Draga braćo i sestre!
Iako je ovo godina koju u liturgiji nazivamo godinom A kad se nedjeljom čitaju odlomci iz Matejevog evanđelja, ipak je na prvu nedjelju nakon Božićnog vremena izabran tekst iz Ivanovog evanđelja koji se isto tako odnosi na sam početak Isusovog javnog djelovanja. Naime, Isus se trideset godina pripremao za javno djelovanje, a to znači propovijedanje, činjenje čudesa ili čudesnih znakova i na kraju za svoje spasiteljsko trpljenje, smrt i uskrsnuće, te uzašašće i poslanje Duha Svetoga.
Sveti Ivan Krstitelj je svojim učenicima, a i onima koji su ga slušali, posvjedočio za Isusa, kad ga je ugledao na Jordanu: Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! Mogao da je sveti Ivan opisati i drugim riječima, ali izabrao je baš ove: Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To znači da je to važno proroštvo o Isusu.
Izraz Jaganjac Božji znači da je Isus kao osoba izabran i pozvan i poslan da bude žrtva Božja koju će Bog učiniti za spasenje cijeloga čovječanstva. Kakva je to Isus žrtva? Ponajprije njega je Bog Otac poslao na ovaj svijet da Isus bude za svakoga čovjeka i za cijelo čovječanstvo izvor života vječnoga, vječnoga svjetla, radosti, zdravlja, bogatstva, moći, vlasti, snage, veselja, blaženstva, zadovoljstva, mira, slobode, ljepote i svakoga drugoga dobra. Stoga je Bog Otac svojega Sina predao ljudima u ruke potpuno i do kraja, bez ikakvog skrivanja ili ustezanja ili nekakvih uvjeta. To se dogodilo u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak u gradu Jeruzalemu kad se Isus doslovno i tjelesno predao ljudima u ruke.
Umjesto da ga prihvate sa zahvalnošću i poštovanjem, te da od Isusa primaju na dar život vječni, ljudi su Isusa ugrabili doslovno i pokušali od njega ukrasti ili ugrabiti život vječni kako taj vječni život ne bi morali primati na dar. Zašto ljudi nisu htjeli primati život vječni kao dar? Zato što to onda od ljudi zahtijeva da ljudi poštuju Boga i da poštuju njegovu volju, tj. njegove zapovijedi. A ljudi su htjeli imati život vječni i raditi po svojoj volji što oni hoće, bez da budu Bogu zahvalni ili da poštuju volju Božju i njegove zapovijedi.
Kako je Bog ipak želio ljudima dati život vječni, bez obzira na ljudsko postupanje, tako je Bog jednostavno Isusa predao u ljudske ruke, iako je znao da će ga mučiti i ubiti kako bi se na silu dočepali života vječnoga. Stoga kažemo u prenesenom i stvarnom značenju, da je Bog prihvatio žrtvovati svoga Sina za ljudsko spasenje. Bilo mu je važnije dati ljudima život vječni, nego li sakriti Isusa od mučenja i smrti na Veliki petak.
I tako je Isus Jaganjac Božji, ili žrtva koju je Bog Otac dao svima nama na dar kako bismo od Isusa primali i primili život vječni. Otac je svojega Sina i njegov život žrtvovao ili darovao svima nama, bez obzira na muku i smrt koji su slijedili nakon doslovnog predanja ili darivanja Sina Božjega u ruke ljudske.
Osim ovoga, Isus je Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta na način da taj grijeh preuzima na sebe i odlučuje popraviti sve štetne posljedice svakoga pojedinoga ljudskoga grijeha. Moramo znati da svaki ljudski grijeh jest svjesno i namjerno kršenje neke Božje zapovijedi i da svaki ljudski grijeh ima dvije temeljne posljedice: vječnu i vremenitu.
Vječna posljedica grijeha je neprijateljstvo s Bogom i udaljenost od Boga, izravna uvreda Bogu i nosi sa sobom vječnu udaljenost od Boga i vječno neprijateljstvo s Bogom. Stoga se i zove vječna jer traje vječno ukoliko nam Bog ne oprosti grijeh. U oproštenju grijeha Bog uklanja i vječnu posljedicu grijeha, dakle, oslobađa čovjeka od vječnog stanja neprijateljstva s Bogom ili udaljenosti od Boga i tako čovjeka spašava od pakla. Ovo oproštenje događa se u sakramentu krštenja, ispovijedi i bolesničkog pomazanja; u svakom od ova tri sakramenta na posebni i drugačiji način. Međutim, treba reći da u ispovijedi ili pomirenju, mi primamo oproštenje samo ove vječne posljedice naših grijeha.
