Draga braćo i sestre,
srž kršćanske vjere, bît kršćanstva, nije opsluživanje nekih propisa, zakona, odredbi, vršenje propisanih obreda ili vjerovanje nekog skupa vjerskih istina. Bît kršćanstva je osoba Isusa Krista. Jer naša je vjera u prvom redu vjera spasenja.

Stoga nam se zapitati: kako se postiže spasenje u kršćanstvu, i što je uopće spasenje. Mi vjerujemo da se spasenja sastoji u vječnom, beskrajnom životu u zajedništvu s Bogom, gdje ćemo spoznavati i ljubiti Boga, osobu za koju smo stvoreni, za kojom čezne naše srce, premda je do sada nismo vidjeli. Nebo je naša domovina prema kojoj nas vuče neka čudna nostalgija, premda tamo još nikad nismo bili. Ali, kad jednom prispijemo, otkrit ćemo da se ono što ćemo tamo naći, savršeno poklapa s našim najdubljim stremljenjima i čežnjama. U nebu će naše zajedništvo s Bogom, naša radost i sreća biti sigurni, vječni, vedri, neopterećeni. Bit će plod Božje blizine, Božjeg samodarivanja čovjeku. U zajedništvu s Bogom možemo biti smo dok nas on u to zajedništvo pripušta. Boga ćemo gledati, spoznavati i ljubiti samo onoliko koliko nam se on sam priopći, koliko nam o sebi objavi.

Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kojemu Sin želi objaviti. Bog je neizmjerno iznad nas, on je drugačiji od nas, on je onostran, on je Gospodin, Gospodar nad kojim ne možemo gospodariti. Kako ga ne možemo ničim prisiliti da nas pripusti u zajedništvo sa sobom, tako ga ničim ne možemo ni prisiliti da nam pokaže ili priopći sebe. Sve je to čisti dar.

Izravno i neposredno priopćenje Boga čovjeku u nebu bit će djelatno, djelotvorno, preobražavat će čovjeka u Boga, pobožanstvenjivat će čovjeka. Stoga možemo reći da se naše spasenje sastoji i od našeg pobožanstvenjenja. Bit ćemo suobličeni Isusu Kristu uskrslome, dakle bit ćemo poput njega sinovi Božji. Naše se spasenje može nazvati i naše božansko posvojenje.

Vidite, dakle, kako postoje mnogi izrazi kojima možemo izreći stvarnost našega spasenja: pobožanstvenjenje čovjeka, posinovljenje, zajedništvo s Bogom, vječni život, gledanje, spoznaja i ljubav prema Bogu. Budući da smo sada grešni i protivni Božjem naumu spasenja s nama, naše će spasenje u nebu uključivati i oproštenje grijeha, naše obraćenje i pomirenje s Bogom.

U današnjem odlomku iz evanđelja čuli smo kako jedno drevno proroštvo opisuje spasenje: naše je spasenje OSOBA ISUSA KRISTA, naš je Spasitelj naše spasenje. I nama još odzvanja u ušima ovo Pismo: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje”. Kako možemo primijetiti, nigdje se ne spominje da bi čovjek sa svoje strane trebao nešto raditi, vršiti neku pokoru, neka djela, ili vjerovati neke istine, spoznavati tko zna kakve dubine neke strane i neobične nauke ili mudrosti. Ne, u korijenu kršćanskog spasenja je milost, čisti Božji dar, jer drugačije i ne može biti. Nitko sebe ne može spasit jer se spasenje sastoji u priopćenju Boga čovjeku, i s Bogom će čovjeku doći sva ona dobra koja opisuju naše spasenje: vječni život, spoznaja i gledanje Boga, pobožanstvenjenje i posinovljenje čovjeka, oproštenje grijeha i tako redom.

