I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.
A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« Lk 11,1-13

Draga braćo i sestre!

Isusov nauk o molitvi rasipan je po mnogim dijelovima evanđelja i nije sve na jednom mjestu kao u nekom udžbeniku, pa moramo te mrvice skupljati odasvuda. Kad bismo se zaustavili samo na jednoj mrvici, mogli bismo steći krivi dojam o molitvi i načinu moljenja i o uslišanjima Božjim.

Eto i danas jedne od Isusovih pouka o molitvi: „I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.“ Kad bi to bilo jedino mjesto u evanđeljima gdje se nešto o molitvi kaže, onda bismo mogli krivo zaključiti da je dosta nešto zamoliti i da ćemo odmah dobiti uslišanje. Dosta je iskati da dobijemo ili tražiti da nađemo ili kucati da nam se otvore vrata raja. No, iz iskustva znamo da to nije tako. Već tri rečenice nakon ovoga nauka nailazimo na jednu uvijenu Isusovu ogradu ili ograničenje: „Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!“ Isus spominje Duha Svetoga, a ne neke druge stvari kao što su zlato, srebro, vino, pivo, rakija, svila i kadifa, smrt neprijatelja, dug život, zdravlje, dobri auti, puno kuća, stanova, brodova, aviona i tako redom.

Jednako tako, na jednom drugom mjestu u evanđelju nalazimo još jedan uvjet za postizanje uslišanja: „Stoga vam kažem: Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam! No kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate protiv koga da i vama Otac vaš, koji je na nebesima, otpusti vaše prijestupke.”“ I da vas usliša, mogli bismo nastaviti misao, jer ako ne oprostite ako što imate protiv koga, onda ni Otac vaš na nebesima neće vama oprostiti vaših pogrešaka, a dok vam on ne oprosti, neće vam darovati niti svoja uslišanja. Čak i izvan evanđelja nailazimo na neke elemente kršćanskog nauka o uslišanju naših molitava: „Tako i vi, muževi, obazrivo živite sa svojim ženama, kao sa slabijim spolom, te im iskazujte čast kao subaštinicima milosti Života da ne spriječite svojih molitava.“ Drugim riječima, ako muževi tuku svoje žene ili ih psuju, vrijeđaju i ne žive obazrivo ili im ne iskazuju čast kao kćerima Božjim i krštenim dušama, onda će spriječiti svojih molitava, tj. neće doživjeti uslišanje.

Napokon, jedna od Isusovih napasti išla je ovako: „Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: “Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.” Isus mu kaza: “Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!”“

Dakle, u svojim molitvama ne smijemo iskušavati Gospodina, Boga svojega i preuzetno ili s pretjeranim i krivim uvjerenjem ili pouzdanjem misliti da ćemo od Boga sve postići ako ga stavimo pred gotov čini ili na neki način ucijenimo ili prisilimo.

Mogli bismo tako skupljati još mrvica po evanđeljima i drugim dijelovima Svetoga pisama i na svašta bismo naišli. Nije moguće sve na jednom mjestu i sustavno objasniti, a i ljudski govor je ograničen u svojim mogućnostima prenošenja, izricanja ili tumačenja istine o nekoj temi, pa se Isus o temi molitve i uslišanja Božjih izjašnjavao na raznim mjestima i pod različitim vidicima da bi barem djelomično sad iz ovoga kuta, sad iz onoga, nešto objavio, objasnio i prenio.

Ono od čega uvijek moramo krenuti jest to da je Bog osobno biće koje ima svoju volju, svoje misli, svoje osjećaje, maštanja i sjećanja. Jednako tako imamo i mi, a jednako tako imaju to isto i drugi ljudi i anđeli. Naše molbe, želje, htijenja, težnje, nadanja i traženja, naša očekivanja i naše mušice ili prohtjevi, moraju biti ograničeni drugim slobodama i drugim bićima samo zato što ti drugi postoje i što su jednaki nama ili jači od nad, bolji od nas, savršeniji od nas i tako redom. Kad Boga išta molimo ili tražimo, uvijek moramo imati na pameti da je on osobno biće i da i on ima svoju slobodu, svoju slobodnu volju i svoje slobodne izbore. K tome, mi moramo voditi računa o njemu jer on je Bog i Stvoritelj, a mi smo njegova stvorenja. Mi pripadamo njemu, a ne on nama jer on je nas stvorio, a ne mi njega. Ili da kažemo grublje: nismo mi s Bogom koze pasli, tj. nismo mi na njegovoj razini ili iznad njega pa da si možemo naručivati kako nam nešto paše, kada nam padne na pamet, u mjeri koju mi odredimo i tako redom. Pa ni mi nismo u stanju ili nismo voljni bilo kome dati bilo što od nas zatraži. Dakle, već iz odnosa prijateljstva s Bogom i uvažavanja njegove osobe i slobode, moramo imati obzira u svojem ophođenju s Bogom.

Nadalje, sam nam je Isus rekao što da jedino molimo i što je najvažnije. Mi bismo Boga morali moliti samo za jedno, jer je tako Isus rekao i svetoj Marti: Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno! To jedno što je čovjeku potrebno je ni više ni manje nego Bog osobno! Dakle, naša jedina molitva bi morala biti: Bože, daj mi samoga sebe! Jer, Bog nas je za sebe stvorio i nemirno je naše srce dok se ne smiri u njemu. S njim, kao izvorom i tvorcem svih darova, doći će nam i svi ostali darovi i sve ostale stvari koje će nas razveseljavati, oduševljavati, radovati, zaokupljati, zanimati, koristiti i tako redom. To isto nam je rekao i sam Isus kad nam je rekao: „”Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“ Kraljevstvo o kojem ovdje Isus govori je On osobno, njegova osoba. Najprije trebamo tražiti Njega i Njegovu volju, Njegov život. A sve će nam se ostalo dodati. Međutim, habere Deum est haberi a Deo: imati Boga znači biti posjedovan od Boga, drugim riječima: Bog se daje ili predaje samo onoj duši koja se njemu daje ili predaje jer je odlučio učiniti zamjenu života s nama: život za život. Ako i kad mi predamo Bogu svoj život da on s nama raspolaže kako hoće i da mi njega u svemu i nada sve poštujemo i slušamo, onda će se i Bog nama predati i mi ćemo od njega dobiti sve što zaištemo, samo nam tada neće na um padati da tražimo bedastoće, gluposti, ispraznosti, bezvezarije, prolazne, nevažne, sporedne ili štetne ili zle stvari. Može li Blažena Djevica Marija, koja je sveta i bezgrešna, posve lišena svake sebičnosti, posesivnosti ili nepovjerenja u Boga, tražiti nešto sebično, ružno, zlo ili zlohotno? U njoj nema ni trunke zla i ne pada joj na pamet da bi tražila išta protivno Bog, njegovoj volji ili naravi, osobi ili rasporedbi. Po mjeri po kojoj mi slušamo Boga i Bog sluša nas. Mjerom kojom mi drugima mjerimo, pa i Bogu, i nama će se za uzvrat mjeriti. Zar to nije pošteno, pravedno i razumno, odnosno, rekli bismo normalno? Pa šta se onda čudimo Bogu k’o picek glisti, ako ne dobijemo sve što smo si naručili? Je li on naš konobar, krava muzara ili bankomat? Ili je on naš prijatelj koji nam može i hoće posve slobodno darivati svoje darove ukoliko je u stanju dobiti od nas sve ono što se od prijatelja može dobiti?

Amen.