Vremenita posljedica naših grijeha je svaka nepravda, šteta ili zlo koje je naneseno stvorenjima Božjim, a onda samo posredno ili neizravno i Bogu. Zove se vremenita jer traje neko vrijeme, a može se i mora se popraviti ili nadoknaditi na neki način. Postoje vremenite posljedice naših grijeha koje mi ljudi možemo uzrokovati, ali ih ne možemo sami nikako popraviti ili nadoknaditi, a dok se ne dogodi popravak ili nadoknada svake vremenite posljedice naših grijeha, ne možemo ući u raj jer nismo savršeni: naša je duša opterećena obavezom popravka te vremenite štete i ta obaveza naziva se krivnja i s njom povezana kazna.
Popravak ili nadoknada ovih vremenitih posljedica mora biti ili djelo samoga čovjeka koji je sagriješio ili to mora popraviti neki drugi čovjek, neki anđeo ili sam Bog. Ukoliko mi molimo Boga da on umjesto nas popravi naše vremenite posljedice grijeha, onda tu molitvu zovemo idulgencija ili potpuni ili djelomični oprost. Da bi nam Bog udijelio potpuni ili djelomični oprost, moramo ga službeno zamoliti u ime cijele Crkve i zato potpuni ili djelomični oprost imaju neki red ili obred, redoslijed po kojem se jedino mogu zadobiti, a kako taj obred nalikuje sakramentima, onda se naziva sakramental jer to nije jedan od sedam svetih sakramenata u Crkvi.
Da bi Bog osobno popravio ili nadoknadio naše štete ili nepravde koje smo mi svojim grijesima uzrokovali drugim Božjim stvorenjima, ili da bi Bog potaknuo neke dobre ljude ili anđele s neba ili svece u nebu da umjesto nas nešto tako veliko i značajno naprave za nas, mi moramo biti u stanju pomirenosti s Bogom, dakle – ispovijeđeni, moramo primiti pričest, moramo izmoliti neke molitve po nakani svetog oca ili pape, jer je papa vidljivi poglavar Crkve, a mi samo preko cijele Crkve, Zaručnice Kristove, možemo dobiti oprost i moramo mrziti sve grijehe, osjećati odbojnost prema njima, te na kraju moramo izvršiti neko oprosno djelo koje je Crkva propisala, a ta oprosna djela mogu biti sudjelovanje na misi u župnoj crkvi na dan kad se u toj župnoj crkvi slavi župni blagdan, ili oprosno djelo može biti izmoliti cijelu krunicu ili križni put ili neko drugo djelo koje je propisano i opisano od strane papinske pokorničarne ili penitencijerije, kako se to stručno kaže. Bog je svojoj Crkvi povjerio tako zvano duhovno blago ili zasluge Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i svih svetaca, pa Crkva može razna dobra djela i njihove zasluge primjenjivati kao nadoknadu štete ili nepravde koju naši grijesi izazivaju drugim stvorenjima, to jest kao sredstvo za uništenje ili poništenje vremenitih posljedica ljudskih grijeha.
Kako je Isus često u situaciji da mora ili osobno popravljati posljedice naših grijeha, i vječne i vremenite ili mora moliti ili poticati određene dobre duše da u njegovo ime pokrivaju neke vremenite posljedice grijeha koje su napravili ljudi koji tim dobrim dušama nisu nitko i ništa, tako je onda Isus Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta. Ukoliko Isus osobno ne popravi vremenite štete naših grijeha, onda on mora pitate neke izabrane duše da one podnesu određenu žrtvu, ali mora istovremeno tim dušama koje se žrtvuju nadoknaditi ili nagraditi njihovu žrtvu, pa ga i opet skupo košta popravljati vremenite posljedice naših grijeha. No, on to hoće jer je lud od ljubavi prema nama. Naše ga spasenje, tj. naš ulazak u raj ga skupo košta. I zato bismo morali paziti što radimo na ovom svijetu jer će nam biti jako neugodno kad umremo pa shvatimo i otkrijemo i saznamo što je sve Isus morao za nas napraviti i koliko se ponižavati i naprezati da oprosti ili popravi sve naše vječne i vremenite posljedice naših grijeha. On ne odustaje od svoje ljubavi i dobrote, ali bismo i mi morali paziti da ga ne opterećujemo svojim grijesima, krivnjama i dugovima, ako mi prema njemu imamo ljubavi, obzira i poštovanja.
Amen.
