaula i kralja Davida. Aktualni izraelski kralj Šaul, dakle – pomazanik Božji na višem položaju jer je aktualni stvarni vladar i kralj Izraela progoni budućega kralja Davida, dakle – pomazanika Božjega na nižem položaju jer je David tek potencijalni vladalac izraelskog naroda. To je paradigma ili obrazac ponašanja u kojem klerik na višem položaju progoni klerika na nižem položaju (biskup progoni svećenika ili provincijal nekog fratra ili poglavarica u samostanu časnih sestara neku „običnu“ sestru, kad papa progoni kojeg kardinala ili biskupa i tako redom). Međutim, to je paradigma i za svaki svjetovni mobbing: kad god neki rektor, prorektor, direktor, dekan, prodekan, primarijus, šef odjela, ravnatelj škole, ministar ili pomoćnik ministra, direktor, generalni direktor, vlasnik tvrtke ili poduzeća progoni nekog zaposlenika iste ustanove na nižem položaju od sebe.

            Davidu je trebala pomoć Božja i to je detaljno opisano u tih petnaest poglavlja odnosa Šaula i Davida koje preporučam svakome da ih pročita. Šaul je imao državnu organizaciju iza sebe: uhode, špijune, tajne službe, doušnike, vojsku i policiju, lokalne i regionalne vlasti, a David je imao samo šaku nezadovoljnika i progonjenika koji su poput njega morali bježati od Šaulovog i državnog progona Šaulovog kraljevstva. Dakle, Davida je progonio moćniji čovjek, dobro umrežen i zločest. Pa ipak, Bog je obranio Davida od Šaula i na kraju je Šaul poginuo, a toga su trena propale i sve njegove misli i planovi kako kaže jedan psalam.

            Dakle, mi se ne možemo sami obraniti od raznih progona i progonitelja jer ne znamo i ne možemo predvidjeti sve spletke koje se protiv nas kuju, a i kad otvoreno počne progon, ne možemo se uvijek učinkovito obraniti jer su moćniji oni koji su protiv nas te trpimo nepravde, štete, poniženja i druga zla. Zato nam treba Branitelj. Doslovno.

¸           Mi ne možemo sami protiv svih i protiv svega svijeta. Kako bi rekla jedna narodna poslovica: bolje je obuti papuče nego sav svijet pokrivati tepisima. Uistinu, kad ustanemo iz postelje, imamo neki ćilim za prvu ruku ili bolje reći za prvu nogu, ali onda obujemo šlape jer – tko će sav svijet kuda hodamo, pokriti sagovima? Tako isto, ne možemo predvidjeti sve zloće i podlosti koje naši bližnji kuju protiv nas, ne možemo se svemu uspješno oduprijeti, ne možemo se sa svima učinkovito boriti, ali ne možemo niti kroz život ići u stalnim porazima, gubicima, trpeći štete, poniženja, udarce, odbacivanja, ismijavanja i uništenja. Pa koji je onda izlaz?

            Možemo učiniti ono što možemo, a to je da razvijamo i njegujemo prijateljstvo s Braniteljem, s Bogom, sa Svemoćnim i Svevišnjim. On je svečano obećao: „Ako mi se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, JA ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima“ (Izl 23,22). Sjajno! I tu sad dolazimo do prve rečenice današnjeg evanđelja: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.“ Kako sve sjeda na svoje mjesto! Potrebno je i dovoljno je (matematička ekvivalencija!) njegovati i razvijati prijateljstvo s Bogom, paziti da živimo u ljubavi, zahvalnosti i prijateljstvu s Bogom, u poštovanju i obzirnosti prema njemu, dovoljno je samo [!] poštivati dekalog. Ono što svaki od nas može, uz nadahnuća (svjetlo) i pomoć (snagu) Duha Svetoga Branitelja i Tješitelja, Duha mudrosti, znanja, razuma i savjeta, Duha snage, pobožnosti i straha Božjega, to je: izbjegavati grijeh i bliže grešne prigode, činiti dobro i Boga kao prijatelja razveseljavati dobrim djelima, onim što znamo da mu je po volji te na kraju pomirivati se s njim po ispovijedi. Potrebno je s Bogom kao s prijateljem komunicirati, razgovarati i to u prime time-u ili u najboljem vremenu, a ne par minuta prije spavanja kad ionako ništa drugo nismo sposobni napraviti [sjetimo se što je Bog rekao po proroku Malahiji u prvom poglavlju knjige njegovih proroštava: „Sin časti oca, a sluga gospodara. Ali, ako sam ja otac, gdje je čast moja? Ako sam gospodar, gdje je strah od mene? To govori Gospod nad Vojskama vama koji moje ime prezirete, a pitate: “Čime smo prezreli ime tvoje?” Time za žrtvu slijepu stoku prinosite, zar to nije zlo? I kad prinosite hromo i bolesno, zar to nije zlo? Donesi takvo što svome namjesniku /ministru, direktoru, načelniku općine, kirurgu u bolnici ili glavnoj sestri na odjelu/, hoće li biti zadovoljan i dobro te primiti? – govori Gospodin nad Vojskama. … Kada dovodite stoku otetu, hromu i bolesnu, te je prinosite kao dar žrtveni, zar da to iz vaše ruke milostivo primim? – govori Gospodin nad Vojskama. Proklet bio varalica koji u stadu ima ovna što mi ga je zavjetovao, a žrtvuje mi ovcu jalovicu“. Doista, imamo 24 sata na dan da od toga deset ili petnaest minuta s Bogom popričamo, a na što trošimo svoje vrijeme? Koje mi to vrijeme posvećujemo Bogu: najbolje u danu ili ono najgore? Nudimo li Bogu ovna tovnoga ili ovcu jalovicu? Imamo šest dana u tjednu za sebe i za „svoju obitelj“ kako to mnogi vole reći jer im je navodno obitelj na prvom mjestu, iako bi Bog svakome trebao biti na prvome mjestu. A dan Gospodnji je da barem kroz dva sata u tom danu obujemo cipele, odjenemo neku jaknu ili uzmemo po potrebi kišobran i prošećemo ili se dovezemo do crkve, budemo na misi, vratimo se kući i raspremimo. Je li tih dva sata previše? Zašto onda ne idemo Bogu u goste redovito? Zašto je to toliko teško? Pa što onda očekujemo od Boga, od života, od ovoga svijeta? Tko je kriv što nam se događa u životu to što nam se događa? Kad kroz dovoljno dugo vremena pokažemo Bogu da smo ozbiljni igrači i da ga uvažavamo, a to „dovoljno dugo“ je nekoliko mjeseci ili nekoliko godina ustrajnog, neprekidnog i višekratnog uljudnog komuniciranja s njim, onda možemo „iskušati“ Boga tj. vidjeti hoće li se on držati svojeg dijela saveza s nama, hoće li biti „neprijatelj našim neprijateljima i protivnik našim protivnicima“! Isti prorok Malahija nam objavljuje ovako: „Smije li čovjek prikraćivati Boga? A vi mene prikraćujete. I pitate: “U čemu te prikratismo?” U desetini i u prinosu. Udareni ste prokletstvom jer me prikraćujete vi, sav narod! Donesite čitavu desetinu u riznicu da u mojoj kući bude hrane. Tada me iskušajte – govori Gospodin nad Vojskama – neću li vam otvoriti ustave nebeske i neću li izliti na vas punom mjerom blagoslov, neću li zbog vas zaprijetit skakavcu da vam više ne kvari usjeva i da vam ne bude nerodna loza u polju – govori Gospodin nad Vojskama.“]

