Draga braćo i sestre!
Što je Kraljevstvo nebesko ili Kraljevstvo Božje? Najtočnije bismo odgovorili na to pitanje kratkim odgovorom: Isus Krist“ Njegova osoba, njegov život, njegov uzor odnosa prema Bogu i prema čovjeku. Iz njega i iz njegova života, iz njegova primjera, iz pojedinih njegovih djela i iz sveukupnosti ili cjelina njegova života proizlazi da je Kraljevstvo takav posebni način odnošenja prema Bogu i prema bližnjemu.
Srž kršćanstva nije ni Nicejsko-Carigradsko vjerovanje, ni deset zapovijedi, ni sedam sakramenata, ni Biblija ni Očenaš… nego je srž kršćanstva OSOBA ISUSA KRISTA!
Kad smo to razjasnili, možemo se posvetiti prispodobi (još jednoj u nizu) o Kraljevstvu nebeskom. Domaćin koji u rano jutro pođe najmiti radnike u svoj vinograd je Bog. Radnici su apostoli, biskupi, svećenici, đakoni, redovnici, redovnice, kršćani i katekumeni. S njima se Bog pogodio za nagradu: radit će u vinogradu (Crkvi, među ljudima kojima treba navijestiti evanđelje, dijeliti sakramente, za koje treba moliti, kojima treba iskazivati milosrđe i dobročinstva), a za nagradu će dobiti jedan denar. Onda je ponovio poziv o trećoj uri pa opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ‘Idite i vi u vinograd.’
Dakle, razni radnici su radili razne poslove po vinogradu, ali su radili i različito vrijeme, odnosno različitu količinu posla te su posao obavljali u razno doba dana: neki ujutro, neki popodne, neki predvečer. Znači, različiti pozivi, različita djelovanja, različite okolnosti, a ista nagrada, sv. Pavao bi rekao: „a isti DUH u svima i po svima“. Samo naizgled je ista nagrada. I u tom grmu leži zec tumačenja ovog teškog dijela evanđelja!
“Uvečer kaže gospodar vinograda [= Bog Otac] svojemu upravitelju [= Sin Božji]: ‘Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.'”
Što ne valja s ovim prigovorom? Isus nam želi poručiti da ne smijemo, kako bi rekli Srbi „promašiti ceo fudbal“, tj. krivo shvatiti sav ili temeljni odnos Boga i čovjeka: Bog ne želi s nama najamnički ili radni odnos, odnos trgovine, vojni odnos admirala i mornara, ili neki drugi odnos koji bi u biti bio magijski odnos u kojem bismo mi nešto izvana „obavili“ za Boga svojim pravima, zaslugama, silama, vještinama i snalažljivošću, a onda bismo za to dobili svoj „paketić sreće“ ili „komadić raja“ koji bismo onda negdje „raspakirali“ i u njem sebično uživali svu vječnost. Nemoguće je u nekoj ograničenoj stvarnosti uživati vječno. Prije ili kasnije bismo „umrli od dosade“, tj. došli do zasićenosti, trpljenja i muke. Naša nagrada ne može biti ograničena i konačna. Naš odnos s Bogom ne može biti interesni.
Denar kojega Bog daje radnicima u vinogradu za nagradu je sam Bog! Bog želi sebe samoga dati ljudima u savezu prijateljstva s njima. Bog želi da budemo njegovi prijatelji, njegova posinjena djeca, a ne njegovi najamnici ili radnici, vojnici ili trgovci. Bog nas je stvorio za sebe i samo on, koji je beskonačan i beskrajan, može nas učiniti i činiti sretnima i blaženima za svu vječnost jer njemu nema ni kraja ni konca. Jedino nam u njemu i s njim neće biti dosadno i nećemo imati granice, zatvor, dosadu, zasićenost. A svaka granica, zatvor, dosada i zasićenost jest patnja, trpljenje i nesreća za duh.
