S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik! Tko od vas, nakani graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.« Lk 14, 25-33

Draga braćo i sestre!

Prva rečenica današnjeg evanđelja je književna hiperbola ili način izražavanja koji se koristi pretjerivanjem u izričaju da bi prenio neku važnu poruku. Isus je rekao: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“ Ovo očito moramo prereći na način da Isus želi da nam Bog bude na prvom mjestu u našem životu: ispred oca i majke, bračnog druga i djece, braće i sestara, pa čak i ispred našega vlastitog života. Da prvi ljudi nisu sagriješili i da nisu time otvorili put ostalim osobnim grijesima, nikome od ljudi ne bi na pamet palo da bilo koje stvorenje postavi ispred ili iznad Boga po važnosti. U savršenom svijetu bez grijeha nitko ne bi pogrešno razmišljao ili odlučivao, nego bi sve bilo savršeno: kad bi Bog bio prvi i na prvom mjestu, onda bi sve ostalo bilo na svome mjestu.

A ljubav prema Bogu i poštivanje Boga nikako i nikada nije konkurencija ili suprotnost ljubavi i poštivanju prema ocu, majci, djeci, bračnom drugu, rodbini i sebi. Ako razmišljamo plitko ili samo unutar plošne ravnine dviju dimenzija gdje postoji samo naprijed nazad i lijevo desno, dakle, samo unutar svojega vidljivog i ograničenog svijeta, onda možemo zamisliti dva pravca koji su ili paralelni ili se sijeku. Dakle, ili teku usporedo jedan s drugim pa se nekako slažu, ili se presijecaju, tj. nekako kose ili suprotstavljaju. Znači, ako volimo svoje bližnje, onda se to kosi s ljubavlju prema Bogu, a ako najprije volimo Boga, onda mrzimo ili ne volimo svoje bližnje, odnosno nemamo dovoljno ljubavi i vremena i mjesta u svojim srcima za svoje bližnje.

Međutim, ako iz dvije dimenzije i iz plošne ravnine istupimo u treću dimenziju, tj. u trodimenzionalni prostor, onda u toj trećoj dimenziji možemo vidjeti pravce koji nisu ni paralelni niti se sijeku. Stručno se zovu mimoilazni pravci. E, takav je odnos između nadnaravne ljubavi prema Bogu i naravnih ljubavi prema stvorenim osobama. Ljubav prema Bogu nije nikada konkurencija ili rivalstvo prema ljubavi u obitelji, braku ili ovom svijetu. Ljubav prema Bogu se ne kosi s ljubavlju prema bližnjima, ali nije niti paralelna ili na istoj ili u istoj ravnini s ljubavlju prema stvorenjima. Radi se o dvije različite stvarnosti koje mogu supostojati jedna s drugom u miroljubivoj koegzistenciji bez trunka suparništva.

Zamislite čovjeka koji ima beskonačno mnogo zlatnika ili novaca, odnosno kovanica, kuća, auti, vila, jahti, aviona, apartmana i tako redom. I zamislite da ima sedmero djece. Ukoliko prvom djetetu dade milijarde nečega, ostat će mu i dalje beskonačno mnogo da i drugom i trećem i četvrtom i petom i šestom i sedmom djetetu daruje isto ili čak više milijardi bilo čega: dolara, eura, kilograma zlata, stanova, vila, auti, brodova, ma svačega. I još će njemu i njegovoj ženi ostati i dalje beskonačno mnogo za daljnje darivanje. Ili zamislite hotel koji ima beskonačno mnogo soba. Jednog dana dođe beskonačno mnogo ekonomista na neki simpozij u taj hotel i smjeste se svaki u svoju sobu. A onda slijedećeg dana dođe beskonačno mnogo doktora na liječnički simpozij u taj isti hotel. Recepcija nema nikakvog problema: samo zamoli ekonomiste da se smjeste u neprane sobe, a parne sobe su slobodne za beskonačno mnogo doktora. I tako svi sretni i zadovoljni.

