A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.« Lk 14,11-14

Draga braćo i sestre!

Pozabavimo se danas nakratko završnim dijelom evanđeoskog odlomka. I opet se možemo pitati misli li Isus doslovno ovo što je rekao onome koji ga je pozvao u goste ili nekako preneseno i simbolički? Naime, Isus je rekao: „Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili.“ Kako nećemo pozivati prijatelje, braću, rodbinu i bogate susjede? Pa njih jedino i pozivamo jer pozivamo ljude koje poznajemo, u koje imamo povjerenje, s kojima imamo neke zajedničke teme, interese ili zajednička razmišljanja, ista osjećanja, pa se slažemo i nećemo se ljutiti jedni na druge, raspravljati ili svađati za stolom. Onda je bolje nikoga ne pozivati nego li pozivati neugodne ljude koji imaju sasvim različite ili suprotne stavove od naših i s kojima ne možemo voditi normalan i ugodan razgovor. A onda slijedi još jedna Isusova preporuka ili savjet ili zapovijed: „Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti.“ E pa, sad, ovo je već previše.

Gdje ćemo danas naći siromahe, sakate, hrome i slijepe? Hoće li se nama posve nepoznati ljudi uopće htjeti odazvati na naš poziv? I kakav bi to objed ili večera bili? No, onda dolazi zraka svjetla koja nas upućuje na pravi smjer shvaćanja i tumačenja ovog Isusovog logiona ili izričaja: „Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.“

Cijeli ovaj govor koji je Isus uputio svojem domaćinu je u stvari poziv na neproračunati način djelovanja. Mi ljudi ne bismo smjeli ni prema Bogu ni prema svojim bližnjima djelovati iz dva razloga: zato da iz našega djelovanja, odnosno od Bog i bližnjih izvučemo za sebe neku korist ili da dobijemo od toga neki užitak za sebe. Drugim riječima, ne bismo smjeli trgovati svojim uslugama, djelima, riječima, postupcima, osjećajima i slično. Ukoliko nekoga pozdravljamo samo zato da on nas za uzvrat pozdravi, što osobito činimo? Ili ako odemo nekome na rođendan zato da bi on nama došao na rođendan i tako nam uzvratio, što osobito činimo? Nije li to interes, trgovina i traženje samo sebe i vlastite koristi i užitka? Jeste, a kako Isus kaže, tako postupaju, pogani, tj. ljudi koji nemaju savez prijateljstva s pravim Bogom, koji ne poštuju i ne štuju pravoga Boga, koji se ne klanjaju pravome Bogu i ne znaju kako pravi Bog postupa.

A pravi Bog postupa posve nesebično i neproračunato. On nas ljubi i daruje nam razne darove, čini nam dobro i prašta nam i onda kad mi to ne zaslužujemo i onda kad na to nemamo pravo i onda kad on od nas nema koristi. I onda želi da tako i mi postupamo: da volimo i ljubimo i činimo dobro ljudima oko sebe i njemu samome razna dobra i usluge bez gledanja na vlastite koristi ili ugode, bez gledanja ili računanja koliko će nas to napora ili materijala koštati, koliko ćemo možda troška ili štete imati. U savršenom svijetu u kojem bi svi ljudi bili sveti i savršeni i bez grijeha, ponajprije nikome ne bi palo na pamet da ljenčari i da iz vlastite sebičnosti i komocije traži od drugih ono što sam može i treba napraviti, dakle: ne bi bilo iskorištavanja drugih i pretvaranja drugih u krave muzare ili bankomate, ne bi bilo manipuliranja ili kontroliranja drugih, ne bi bilo pokvarenosti i skrivenih namjera i misli. A onda, ako bi nam stvarno nešto i trebalo, znali bismo točno koga i u kojoj mjeri možemo nešto pitati ili tražiti jer ne bismo očekivali ni od koga ono što nadilazi ljudske mogućnosti. Nikada ne bismo očekivali nemoguće. A danas, u svijetu iznakaženom istočnim grijehom i grijesima sviju nas, događa se upravo to: ne samo volimo izmaknuti vlastita leđa ili ramena nekom poslu, ne samo da volimo manipulirati drugima i tražiti sve i sva, pa čak i ono što ne bismo trebali izvoljevati, nego ujedno očekujemo previše od drugih, pa – kad nam to drugi nisu sposobni ili voljni dati – onda se srdimo, ljutimo, durimo, vrijeđamo, iščuđavamo kakav je to svijet, kakvi su to ljudi, samo se ne pitamo kakvi smo to mi? Jer, naravno, u svijetu ranjenom grijehom, mi mislimo za sebe da smo savršeni i da uvijek s pravom i ispravno tražimo ono što od drugih zahtijevamo.