No, kako ide prispodoba nakon ovog prigovora od strane radnika prvoga sata? Moramo shvatiti preprofinjenu ironiju koju Isus upotrebljava kao stilsku figuru u poučavanju i prenošenju istine: “Nato on [Bog Otac] odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? (14) Uzmi svoje pa idi”. Je li mu točno rekao? Jest! Kako to? Pa, kad se je radnik prvog sata, koji je sebe doživljavao kao najamnika, a Boga kao poslodavca, želio igrati pravnim i ugovornim stvarima, onda je dobio po svojem mentalitetu, po svojem načinu razmišljanja odgovor kakav si je zaslužio. Uistinu su sklopili ugovor takav da će raditi u vinogradu od trenutka najma do kraja radnog vremena za jedan denar. I, u čemu je problem? Nije li dobio „po ugovoru“ točno koliko je ugovorio? Ovi radnici prvog sata su farizeji i saduceji, pismoznanci i ostali Isusovi protivnici magijskog duha koji su imali ovakvu duhovnu shemu u glavi: Bog nam daje Zakon ili upute za upotrebu ovoga života, vremena i sposobnosti, u stvaranju nam je dao neke talente koji su sad naši (pamet, snaga, upornost, stega, snalažljivost, lukavost, vještine…) i mi po svojim snagama, talentima i silama, te po njegovim uputama magijski ostvarujemo svoje spasenje: nas spašava naš rad [Slava radu!], nas spašava točno vršenje nekih čarobnih magijskih obreda, ma mi spašavamo sami sebe po svojim dobrim djelima koja ostvarujemo svojim ljudskim silama, pametima i vještinama, a naše spasenje se sastoji od nekog našeg posjeda kojega ćemo kao plaću ili nagradu primiti od Boga. Nas ne zanima Bog ni njegova osoba. Nas zanima samo naš užitak i korist, naša nagrada, naš paketić sreće ili naš komadić raja.
E, pa ova shema ne funkcionira nikako. I zato ne možemo Božju nagradu kvantificirati, ne možemo se učiniti „vjerskim profesionalcima“. Neće veću plaću dobiti sv. Franjo Ksaverski jer je u katoličku crkvu uveo po propovijedanju i krštenju dvadeset tisuća Indijaca i Japanaca, a manju će plaću dobiti neki anonimni misionar koji je obratio samo tri tisuće petsto crnaca u subsaharskoj Africi. Neće veću nagradu dobiti netko tko je u životu poslužio pedeset tisuća bolesnika, od nekoga tko ih je poslužio samo četiri stotine… Nema u evanđelju zahtjeva za „izvrsnošću“ ili „učinkovitošću“ kod učenika Isusovih jer Crkva nije „preduzeće“ u kojem ima da „cveta cveće“ profita, efikasnosti i sličnih kategorija.
I nastavlja prispodoba: „A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi“. To jest samoga sebe. Međutim, nisu svi ljudi kvalitativno jednaki prijatelji Božji. Postoje ljudi koji su se za zemaljskog života više „zagrijali“ ili zainteresirali za Boga, više su se njime bavili, njima je Bog bio na prvom mjestu u njihovom životu: pokazivali su prijateljstvo, poštovanje, zahvalnost, ljubav, suosjećanje, obzir prema Bogu. Neki su bili mlaki, ravnodušni, nezainteresirani, neki su bili protivni, mrzitelji Boga i odbijatelji svega poretka Božjega, buntovnici koji nisu željeli prihvatiti činjenicu da ih je Bog uopće stvorio (draže im je da uopće ne bi postojali), ili ne žele prihvatiti činjenicu da moraju jesti, piti, disati, spavati i prijateljevati s Bogom ako žele izbjeći patnju, tugu, bijedu, jad i bol. Dakle, željeli bi biti sretni na neki drugi način. Želeli bi biti siti, a da ne moraju jesti, biti napojeni a da ne moraju piti, biti odmorni, a da ne moraju spavati, biti vječno sretni a da ne primaju Boga kao dar i da Bogu ne moraju biti zahvalni i da Boga ne moraju priznavati za vrhovno biće koje je savršenije i veće od njih samom činjenicom da Bog nema početka, a oni imaju.
