Draga braćo i sestre!

Ovaj tjedan imali smo blagdan svetih anđela čuvara. Pa je red da i o njima nešto kažemo jer se rijetko ili nikada o njima ne propovijeda.

Postoji jedna svetica, sveta Franciska Rimska, koja je živjela u srednjem vijeku u Rimu i bila je udana žena, a poznata je ponajviše po djelima milosrđa i čudima vezanim za podjelu namirnica siromašnim ljudima jer je bila udana u bogatu obitelj pa obiteljsko bogatstvo dijelila rimskoj sirotinji iz kršćanskoga milosrđa. Ova je svetica veliki dio svojega života imala milost od Boga da vidi svojega anđela čuvara vlastitim tjelesnim očima, a vidjela ga je kao biće svjetlosti. Neki puta je toliko svijetlio u njenoj blizini noću da joj je bilo teško zaspati ili spavati uz toliko svjetlo. Zanimljiv je jedan detalj iz njezinog života dok je još bila mlada djevojka i našla se sa svojim poznanicama u kući jedne prijateljice te je tijekom ženskog druženja počelo što drugo ako ne – ogovaranje. Kako se Franciska unijela u priču i počela uživati u onome što čuje, iako nije sama ništa rekla niti doprinijela tračanju, rekli bi – samo je slušala, u jednom trenutku u sobi se začuo zvuk pljuske. Jake, sočne pljuske. Francisku je ošamario njezin anđeo čuvar i sve su se prijateljice okrenule prema njoj jer je iz njenog pravca došao zvuk, ali osim Franciske one nisu vidjele nikoga pa im je bilo čudno i smiješno. Još čudnije je bilo to što se lice svete Franciske zacrvenilo, tj. onaj obraz po kojem je dobila ćušku. Ne znamo je li odmah nakon pljuske napustila to društvo, ali je shvatila poruku: trebala je otići čim je ogovaranje počelo ili se trebala suprotstaviti ogovaranju i upozoriti svoje prijateljice da govore o nečemu drugome, o Bogu, na primjer.

Zašto nas ne pljusne naš anđeo čuvar svaki put kad nešto pogrešno ili grešno napravimo ili se spremamo učiniti? Zašto nas ne opomene jasno? Zašto ga ne vidimo poput svete Franciske Rimske? Zato što bi onda naša odgovornost pred Bogom bila mnogo mnogo veća nego što je danas. Ne kaže se uzalud: koliko para, toliko muzike. Ili koliko prava, toliko i dužnosti. Kad bismo imali nadnaravna viđenja i doživljaje, onda bismo imali i ogromne odgovornosti pred Bogom. Onaj kojemu je mnogo dano, od njega će mnogo i tražiti. Za svaku pogrešku, za svaki grijeh ili propust, bili bismo mnogo strože kažnjeni kad bismo imali nadnaravne darove, viđenja, pomoći ili povlastice. Sveta Franciska Rimska, ali i drugi sveci koji su imali pomoć i viđenja Blažene Djevice Marije, anđela ili samoga Boga, imali su i napade i probleme od đavla i zlih duhova kakve mi nemamo. Po mjeri po kojoj se nadnaravni svijet miješa u naš život, ali i po načinu na koji se nadnaravno očituje ili uprisutnjuje u našem životu, po toj mjeri i načinu raste i naša odgovornost, naši napori, naše krivnje, kao i naše zasluge. Jedno povlači drugo.

Mi smo svi mnogo dobili po sakramentima: u krštenju smo dobili prisutnost Duha Svetoga u našoj duši, dobili smo vječni život, obnovljena je slika Božja u nama, dobili smo tri božanske kreposti: vjeru, nadu i ljubav; u pričesti svaki put dobivamo prisutnost Sina Božjega, Isusa Krista, druge božanske osobe, imamo sedam darova Duha Svetoga, mnogih pomoći i darova Božjih po anđelima ili svecima nismo ni svjesni, a nismo ni zahvalni Bogu jer ne pazimo na to. U ispovijedi dobivamo oproštenje grijeha u smislu da nam je oproštena krivnja u odnosu na Boga izravno, ali kako raznim svojim grijesima nanosimo štetu ili nepravdu svojim bližnjima, onda naša krivnja prema drugim ljudima ili anđelima, ostaje i dalje na našoj duši ukoliko se ta krivnja ne okaje na način da se šteta ili nepravda ispravi i nadoknadi. Kako taj ispravak, popravak ili nadoknadu neki puta ne možemo dati jer smo u stanju napraviti štetu koju svojim znanjem i snagama ne možemo i popraviti ili nadoknaditi, onda bi naša krivnja ostala zauvijek, kad je ne bi Bog popravio po svojim svecima, anđelima ili osobno. Zato nam je potrebno blago Crkve ili zasluge Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i svetaca iz kojega možemo crpiti putem djelomičnih ili potpunih oprosta.

