Draga braćo i sestre!

            Ova nedjelja je osmi dan po Uskrsu i zove se osmina Uskrsa ili dovršetak Uskršnjeg blagdana koji traje u Crkvi ravno osam dana. Ova nedjelja zove se i bijela nedjelja, pa onda i mali Uskrs, a od odluke sv. Ivana Pavla II, zove se i nedjelja božanskog milosrđa jer je Isus početkom XX. Stoljeća po sv. Faustini Kowalskoj objavio da želi da se na nedjelju poslije Uskrsa slavi blagdan Božjega milosrđa. Sveta Faustina je ima viđenje Isusa kojemu iz prsiju izbijaju dvije zrake svjetlosti: bijela i crvena koje simboliziraju vodu i krv koje su istekle na križu iz Isusovoga boka kad ga je vojnik probio kopljem. Te dvije boje i te dvije tekućine predstavljaju sakramente krštenja i euharistije po kojima se u vjernicima vječni život rađa i održava.

            Sveta Faustina je vidjela Isusa u potpunosti, pa i njegovo lice te ga je opisala jednom slikaru koji ga je naslikao prema njenom kazivanju. Onda je jedan drugi umjetnik naslikao drugačiju sliku koja se do danas najviše proširila svijetom. Obje slike predstavljaju bradatog muškarca kose počešljane na razdjeljak po sredini glave, a s lijeve strane slike nalazi se crvena zraka, dok je bijela zraka s desne strane. Isus je obučen u bijele haljine dugih rukava i okruglog ovratnika. Isusova desna ruka je uzdignuta na blagoslov, a lijevom pokazuje na izvor dviju zraka.

            I Heidi Barr, Židovka koja je doživjela kliničku smrt i vidjela Isusa nakon smrti, te se vratila u ovozemaljski život, opisala je detaljno Isusa, pa – nastavljajući uskršnje propovijedi na temelju iskustva klinički zamrlih ljudi, možemo danas reći slijedeće: Heidi je bez sedla odjahala u brda. Njena kolila Heather i Heidi bile su na grebenu brda dok su se vraćale u staju kad je začula topot kopita kako se približava odostraga. Iza ugla je doletio jedva istreniran konj Arapin s neiskusnim jahačem. Jahač je izgubio uzde i čvrsto se držao za konja. Zabili su se u nas, kaže Heidi. Heather se uspravila. Ispustila sam uzde i ovila ruke oko njezina vrata. Ponovno se propela, odmaknula se od ruba grebenske staze i prevrnula naglavce. Pale smo unatrag na padinu. Pala mi je preko tijela, zgnječila mi prsa i zdjelicu i slomila mi leđa.

Umrla sam u trenutku kada mi je konj pao preko prsa. Svakom sam stanicom svog tijela znala da sam mrtva [jasno je to i nedvosmisleno znala, intuitivno, izravno i bila je toga svjesna; Heidi nije bila smušena, nije bila u nesvijesti, nije buncala u agoniji ili umiranju, upravo kao i Brian, savršenom jasnoćom i pri punoj svijesti jasno je spoznavala svoje stanje: doživjela je tjelesnu smrt]. Duša mi je momentalno napustila tijelo i smjesta sam bila trideset stopa gore u zraku, gledajući sebe odozgo savršenim pogledom. To je bilo iznenađujuće jer sam obično imala slabi vid. Nosila sam debele naočale od svoje sedme ili osme godine. Bila sam zakonski gotovo slijepa. Ali odjednom sam mogla vidjeti savršeno s teleskopskim vidom i bez ikakvih nedostataka.

Odmah sam se prepoznala. Vidjela sam kako se konj prevrnuo preko mene i bacao moje tijelo poput krpene lutke. Nije me bilo briga. Zaista nisam mislila na svoje tijelo. Smrt mog tijela činila mi se beznačajnom jer sam još uvijek bila ja. Gledala sam Heather kako klizi niz padinu i trči natrag u staju, i gledala sam bijelog konja arapa kako se još vije zajedno s jahačem koji joj je još mlatarao na njegovim leđima. U isto vrijeme, mogla sam vidjeti svoje sestre u štaglju. Jedna je stajala kraj korita s vodom, vrištala i pokrivala lice rukama. Druga je sestra gledala iz auta, s izrazom smrznutog užasa na licu dok ga je pritiskala na prozor automobila, promatrajući nesreću. Željela sam da me moje sestre nisu morale vidjeti kako umirem. Osjećala sam se slomljeno zbog njih. U tom trenutku primijetila sam svjetlo koje je obasjavalo moje desno rame i obasjavalo sve ispred mene. Kako to prije nisam primijetila? Svjetlost je izvirala iz nekog čovjeka. Okrenula sam se da pogledam, a on se primaknuo k meni. Odmah sam ga prepoznala. Točno sam znala tko je on. Nije bilo sumnje u mom umu niti nesigurnosti u mom srcu [i opet se radi o ulivenoj ili nadnaravnoj spoznaji, kako bi rekli kršćanski mistici].