Stoga, naše spasenje stoji i pada s osobom Isusa Krista jer posve ovisi o njemu i samo o njemu. Duh Gospodnji je na njemu jer ga Otac pomaza, odnosno opečati. U Ivanovom evanđelju čitamo: “Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin čovječji jer njega Otac, Bog, opečati”. Njega je Bog poslao u ovaj svijet, pomazao Duhom Svetim, snagom svojom, opečatio ga je za jedno poslanje, da izvrši djelo spasenja: da blagovjesnik bude siromasima, da proglasi sužnjima oslobođenje, da vrati vid slijepima, da na slobodu pusti potlačene i da proglasi godinu milosti Gospodnje. Sve su to razne slike i izričaji za naše kršćansko spasenje. I kad u Ivanovom evanđelju ljudi koji razgovaraju s Isusom, nakon riječi što im reče, da trebaju raditi za hranu koja ostaje za život vječni i koju će im on dati, budući da ga je za to Otac opečatio i pomazao Duhom Svetim, oni ga pitaju: “Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?”, a on im odgovara: “Djelo je Božje da vjerujete u onoga n kojega je on poslao”. Dakle, nema nekih ljudskih djela, nekih praksi, obreda, vršenja propisanih zakona ili ispovijedanja usnicama i razumom nekih dogmi ili istina, nego – VJERA. A vjera u Bibliji znači, kako smo protumačili prošle nedjelje, oslanjati se na Boga, priznati životnim stavom svoga bića da je Bog moj izvor i uzrok, jedina stijena koja me čini čvrstim i konzistentnim, jedini moj oslonac na koji se oslanjam i koji me održava u postojanju, životu, spasenju. Vjera je priznanje da mi postojanje i spasenje dolazi samo od Boga, da sam spašen i da postojim samo zato i samo dotle dok me Bog stvara i spašava, i da se sigurnost i vječnost mojega postojanja i spasenja temelji samo na Bogu i njegovoj dobroj volji, te vjernosti svojim obećanjima da će me trajno stvarati i spašavati.

Isus Krist je srž kršćanstva, jer je on naše spasenje. Da on nije blagovjesnik siromasima, nikad oni ne bi postigli spasenje. On je jedini Put. Nema tih djela ili vjerovanja koja mogu čovjeka spasiti, nego samo primanje milosti od Boga. Siromasi su oni koji priznaju svoju stvorenost, svoju relativnost, svoju usmjerenost na Boga i potrebitost njegovog interventa da bi postigli spasenje. Siromasi su oni koji se ne uzdaju u sebe i ne nastoje sami sebe spasiti, niti se osigurati pred Bogom na temelju nekih svojih djela, zasluga, prava ili posjeda. Isus Krist vraća vid slijepima. Danas postoje mnoge sekte koje propovijedaju prosvijetljenje, gozu, spašavanje putem samospoznaje i putem spoznaje i shvaćanja kojekakvih dubina i energija svemira, nekih duhovnih dubina i tome slično. Jedino pravo svjetlo je Isus Krist, on nas prosvjetljuje. On nam pokazuje Oca. Jer nitko ne pozna Oca doli Sin i onaj kojem Sin hoće objaviti. Ne možemo ničim postići ili zaslužiti objavu Boga, spoznaju Boga, odnosno gledanje Boga. Možemo Boga gledati, biti blaženi i sretni zbog toga, samo zato i samo dotle dok nam to Krist daje, dok nam posreduje spoznaju Boga, dok nam vid daje, dok nam objavljuje Oca. Njegovo je posredovanje vječno, pa je tako i naše gledanje Boga vječno, ali se ta vječnost ne temelji na nama i na nekom našem putu spoznavanja Boga, nego isključivo na dobroj volji Spasitelja i njegovoj vjernosti zadanom obećanju da će nas zauvijek spašavati. Mi vidimo Boga samo dok nam ga Isus pokazuje, on je ne samo Prosvijetljeni, kao Buddha, nego, Isus Krist je Svjetlo svijeta. Da nema Isusa ne bismo Oca nikad vidjeli.

Isus Krist proglašava sužnjima oslobođenje. On jedini koji ima vlast opraštati grijehe. I oproštenje grijeha nije plod nekih naših napora ili zaluga, djela ili prava, nego čiste milosti Božje. Isus Krist na slobodu pušta utamničene, zarobljene. Svi smo mi zarobljenici grijeha. Grijeh je naime želja stvorenja da živi samo po sebi, bez ili protiv milosti Božje. To je nastojanje da se samom sebi bude Bog, da se život i spasenje ne moraju primati od Boga, već da se posjeduju kao neki vlastiti suvereni posjed. Budući da to uopće nije moguće, jer je Bog jedini život i izvor života, čovjek se gubi i umire u slučaju da se zatvori Gospodinu Bogu. Čovjek zarobljuje samog sebe u sužanjstvo tame ako se zatvara svjetlu, jer je Bog jedino i vječno Svjetlo. Čovjek se zatvara u sužanjstvo smrti, ako se zatvara Bogu koji je jedini izvor života.