Jednako tako, sakrament ispovijedi je kao košnja trave u našem vrtu oko kuće: kad kosimo, mi odrežemo samo cvjetiće i listiće, vlati i plodove biljčica koje rastu nad zemljom, ali korjenčići bilja ostaju pod zemljom, pa trava, ali i razni korovi koje ne želimo, nastavljaju rasti i opet izbijaju. Ukoliko bismo željeli svoj travnjak očistiti od svakog pojedinog korova, morali bismo sve korjenčiće korova iščupati ručno, jednog po jednog i pri tom paziti da s korovom ne počupamo cvijeće ili busenje trave koje želimo imati i sačuvati. Tako je to i u duhovnom životu: ukoliko želimo napredovati u svetosti i kreposti, ukoliko želimo rasti u stupnjevima pobožanstvenjenosti, moramo dopustiti Bogu da iz nas iskorjenjuje korjenčiće zla i da nas poput vinogradara pljevi i obrezuje, da odstranjuje sve zle grane i grančice, korijene i korjenčiće, da nas oslobađa ili lišava svih navezanosti, ovisnosti, požuda, pohlepa, grijeha, krivnji, svega lošega i čak svega suvišnoga što nas koči ili sprečava u našem duhovnom rastu, napredovanju i pobožanstvenjenju.

Čuli smo u današnjem evanđelju: „Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.“ To ne znači da moramo postati djetinjasti da bismo ušli u kraljevstvo Božje, nego da moramo biti nevini, čisti i neiskvareni kao djeca, da bismo ušli u kraljevstvo Božje, a o djeci i malenima je na drugom mjestu u evanđelju zapisano: „Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima“. Ovo je redak u Bibliji na kojem počiva sve naučavanje o anđelima čuvarima koje smo prošli tjedan proslavili i kojima se, nadam se, svaki dan nakratko pomolimo.

Treba se svaki dan oslanjati na pomoć svojih anđela čuvara i moliti im se jer ni naši napasnici, zli duhovi koji nas nagovaraju na grijeh ne spavaju, ne miruju i nisu odustali od nas, nego nas tlače, obilaze oko nas, kaže Novi zavjet, kao ričući lav, tražeći koga da proždru, koga da nagovore ili nagovaraju na male i lake grijehe, za početak, a onda metodom malih koraka, nagovaraju nas na sve teže i ozbiljnije grijehe. Jednako tako nastoje da mi ponavljamo grijehe ili propuste, da si napravimo naviku ili ovisnost, da se teško oslobodimo ili oslobađamo navezanosti, ovisnosti ili navike na neko zlo, nastoje da se naviknemo na neko zlo i da ga čak prestanemo smatrati zlom ili da ga opravdavamo, da se protiv toga ne borimo, da to ne ispovijedamo, da to ne popravljamo i da nam razne krivnje i duhovne izobličenosti ostanu do trenutka smrti, te da s našom dušom prijeđu u vječnost. Kad ne bi bilo čistilišta, te krivnje i izobličenosti ostale bi vječno u našoj duši, a to bi značilo da bi duša završila u paklu. No, i samo čistilište je već velika muka i posve nepotrebno trpljenje i patnja. Bolje je da se u ovom svijetu i u ovom životu nastojimo posvetiti, pročistiti, pobožanstveniti, usavršiti tako da budemo poput anđela ili svetaca, da si niti ne stvorimo ovisnosti, zle navike, izobličenosti duha ili krivnje, a ako smo se nečim već i zaprljali, da se nastojimo toga osloboditi uz pomoć sakramenata i duhovnog života, askeze, odricanja, Božjih zahvata, rasta u krepostima, razgovora s Bogom i prijateljevanja s njim.

Vidimo jasno u kakvom svijetu živimo: osobito u posljednje tri četiri godine, a sada već i pet godina, jasno nam je da je ohladnjela ljubav mnogih, nailazimo na sve više ljudske lijenosti, mlakosti, površnosti, ravnodušnosti, bezosjećajnosti, bešćutnosti, odbojnosti, ali i težih grijeha. Samo nas Bog može spasiti od ovakvoga i ovoga svijeta i samo nas on može spasiti da i sami ne postanemo takvi, jer takvima: lijenima, mlakima, površnima, ravnodušnima, bezosjećajnima i bešćutnima će Bog osobito strogo i suditi. Sam je rekao da milosrđa neće baštiniti oni koji milosrđe nisu pokazivali i činili prema svojim bližnjima. Djeca, mala djeca, nisu takva. Nisu takvi ni naši anđeli čuvari. Stoga nam je današnje evanđelje poziv da postanemo kao mala djeca, da postanemo slični anđelima Božjim, da postanemo izoangelični, kako bi doslovno reklo evanđelje i da tako uđemo u kraljevstvo Božje. Amen.