Dakle, postoji cijeli niz različitih stupnjeva ili načina prijateljevanja s Bogom ili općenito odnošenja prema Bogu. Stoga Bog, koji se daje i velikim svecima, velikim svojim prijateljima, požrtvovnim dušama koje su iz zahvalnosti, poštovanja, ljubavi i prijateljstva s Bogom činile ove ili one divne stvari, a koji se daje i ljudima koji su se prema njemu odnosili osrednje ili u nekim razdobljima svojega života i protivno, daje se svima, nakon čistilišta, nakon pročišćenja i pobožanstvenjenja, daje se svakom na drugi način i u drugoj mjeri, u različitom sjaju, s različitim svojim svojstvima, darovima, načina priopćavanja i tako redom. Kao što ne postoje dva ista čovjeka, nego je svaki pojedinac jedinstven, tako Bog svakog pojedinca ljubi i daruje, nagrađuje i uzvisuje, proslavlja i pobožanstvenjuje na jedinstven način, različiti od svih drugih. Nema dva jednaka anđela, nema dva jednaka čovjeka… Bog je beskrajno kreativan i kao što je on jedan i jedinstven, tako smo i svaki od nas jedinstveni i neponovljivi.
U vinograd se ide raditi iz prijateljstva s Bogom, život se živi i u njemu se dobro čini iz prijateljstva s Bogom, iz zahvalnosti prema njemu, iz ljubavi prema njemu, a ne radi koristi i sebičnog užitka. Nismo mi u središtu priče, nego Bog. Kad se gleda iz naše perspektive. A kad se gleda iz Božje perspektive, mi smo u središtu ili najvažniji, jer je Bog, Sin Božji, doslovno za nas dao svoj život. Veće ljubavi nitko nema nego da položi svoj život za prijatelje svoje!
Za kraj dijaloga s radnicima prvoga sata, nositeljima tzv. magijskog duha samospašavanja, Bog odgovara jasno i odlučno: „Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?“ To je retoričko pitanje, a u stvari se radi o tvrdnji: mene nitko ne može pozivati na red jer ja sa svojim mogu raditi što hoću. A toj se izjavi ne može ništa pravedno i suvislo prigovoriti. Zar nismo i mi mišljenja da s onim što smatramo da je naše (npr. plaća koju nam je poslodavac po ugovoru o radu isplatio), možemo raspolagati kako hoćemo? Ako hoćemo plaću prokockati, zapiti, baciti u kanalizaciju, podijeliti sirotinji, upotrijebiti za razumno uzdržavanje obitelji i slično, nije li nam slobodno sa svojim činiti što hoćemo? Država nam, doduše, postavlja određena ograničenja: na primjer, ne možemo plaću koristiti za financiranje terorizma, pranje novca, sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu… Razumijemo ironiju, zar ne?
Imamo i upozorenje da ne smijemo biti zavidni ili zluradi putem još jednog pitanja: „Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?“ Budimo uvjereni da će Bog jako dobro napraviti razliku između dobrih i loših, da netko tko je uz velike napore i odricanja svojem bračnom drugu bio vjeran cijeli život, neće jednako proći kao i netko tko je „šarao“ sve u šesnaest i onda se tobože pred kraj života „pokajao“ i prestao samo zato što nakon osamdesete godine više ništa nije ni mogao na tom polju napraviti… Bog će jako dobro razlikovati pohlepnike, bankare, industrijalce, tvorničare, zlikovce u farmaciji, politici, vojsci, medijima, sudstvu i mnogim drugim djelatnostima, od poniznih, skromnih, finih ljudi koji su se pouzdavali u Boga, klonili zla, nastojali oko dobra i tako redom. Što tko sije, to će i žeti. Bog se ne da izrugivati. Kaže Sveto pismo. Svi će primiti po djelima svojim. Imajmo povjerenja u Boga da je on istovremeno i istina i pravda i milosrđe i ljubav i dobrota i svjetlo… i da je u beskrajnom stupnju.
“Tako će posljednji [ponizni, skromni, sveti, pošteni, požrtvovni, zahvalni Bogu, prijatelji Božji, omalovažavani i ponižavani u ovom svijetu od moćnika i vladara ovog mračnog svijeta], biti prvi, a prvi [bogati, moćni, ugledni i utjecajni po kriterijima ovoga svijeta, svi samospašavatelji i čarobnjaci] posljednji [tj. izbačeni van gdje će biti tama, plač i škrgut zuba].” Amen.
Dr.sc. Željko Blagus, župnik u Cerovniku i Josipdolu
Nedjelja, 24. 09. 2023., DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA:
Iz 55,6-9; Ps 145,2-3.8-9.17-18; Fil 1,20c-24.27a; Mt 20,1-16a