Nije došao udarajući se u prsa, govoreći: “Ja sam Isus. Vjeruj u mene!” Jednostavno je bio tu, volio me [Bog je ponizan i uvijek jasno iznosi istinu kojoj ne treba pompa]. Kad sam mu pogledala lice, shvatila sam da ga poznajem cijeli život [ovdje vrijedi isto komentiranje kao i kod Briana: i ono iz psalama i ono iz proroka Jeremije koje govori da nas Bog poznaje od našega postanka tj. od našega začeća, a nekako i mi prepoznajemo njega jer je u stvaranju upisao svoju sliku u nama i utisnuo uliveno znanje da je on naš Stvoritelj, Otac i Bog]. Bili smo najbolji prijatelji. Bio mi je brat. On je bio moj otac. Znala sam da ga poznajem otkad sam bila začeta. Bio mi je sve. Nisam mogla skrenuti pogled s njegova lica. Imao je najprivlačniji osmijeh, najzarazniji osmijeh, oči koje su zračile radošću i srećom, životom i ljubavlju. Zagledala sam se u njegovo lice. Upamtila sam njegovo lice [za razliku od Briana; naime – svaki čovjek ima svoje individualno i pojedinačno iskustvo koje se ne podudara s iskustvima drugih ljudi u svemu]. Imao je kestenjasto smeđu kosu do ramena s nekoliko svjetlijih pramenova te bradu i brkove – ne dugu bradu, već podrezanu onako kako ih muškarci danas nose. Oči su mu sjale briljantnom plavom bojom. (Nerado sam ikome govorila o plavim očima jer su svi Židovi koje sam u to vrijeme poznavala, osim mog oca, imali smeđe oči.) Imao je dug, tanak nos i bio je kriv. Pogledala sam to i pomislila: “Baš je super što mu je nos kriv!” Bio je savršen u svojoj krivudavosti. Imao je prekrasna usta i prekrasne zube koji su se spojili u taj zarazni smiješak. Nosio je nešto poput bjelkaste halje. Imao je duge, vitke ruke s lijepim prstima i dugačka, vitka stopala. Bio je visok oko metar i osamdeset i imao je oko 75 kila. [Ovo je niz pojedinačnih detalja onako kako ih je doživjela Heidi u tom trenutku. Zašto je vidjela i procijenila i iznijela u javnost sve ove detalje, ne znam; za spasenje nečije duše, ovi su detalji uglavnom nebitni: kad bi bili važni, nalazili bi se u Novom zavjetu tj. u javnoj objavi koja sadrži sve ono i samo ono što je nužno za naše spasenje, tj. sadrži tzv. Spasenjsku istinu, a ne neku novinarsku ili, za obično zadovoljenje znatiželje, vrijednu istinu.] Bio je savršen. Ništa nije bilo nesavršeno ni u čemu što sam vidjela. Glas mu je bio melodičan poput glazbe, jasan poput zvona, ako možete zamisliti jasnoću najsavršenijeg zvona koje ste ikada mogli čuti. Ne znam kako je govorio jer nismo micali ustima, ali smo govorili [ponavljam, kao i kod Briana, ovdje je jasan opis intuitivne, duhovne i izravne komunikacije koja se razlikuje od diskurzivne, materijalne i posredne komunikacije koja postoji ovdje na zemlji: mi se ovdje moramo služiti pojmovima, slovima, slogovima, rečenicama, slikama, usporedbama, riječima koje pišemo ili izgovaramo, a na kraju niza povezanih pojmova shvatimo konačno značenje koje nam je druga osoba željela priopćiti]. Nikada nije bilo upitno da je ono što je rekao apsolutno, nedvosmisleno istina. Nikada nije bilo sumnje kada je govorio. Pokazao mi je pregled života. Bila sam prilično dobro dijete. Bila sam ljubazna prema drugim ljudima. Shvatila sam da sam ja [sama] jedina osoba koju sam povrijedila [malo kasnije će Heidi ipak priznati da je povrijedila u životu i druge osobe, a ne samo samu sebe]. Počela sam se drogirati. Družila sam se s lošim društvom. Pomicala sam granice prihvatljivog i ponašala se samo-destruktivno. Nije me grdio. Nije bilo mahanja prstima ili predavanja. Pokazao mi je nekoliko puta da sam povrijedila ljude. Vidjela sam kako su moje riječi i djela utjecali na druge [vidjela je, tj. shvatila je u kojoj mjeri i na koji način /kvantitativno i kvalitativno/ nanijela štetu i nepravdu, zlo i patnju drugim ljudima, a vidjela je to na način kako je to opisala sv. Katarina Đenovska i gore spomenuti Brian Hoyland. Ovdje treba napomenuti da ni Brian ni Heidi nisu imali prije svoje kliničke smrti, a ni nakon nje, bilo kakvo teološko ili filozofsko obrazovanje, pa podudarnost s onim što teološki i filozofski iznosi sv. Katarina Đenovska mora biti izvorna, nepatvorena, iskrena i stvarna, istinita].

