Sada je proslavljen Sin Čovječji, i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! A Isus to reče pošto Juda izađe iz dvorane Posljednje večere. Isus je sve znao što će s njim biti, i nije spriječio Judu da ostvari svoj naum, da ga izda i preda na smrt glavarima svećeničkim i starješinama narodnim. Koliko je to moralo biti mučno: znati da izdajica naš slobodno odlazi da nas izda, i da se naši ubojice približavaju, da njihov čas samo što nije pristigao.
Prije no što je Juda izišao, Isus mu je dao umočen zalogaj i rekao: Što činiš, čini brzo! Koji su se sve osjećali morali nakupljati u Isusovoj duši u tim časovima! Muka i tjeskoba, strah i odbojnost koju čovjek osjeća pred nepravdom, patnjom, trpljenjem. I zato: Što činiš, čini brzo!, nemoj odugovlačiti, nek se već jednom svrši ono što mora biti. Isus je znao da mu se krstom krstiti, ali, koje li muke za njega dok se to ne izvrši.
U času kad je pustio Judu da neometano iziđe iz dvorane Posljednje večere, Isus je prihvatio sâm početak muke, prihvatio je sve što će iz te Judine predaje i hapšenja izaći. To je prekretnica koja označava i povijesni, vremenski, stvarni početak muke. I zato piše evanđelist ovako: “Pošto Juda iziđe, reče Isus: Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu!”. Isusova muka, smrt i uskrsnuće je njegova proslava, ali i Očeva.
U vazmenom otajstvu što se zbilo od Velikog četvrtka do Uskrsa, susrele su se dvije stvarnosti: Božja i ljudska. Božja stvarnost je njegovo darivanje nama ljudima bez obzira na cijenu toga darivanja, tj. bez obzira na posljedice koje to darivanje nosilo sa sobom. A ljudska stvarnost vazmenog otajstva je grabež ili posesivnost da se života vječnoga od Isusa dočepamo kao plijena jer nemamo povjerenja u njegovu ljubav i vjernost. Kako već rekoh nekoliko puta, mi postojimo samo zato i samo dotle dok nas Bog stvara, dok imamo Stvoritelja. Tako i živimo samo zato i samo dotle dok imamo Oživljavatelja, dok imamo Izvor života od kojega život primamo. Prvi su se ljudi u istočnom grijehu zatvorili dotoku vječnoga, božanskoga, jedinoga pravoga života, želeći ugrabiti božanski život na silu i živjeti neovisni o Bogu. I tako su samo izgubili dotok života vječnoga. Nije ih Bog kaznio smrću, nego su se ljudi dami kaznili, jer onaj tko zatvori oči, ne vidi svjetlo, tko se zatvori životu, umire. Ni Bog ne može oživjeti čovjeka nekim drugim životom osim svojim božanskim, i stoga, a tko se zatvara tom životu, nužno umire.
Naše se ljudsko spasenje sastoji u vječnom, božanskom životu. I zato da ljude spasi, Bog nema drugoga načina nego da im pošalje Začetnika života vječnoga, Izvor božanskoga života, Posrednika između sebe i ljudi, čovjeka Isusa Krista, Sina svojega vječnoga, onoga po kojem sazda svjetove i pomiri sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima. Gdje pomiriti znači staviti u ispravan, pravednički, vjernički odnos prema sebi, i gdje je vjera shvaćena biblijski, kao stav trajnog izlaženja iz sebe i oslanjanja na Boga, te priznanja Boga svojim Bogom i Izvorom, Uzrokom i trajnim Oživljavateljem. Mi smo spašeni samo dok imamo Spasitelja, i u svome Sinu, Bog nam je poslao Spasitelja. Da bismo bili spašeni, morao nam je predati Spasitelja, dati nam ga na raspolaganje, ne ustegnuti ga. Da bismo živjeli, a kako ne možemo imati život u sebi jer nismo bogovi po naravi, Bog nam mora predati Začetnika života (VArchgo.j th/j zwh/j). I to je božanski aspekt ili dio vazmenog otajstva. Otac je iznad svega želio ljudsko spasenje, želio je ljudima dati život. Ne skriva život od ljudi. Da je skrivao život od ljudi i da im je namjerno u stvaranju uskratio mogućnost da imaju život u sebi kako bi ih kontrolirao, nikada ne bi ni stvorio ljude. Zašto stvarati ako bi mu naše postojanje smetalo ili predstavljalo prijetnju? I da Bog nešto od nas skriva, ne bi nam poslao svog Sina. Da nas Bog namjerno, sudski i izvana kažnjava smrću, ne bi nam poslao Sina svoga da nas ovaj izbavi od smrti vječne. Mi smo sami sebe kaznili smrću udaljivši se od života.
I tako, Otac je proslavljen kad ostvaruje svoj naum spasenja s nama, kad predaje svoga Sina, i kad ga predaje do kraja. Isto tako, Sin je proslavljen kad izvršava Očevu volju, kad se predaje ljudima u ruke do kraja, kako bi od njega živjeli. Nije se Isus predao zato da ga mi mučimo i ubijemo. Opirao se patnji, i više puta nam je dao do znanja da ni on ni Otac ne žele njegovo trpljenje. U Getsemaniju je molio da ga mimoiđe čaša muke, ali je bilo važnije ostvariti ljudsko spasenje, nego si prištedjeti muku i trpljenje. I Petru je rekao da djene mač u korice kad ga je ovaj pri hapšenju htio silom braniti, jer bi on mogao u taj čas tražiti 12 legija anđela od Oca da ga izbavi. Ali kako bi se onda ispunila Pisma? Kako bi se ostvarilo predanje Boga nama, kako bi se ljudi spasili ako im se Začetnik života ne preda bezpridržajno, do kraja, potpuno? Trebalo je da Sin bude predan ljudima u ruke kako bi od njega život primali i živjeli. Ali ljudi nisu htjeli. Isus je znao da se predaje u ruke grešnicima, i znao je da će ljudi reći: Ovo je baštinik. Hajde da ga ubijemo, pa će baština biti naša! Zašto bismo život primali na dar i ovisili o Bogu? Osigurajmo se sami!