Isus Krist je došao proglasiti godinu milosti Gospodnje, odnosno, vrijeme besplatnog, darovanog, milosnog spasenja, oživljenja, prosvjetljenja. Isus Krist je pomazan Duhom Svetim da bi od punine njegove svi mi primili. I to milost na milost. Naše se spasenje sastoji od Božje blizine i njegovog priopćenja nama. A Bog nam se priopćava po Duhu Svetom koji je na krštenju uliven u nas, da Duh Sveti, Duh Životvorac u nama bude izvorom života vječnoga što vječno struji.

Sve ovo ne znači da čovjek ne treba ili ne može surađivati s Bogom na putu svojega spasenja. Bog nam je po Isusu Kristu dao Duha Svetoga, i spašeni smo besplatno. Sad ta prisutnost Duha Svetoga postaje u nama snaga za vršenje dobrih djela, za kreposno življenje. Nisu naša pravedna djela izvor našega spasenja, i nismo spašeni jer činimo pravedna djela, nego mi možemo živjeti čestito i kreposno zato jer smo spašeni, jer nam je besplatno darovana snaga i svjetlo od Boga. I naš čestit i pošten život, naša požrtvovnost i ljubav prema drugima, bližnjima, obitelji, prijateljima, susjedima, znancima, pa čak i nesklonim nam ili protivnim ljudima, znak je prisutnosti i djelovanja milosti, spasenja, Duha Svetoga u nama. Neće se spasiti niti ući u Kraljevstvo Božje onaj koji samo govori: “Gospodine! Gospodine!”, nego onaj koji vrši volju Oca nebeskoga, koji svojim djelima svjedoči da je u vjeri otvoren Božjem priopćavanju, da u vjeri Boga priznaje za svoj izvor i uzrok, koji iz poštovanja i zahvalnosti, a nadasve ljubavi, poštuje Božju riječ, i njegove upute kojima ga Bog prosvjetljuje da prispije k spasenju. Onaj koji Boga priznaje svojim Spasiteljem i prosvijetliteljem, taj poštuje riječ Božju i njegov zakon. Baš onaj koji ne nastoji samog sebe spasiti, nego spasenja prima kao dar, i Boga priznaje svojim Spasiteljem, baš taj će slušati Božji glas i svjedočiti o svojoj spašenosti slijedeći put zapovijedi, poštivanja Boga i njegova imena, dana Gospodnjega, poštivanja roditelja i tuđeg života, tjelesnog i bračnog integriteta, posjeda i dobrog glasa, te bližnjeg uopće, jer svaki je čovjek slika Božja. Eto, kako kaže sveti Pavao, svi smo u jednom Duhu kršteni u jedno tijelo. Poštujmo to tijelo, Crkvu, mistično tijelo Isusa Krista kojemu je sam Isus Krist glava, ravnajmo se po Duhu Svetom koji je u nama, slušajmo ga kako nam govori svake nedjelje po čitanju svetoga Pisma, i primajmo od njega oproštenje grijeha u ispovijedi, primajmo u njemu sam život vječni koji nam po pričesti dotiče, i svakoj pričesti dopustimo Gospodinu Isusu da obnovi u nama žar svojega Duha, kako bismo kroz životne poteškoće prolazili vođeni istinskim svjetlom, vođeni kršćanskim načelima i ljubavlju prema Bogu.

Na ovom smo svijetu samo zato da bismo upoznali ljubav Božju prema nama, da bismo joj povjerovali i da bismo na tu ljubav ljubavlju odgovorili, te bili jedni drugima svjedočanstvo te ljubavi. Kad pođemo s ovoga svijeta, iza nas će ostati samo tragovi ljubavi ili mržnje koje smo živjeli, i na svršetku sa sobom nećemo ponijeti ništa. Svakom će biti dosta dva metra zemlje. Jedino što ostaje iza nas, i jedino što ćemo pred sobom naći u vječnosti bit će dobrota ili zloća naših djela, ljubav ili mržnja koju smo živjeli. Bog nam proglašava vrijeme milosti, života, svjetla i slobode. Život i ljubav birajmo da bismo živjeli u ljubavi sad i za svu vječnost.

Amen.