Međutim, kad bismo samo krenuli od sebi najbližih osoba: od roditelja, od djece, od bračnog partnera, od ljudi s kojima živimo svaki dan pod istim krovom, samo od njih, da njima napravimo i činimo nesebično i neproračunato dobro, da ih volimo i da im popuštamo, da ih razumijemo, da im budemo uslužni i dobri i onda kad oni to ne zaslužuju, i kad na to nemaju pravo i kad mi nemamo ili ne osjećamo od njih koristi, nego su nam možda nečim i naljutili ili povrijedili, kad bismo samo od njih krenuli, već bi za cijeli život ili za veliki dio života imali što raditi i oko čega se truditi jer takav božanski način postupanja nije lagan ni jeftin, zahtijeva od čovjeka velike napore, žrtve, odricanja, samosvladavanja, posvećenost, usredotočenost, postojanost, upornost, ustrajnost i poniznost, ljubav, dobrotu i druge vrline ili kreposti. A onda su nam tu i naša braća i sestre, bratići i sestrične, ujaci, stričevi, ujne i strine, teci i tetke, kumovi, susjedi, prijatelji, poznanici, poneki župnik koji nam tu i tamo ide na živce, neka šalteruša, prodavačica, komunalci, pa sve do sudaca, carinika, poštara, doktora, političara i bankara. Ili kako bi Isus rekao, sve do onih koji vas progone ili sve do vaših neprijatelja. Ma, stvarno!? Je li to normalno i moguće?

Pa, da bismo mogli trčati, moramo najprije naučiti hodati. Da bismo znali igrati šah, moramo najprije naučiti kako se vuku figure; da bismo znali odsvirati neki klavirski koncert, moramo najprije početi s etidama i sonatinama. Drugim riječima, da bismo s majčinog mlijeka prešli na kašice i tvrdu hranu, moraju nam izrasti zubi, moramo se naučiti sve jesti i probavljati, pa tako i u duhovnom životu: da bismo počeli djelovati savršeno i božanski, uzvišeno i anđeoski, moramo se početi vježbati malo po malo, moramo se malo po malo oslobađati svoje sebičnosti, grijeha, posesivnosti, nepovjerenja u Boga i njegovu ljubav prema nama, svoje oholosti, lijenosti, škrtosti, srditosti, užitkoljublja, srebroljublja, pohlepe, svojih ovisnosti, navezanosti, hirovitosti, ugađanja sebi, sebičnosti, egocentrizma i uvjerenosti kako smo samo mi uvijek nečije žrtve i kako su nam svi nešto krivi i dužni i kako imamo samo prava, a nikakve obveze ili dužnosti i tako redom.

Isus je na drugom mjestu u evanđelju rekao da Bog Otac daje da njegovo sunce izlazi pravednima i nepravednima i da kiša pada i grešnima i svetima. To ne znači da Bog ne razlikuje dobre i zle, nego da on neproračunato i nesebično daje unaprijed svoje darove kako bi ljude potaknuo na zahvalnost, prijateljstvo s njim i na oponašanje ili nasljedovanje njegovoga načina postupanja: želi da i mi budemo jedni prema drugima požrtvovni, darežljivi, dobri, popustljivi, blagi, strpljivi, ljubazni, uslužni i jednom riječju milosrdni ili savršeni kao što je milosrdan ili savršen sam Bog. Ne smijemo gledati na to koliko će nam i kada će nam naši bližnji pokazati zahvalnost ili uzvratiti kad mi budemo nešto izričito trebali. Ne smijemo se uspoređivati jedni s drugima i ne smiju nam za uzor našega djelovanja biti naši bližnji koji su sebični, bezobzirni, nezahvalni, prosti, uskogrudni i mučki provokatori ili podli manipulatori. Pa nismo više u vrtiću: kako ti meni, tako ja tebi! Ti si prva počela ili ti su prvi počeo! Ja sam ovo, a što si ti… napravio, učinila, poduzeo i tako redom. Ako sve mjerimo i cjenkamo, onda ostajemo sami i osamljeni u traženju svojih koristi i svojih užitaka, a samoća je pakao.

Izlaz iz situacije u kojoj stvarno doživljavamo od mnogih ljudi oko sebe nepravde, štete, poniženja, nezahvalnosti, mlakosti, gluposti i grubosti je u vertikali, u Bogu. Samo ako uključimo Boga ili treću dimenziju, ako dignemo pogled iz ove svoje plosnate i ravne ljudske situacije gdje vidimo samo naprijed nazad, lijevo desno u svojoj ravnini, ako pogledamo gore i vidimo da iznad nas postoji Biće koje nam može i hoće uzvratiti u svoje vrijeme i na svoj način za sve naše požrtvovnosti i dobrote, onda možemo nešto napraviti, možemo napraviti iskorak ili prvi korak: možemo početi činiti dobro ništa ne očekujući odmah i neposredno nakon svojih djela. Onda možemo početi djelovati nesebično i neproračunato, čisto božanski a ne samo sebično i iz trgovine i računice, pri čemu trgovati možemo ne samo materijalnim stvarima, nego i znanjem, mislima, informacijama, osjećajima, sjećanjima, odlukama, duhovnim stvarima. Bog nas želi odgojiti za božanski, uzvišeni, sveti i savršeni način postupanja i djelovanja. A to što je božansko, uzvišeno, sveto i savršeno, ujedno je i jako, jako vrijedno i skupo; to se plaća duhovnim naporima, duševnim naprezanjima i vježbanjima. U gimnastičkim dvoranama i teretanama se počinje s laki i malim vježbama, s lakim i malim teretima, ne možemo prvi dan treninga podići uteg od sto kila ili pedeset puta ponoviti skok unazad ili pretrčati sto metara za manje od 15 sekundi. Tako se moramo i u duhovnosti početi vježbati u nesebičnosti i neproračunatosti, u pobožanstvenjenju, malo po malo. Ako ne krenemo već danas, onda bi već sutra moglo biti prekasno.

Amen.