I kad je otpočelo to predanje u ruke ljudima, počela je i Isusova i Očeva proslava. Bog se proslavio u Isusu kad je Isus prihvatio potpunu predaju u ruke ljudima, ma što ta predaja sa sobom nosila. Da je Isus Judu spriječio pri njegovom izlasku iz dvorane Posljednje večere, da je nekako “izmigoljio” pri hapšenju, ustegao bi se ljudima, i mi bismo ostali bez života, bez Začetnika života i bez Spasitelja po kojem jedinom možemo živjeti. I zato je predanje u ruke ljudi početak ostvrenja Božjeg nauma spasenja s ljudima. Isus je pustio da Juda izađe, a bijaše noć, i kad ovaj izađe, reče Isus da je sad proslavljen Sin Čovječji, i da je Bog proslavljen u njemu, jer je Sin herojski prihvatio predaju ljudima, prihvatio je Očev naum spasenja s ljudima, a i Bog je proslavljen u Kristu jer je predao svu milinu svoju, sve svoje, Sina svoja Jedinoga, i predao ga je za sve nas, predao ga je nama, i pokazao je da je jači od ljudskoga grijeha, pokazao je slavu ljubavi. Ljubio nas je toliko da nam se predao unatoč tome što je znao da ćemo ga odbiti, ali predao je Sina kako bismo se obratili i prestali ga odbijati, kako bismo prestali život tražiti tamo gdje ga nema, i kako bismo se obratili njemu, jedinom živom Bogu.
Mjera žrtve je ljubav i mjera ljubavi je žrtva. Zato je Otac i mogao tražiti najveću, potpunu žrtvu od Sina, jer je znao da ga Sin ljubi i da je spreman prihvatiti sve što ga zatraži. I Sin se predaje jer zna da ga Otac ljubi i da ga neće ostaviti u vlasti smrti i raspadljivosti, zna da će ga Bog proslaviti u sebi, da će ga uskoro proslaviti, onom slavom koju imaše kod njega prije nego li je svijeta bilo. I ta skorašnja proslava Sina je njegovo uskrsnuće, njegov ulazak u neraspadljivost, slavu, silu i duhovno stanje svojstveno Bogu. Proslava Sina je pobožanstvenjenje njegovoga ljudskoga tijela u uskrsnuću, ulazak cijelog Isusovog bića i života u sjaj i slavu, silu i duh Očev.
Isus se žrtvovao, to jest predao za nas jer nas je ljubio, ljubio je svoje koji bijahu na svijetu, do kraja ih je ljubio. I zato je ostavio novu zapovijed: da ljubimo jedni druge kao što je i on nas ljubio, da ljubimo jedni druge do kraja, jer on je nas ljubio do kraja. I po tome će svi znati da smo njegovi učenici i nasljedovaelji: ako budemo imali ljubavi jedni za druge. Ali jao! Baš tamo gdje bi trebalo biti najviše ljubavi, po obiteljima, među roditeljima i djecom, među mužem i ženom, među onima koji za sebe tvrde da im je obitelj iznad svega ili da im je sve na svijetu, među onima koji su krvno i životom povezani, baš među njima vlada sebičnost i nesloga, a možda i neka mlakost i ravnodušnost, nezainteresiranost za bližnje, za članove najuže obitelji s kojima se živi u istoj kući, a onda se to odsustvo ljubavi osjeća i prema rodbini, susjedima, kumovima, tzv. prijateljima, poznanicima i svima ostalima.
Stoga, upravo zbog te ravnodušnosti, upravo zato što gotovo nikome nije stvarno stalo do nas, do naše osobe, do naših misli i osjećaja, teško je ljubiti ljude s kojima živimo i ne očekivati i ne primati nikakve nagrade ili zahvalnosti. Koliko bismo ljudi mogli nabrojiti u svome životu za koje bismo stvarno rekli: Njoj je uistinu stalo mene, ili Njemu je stvarno važno što ja mislim i radim, što osjećam, što želim i čega se plašim. Ona ili on uistinu pokazuju interes za mene, nije im svejedno, oni cijene moj rad i napore, ne bacaju mi klipove pod noge, ne moram pred njima skrivati svoje uspjehe kao zmija noge, jer znam da me neće srezati u zavisti, nego će se istinski radovati sa mnom? Koliko smo takvih osoba sreli u svom životu? Jednu, dvije, ili nijednu? Bogu je stalo do nas. I hrabri nas i jača svojim Duhom da bismo ga nasljedovali. Kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo Božje, u kraljevstvo ljubavi, u kraljevstvo slave, u kraljevstvo u kojem će on prebivati s nama, i u kojem ćemo mi bit narod njegov, a on će biti Bog s nama. Kroz mnoge nam je nevolje, ravnodušnosti, prezire, nerazumijevanja i odbacivanja, zavisti i gorčine ući u kraljevstvo ljubavi gdje će Bog otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu. Ali, tko ustraje do kraja, taj će se spasiti, ući će u novi, nebeski grad gdje više neće biti nikakva prokletstva, nego gdje će prijestolje Božje i Jaganjčevo biti među nama, i mi ćemo mu se klanjati i gledati lice njegovo, a ime će nam njegovo biti na čelima; gdje noći više biti neće i gdje neće trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će nas Gospodin, i mi ćemo kraljevati u vijeke vjekova.
Amen.