Na primjer, pokazao mi je scenu i pitao: “Želiš li pogledati ovo?” Mogla sam reći ne. Zapravo sam imala izbora, ali nisam namjeravala odbiti. Pokazao mi je scenu u kojoj sam imala deset godina. Otac me vozio u hebrejsku školu i pokupili smo trinaestogodišnjeg dječaka iz susjedstva. Bio je malen za svoje godine; ja sam pak bila visoko dijete. Nije mi se sviđao, ali samo sam izlanula: “Zašto si tako mrzovoljan?” Kad sam čula sebe kako to govorim, osjetila sam kako mu se srce steže. Doživjela sam to iz nutrine njegova tijela; osjetila sam utjecaj svojih riječi [dakle, svoj postupak, svoje riječi i svoju grubost prema tom dječaku proživjela je iz njegove perspektive, osjetila je što je on osjećao u trenutku dok mu je ona grubo izrekla svoje riječi i povrijedila ga]. Slomilo mi je srce. Shvatila sam da ono što govorimo i radimo ovdje utječe na sve koje susrećemo – čak i na ljude koje ne susrećemo. Moramo obratiti pažnju na ono što govorimo i radimo u ovom životu jer naše riječi i djela imaju ogromno značenje i utjecaj [zato moramo ozbiljno shvatiti Isusovu opomenu iz Evanđelja da će ljudi odgovarati za svaku nepotrebnu riječ koju su izgovorili tijekom ovoga života].

Koja je poveznica sv. Faustine Kowalske i pobožnosti Božjega milosrđa s iskustvom i viđenjem Heidi Barr? Izgled Isusovoga lica, njegovih ruku ili nogu, njegov oblik i lik nisu toliko važni koliko njegova ljubav, praštanje i milosrđe, njegova pravednost, blagohotnost i dobrota. Sam Isus je rekao sestri Faustini: “Ne nalazi se veličina slike u ljepoti boja ili poteza kistom, nego u Mojoj milosti.” Dakle, bio prikazan milosrdni Isus ovako ili onako, vidio netko tijekom kliničke smrti Isusa ovako ili onako [kao Heidi ili Brian], manje je važno; ono što je bitno za nas i za naše spasenje je to da Isusovu osobu, njegove odluke, njegovu volju i osjećaje poštujemo i nasljedujemo: da prođemo zemljom čineći dobro jer će to biti vanjski znak po kojem možemo prepoznati da je Bog s nama i da smo mi s Bogom, kako kaže novozavjetna knjiga Djela apostolska.

            Isusovo milosrđe želi nam tijekom našega zemaljskog života pomoći na dva načina: kao žrtvama tuđih grijeha i šteta koje nam nanose, Isus želi pokriti štete i zla koje trpimo i želi nam donijeti utjehu i naknadu, jer on je tješitelj i branitelj, kao i Duh Sveti kojega šalje u naša srca. S druge strane, ukoliko mi kao grešnici nanesemo kakvo zlo ili štetu svojim bližnjima, Isusovo milosrđe želi nam pomoći da uvidimo, priznajemo i okajemo svoje grijehe te da dademo zadovoljštinu koju možemo i moramo, a ono što ne možemo, on želi pokriti iz tzv. blaga Crkve putem oprosta ili na druge načine. Stoga se Božjemu milosrđu moramo trajno utjecati. Bolje je da pred lice Boga Oca Stvoritelja uđemo kroz vrata milosrđa nego kroz vrata pravde. Po svetoj Faustini Kowalskoj Isus je upozorio da oni koji ne budu željeli pred lice Božje stupiti kroz vrata milosrđa, morat će proći kroz vrata pravde, a to je mnogo, mnogo teže i za nas nepovoljnije. Poslušajmo Isusov glas, njegovo upozorenje i njegov poziv. Molimo krunicu Božjega milosrđa, molimo devetnicu Božjega milosrđa, zazivajmo milosrđe Božje na sebe i na svoje bližnje i na svoje pokojne osobito svaki dan u tri sata poslije podne u sveti čas božanskog milosrđa, a onda, kako neće u Kraljevstvo nebesko ući onaj koji samo govori ‘Gospodine’, ‘Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca nebeskoga – tako i mi prakticirajmo i vršimo milosrđe prema svojim bližnjima te ćemo tako milosrđe i zadobiti jer mjerom kojom mjerimo i nama će se zauzvrat mjeriti.

Amen.