Naravno, kad iz ovoga ograničenog svijeta prijeđemo u Božji neograničeni svijet vječnosti i kad shvatimo da osim ove naše vidljive i vremenite stvarnosti postoje i dimenzije i svjetovi koji nas nadilaze, sa svojim zakonitostima koje ne može posve shvatiti, onda nam je lakše razumjeti današnje evanđelje. Onda nam se mijenja perspektiva, način gledanja i počinjemo shvaćati nešto o čem do tada nismo čuli i što do tada nismo ni sanjali ni naslućivali da bi moglo postojati. Jesu li ljudi u 18. ili 19. stoljeću mogli zamisliti da ćemo se mi razgovarati mobitelima na daljinu ili čak vidjeti s nekim u Americi ili Africi putem video poziva i veze? A danas baš svaka šuša ima mobitel putem kojeg može čuda činiti. Danas se u tvornicama proizvode dijamanti, safiri, rubini, danas se može u tri dimenzije isprintati svašta, može se uzgojiti nečija koža za presađivanje, mogu se napraviti umjetni kukovi, koljena, zubi, presađivati jetra, bubrezi i svašta nešto. Pa zašto bi onda bilo uopće čudno ili nemoguće da postoji Božji svijet, nova i drugačija pravila, zakoni, mogućnosti i odnosi?

„Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.“ Ova posljednja rečenica današnjeg evanđelja se mora shvatiti doslovno, za razliku od prve rečenice današnjeg evanđelja. Kada će se to svaki od nas morati odreći svega što posjeduje da bi mogao biti Isusov pravi i potpuni ili savršeni učenik? Pa u trenutku svoje smrti, najkasnije, a može mu se to dogoditi i nekoliko mjeseci ili godina ranije, tj. već tijekom ovoga zemaljskoga života. Bog od nas traži doslovno zamjenu života: želi da mu posve predamo svoj život kako bi on nama predao svoj život. Zašto nam onda nije odmah dao svoj život, nego traži ovu zamjenu? Pa, dao nam je svoj život, tj. Adamu i Evi je dao svoj život u trenutku kad ih je stvorio, samo su ga oni izbacili, izgubili, potjerali iz svojih duša kad su počinili izvorni grijeh. A onda taj božanski život nisu mogli niti prenijeti svojem potomstvu, pa je Bog odlučio taj život dati ljudima putem Isusa Krista. Osim toga, Bog je i anđelima i ljudima dao samo jednu stvar koja je stvarno naša, sve ostalo je posve njegovo: dao nam je slobodnu volju ili slobodni izbor ili slobodu. I želi da se za njega slobodno opredijelimo, tj. da mi njemu slobodno predamo svoj život kako bismo od njega primili njegov život. Moramo se odreći svoga ograničenog, stvorenjskog i nebožanskog načina postojanja i življenja da bismo se pobožanstvenili i preobražavali u Boga.

U svijetu bez izvornoga grijeha sve bi ovo bilo jasno i lako i jednostavno uz pomoć, prosvjetljenje i nadahnuća Duha Svetoga jer bi Duh Sveti nastanjivao ne samo najdublje središte ljudske duše, nego i našu svijesti, volju, osjećaje, maštu i sjećanje. Danas, zbog posljedica izvornoga grijeha i zbog osobnih grijeha, između površine našega bića gdje mi obično živimo, između periferije ili predgrađa naše duše i naše najdublje nutrine u kojoj stanuje Bog po svojoj stvarateljskoj moći i po sakramentalnoj prisutnosti, postoji drvlje i kamenje, razne prepreke i mulj i nečistoće, pa ne vidimo u svojoj dubini ono Božje i nadnaravno, a da bismo do toga doprli, potrebne su godine i godine kršćanskog duhovnog života: meditacije, askeze, kontemplacije i mistike, pročišćenja i pobožanstvenjenja. Ukoliko taj duhovni put prođemo na ovom svijetu, doživjet ćemo tako zvanu mističnu smrt i preobrazbu duha u Boga, te ćemo u trenutku smrti izravno prijeći u raj. Ukoliko ne dopremo do vrhunaca duhovnog života u ovom životu, onda će nam to ostati za pobožanstvenjivalište ili kako ga većina ljudi zove, za čistilište u kojem se moramo pripremiti za Boga. Na nama je da ovdje prođemo što više jer nas sve čeka taj proces, a što više postignemo ovdje, to će nam biti lakše tamo i manje ćemo se mučiti jer se ovdje s puno manje patnje postiže ista stvar koja se u čistilištu postiže mnogo teže i bolnije. Samo tko će ovome povjerovati?

Amen.