            Naravno, iz iskustva kralja Davida, ali i iz iskustva svih svetaca znamo da do konačne pobjede Božje nad svim našim neprijateljima uokolo nas i do našega konačnog izbavljenja, sigurnosti, mira i odahnuća, moramo proći kroz razne nevolje, progone, nedaće… Bog je uvijek misteriozno biće i ne znamo zašto u našem životu dopušta ove ili one križeve, kušnje, nevolje, gubitke i tako redom. David se morao u jednom trenutku doslovno pjeniti i sliniti, izigravati padavičara ili luđaka, morao je bježati u egzil, surađivati sa stranim kraljem, potucati se po zabitima, zbrinuti roditelje u inozemstvu… bilo je svetaca koji su osnovali redovničku zajednicu iz koje su na kraju bili isključeni [!], nekima se to skoro dogodilo (sv. Franjo A. i sv. Ivan od K.), nekima su zabranili vršiti svećeničku službu (sv. Pio iz P.) i što dalje da nabrajamo.

            I svetoj Bernardici Soubirous je BDM rekla: „Ne obećajem da ću Vas učiniti sretnom na ovome svijetu, nego u budućem!“ Dakako, misli se na potpunu sreću. Međutim, već i tijekom ovoga života Bog nas neće ostaviti i možemo uživati njegovu posebnu zaštitu i obranu, možemo očekivati da će on biti neprijatelj našim neprijateljima i protivnik našim protivnicima ako ga to uporno i izričito budemo molili, svjesno i slobodno, a uz to ako mu se budemo vjerno pokoravali. Tražite i naći ćete, pitajte i dat će vam se… Ukoliko baš to budemo uporno, ustrajno, dugotrajno, neprekidno i višekratno tražili, dobit ćemo. Ukoliko mi budemo vodili Božje ratove, Bog će voditi naše ratove! Ukoliko se mi budemo brinuli za Boga i za Božje stvari, on će se brinuti za nas i za naše stvari! Da je to tako, govori nam jedna zgoda iz života sv. Terezije Avilske. Jednog dana silazila je nekim stubama u svojem samostanu i na jednom odmorištu naletjela na malog dječaka. Prije nego se snašla, dijete ju je upitalo: „Kako se zoveš?“, a ona mu je odgovorila: „Terezija od Isusa“ (redovničko ime). Na to je on njoj odgovorio: „A ja sam Isus od Terezije“ i ulio joj je u tom trenutku mistično, uliveno i pasivno znanje i shvaćanje da će se on brinuti za ostvarenje njenih potreba, želja, pa čak i mušica, ako se ona bude brinula za ostvarenje Božjih planova, želja, zapovijedi i poštivanje Božjih odluka i osjećaja.

            To je prava uzajamnost: mi se brinemo za Božje, a on za naše! Ili kako bi rekao sv. Bonaventura : „Habere Deum est haberi a Deo” (Breviloquium V 1). Imati Boga znači pripadati Bogu.

Amen.