Nedjelja, 21. 4. 2024., ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA. Nedjelja Dobrog pastira

ČITANJA: Dj 4,8-12; Ps 118,1.8-9.21-23.26.28.29; 1Iv 3,1-2; Iv 10,11-18

Draga braćo i sestre!

            Svake četvrte nedjelje vazmenog vremena čita se odlomak iz desetog poglavlja evanđelja sv. Ivana apostola koji govori o Isusu kao dobrom pastiru ili svećeniku koji se žrtvuje za svoj narod, tj. za svoje stado ili za svoje ovce. Svaki pastir koristio je u svojoj pastirskoj službi neki drveni štap kojim bi usmjeravao ovce, a po potrebi bi tim štapom tjerao vuka ili druge zvijeri koje bi prijetile njegovom stadu. Tako je štap postao simbol svećeništva, pa ga danas biskupi nose u nekim dijelovima svete mise kao znak punine svećeništva kojega su primili.

            U Starom zavjetu je upravo cvjetanje jednog suhog, odrezanog drvenog štapa pokazalo čudom Božjim koga je Bog izabrao za svojega svećenika. Naime, tijekom putovanja pustinjom iz Egipta u Obećanu zemlju, narod je počeo sumnjati u Božji izbor kojim je izabrao Mojsija za proroka, a njegova brata Arona za velikog svećenika i osporavali su Božji izbor te su se pobunili. Onda je Bog naredio Mojsiju ovako: „Gospod reče Mojsiju: »Razloži Izraelcima te od njih uzmi po jedan štap za svaki pradjedovski dom; uzmi od svih njihovih starješina za njihove pradjedovske domove dvanaest štapova. Ime svakoga napiši na njegovu štapu. A kako ima po jedan štap za svakoga starješinu pradjedovskih domova, Aronovo ime napiši na Levijevu štapu. Onda ih pohrani u Šator sastanka pred Svjedočanstvo; ondje gdje se s tobom sastajem. Štap onoga čovjeka koga izaberem propupat će. Tako ću maknuti od sebe rogoborenje Izraelaca kojim prigovaraju vama.« Mojsije tako kaza Izraelcima. Sve njihove starješine dadoše mu štap, po jedan štap za svakoga starješinu – dakle, dvanaest štapova za njihove pradjedovske domove. Među njihovim štapovima bio je i štap Aronov. Mojsije pohrani štapove pred Gospodina u Šatoru svjedočanstva. Kad sutradan Mojsije uđe u Šator svjedočanstva, gle: štap Arona iz doma Levijeva propupao! Potjerala mladica, procvjetao cvijet i sazreli bademi. Tada iznese Mojsije ispred Gospodina sve štapove sinovima Izraelovim. Oni ih razgledaše, a onda svatko uze svoj štap. Gospodin reče Mojsiju: »Opet stavi Aronov štap pred Svjedočanstvo, neka se čuva za znak buntovnim sinovima. Dokončaj tako njihovo rogoborenje protiv mene da ne izginu«“ (Br 17,16-25).

            Dakle, suhi, mrtav i od žive biljke odrezan štap čudom je Božjim propupao, procvao i na njemu su se pojavili i plodovi badema. Tako je ovim čudesnim znakom Bog pokazao koga je izabrao za svećenika. Ovo nam govori nekoliko stvari, a ponajprije to da je svako svećeništvo u prvom redu stvar Božjega izbora. Ne odlučuje se čovjek od svoje volje da bude svećenik Božji i ne izabire čovjek Boga, nego Bog sebi bira ljude koje će pozvati u svoju službu, a čovjek se odaziva i njegov odaziv mora biti slobodan. K tome, taj odaziv mora biti doživotan i obnavljati se iz dana u dan, čovjek mora biti u skladu s pozivom Božjim, a Bog za uzvrat daruje svoje posvećenje i izabranje te putem pozvanog čovjeka posvećuje narod i stvorenje te sebi pribavlja molitve i bogoštovlje po svojoj volji. Sve u vezi svećeništva je u ovisnosti o Božjoj volji i rasporedbi. Bog je jedini svet i on sve posvećuje, od njega dolazi svaka svetost i sva svetost, svako posvećenje. Jedino njegov Duh Sveti posvećuje ljude u krštenju, posvećuje kruh i vino u misi, oprašta grijehe i posvećuje čovjekovu dušu u ispovijedi i bolesničkom pomazanju, posvećuje čovjeka u sakramentu svete potvrde, a supružnicima daje posvećenje za brak te đakonima, svećenicima i biskupima posvećenje u sakramentu svetog reda.

            Jedan te isti Duh Sveti na razne načine posvećuje sve kršćane u sakramentu krštenja, a svećenike u sakramentu svetog reda. Svi kršćani imaju opće svećeništvo, a to znači da sebe i svoje živote moraju posvetiti Bogu kroz molitvu, kroz pošten i svet život, kroz poštivanje Božje volje, a svećenici posvećuju i sebe i Božji narod i sve Božje stvorenje kroz blagoslivljanje i slavljenje svetih sakramenta i na druge načine kojima Bog dijeli svoje blagoslove i posvećenja. I tu Božju rasporedbu svi moramo prihvatiti dok ne dođe sudnji dan i nastupe novo nebo i nova zemlja. U novom, preobraženom stvorenju neće više trebati svećenika niti će biti sakramenata niti obreda kao što sada imamo. Knjiga otkrivenja nam govori da u novom Božjem gradu neće biti hrama nego će sam Bog biti naš hram. A dotle nam trebaju sakramenti, treba nam sveta misa, trebaju nam crkve, treba nam posebno vrijeme za molitvu, trebaju nam dobra i pobožna djela i sve ono što spada na kršćanski život.

            Postoji u Italiji, u mjestu koje se zove Bra, a nalazi se između Đenove i Torina, svetište koje se zove Gospa od cvijeća. Tamo se Blažena Djevica Marija ukazala 29. prosinca 1336. i tom je prilikom procvala divlja šljiva. Od te godine do dana današnjeg, čudom Božjim svake zime u prosincu procvatu šljive koje rastu oko svetišta Majke Božje, tj. oko crkve posvećene u čast onoga čudesnog Marijinog ukazanja iz XIV. stoljeća. Ne samo da svih ovih godina možemo pratiti čudesno cvjetanje šljiva usred zime, nego postoje snimke i fotografije iz XX. stoljeća, pa čak i iz XIX. stoljeća, a za ranija vremena kad nije bilo fotografije i filma, postoje zapisi i opisi ondašnjih svjedoka. Ovo čudesno cvjetanje šljiva u zimu koje je posve prirodno nemoguće i neobjašnjivo, pravi je Božji znak koji bi svakoga trebao pozvati na vjeru u Boga i na poštovanje prema Blaženoj Djevici Mariji. A Marija se ponekad zove svećeničkom zemljom jer je iz nje niknuo ili se rodio Veliki Svećenik naše kršćanske vjere, sam Isus Krist koji je kao vječni i veliki svećenik samoga sebe prikazao Bogu za žrtvu za naše spasenje. Marija sama nije bila i nije svećenica, ali je majka svećenika, Otkupitelja i Spasitelja. Ona je s njim surađivala i na posebni način sudjelovala u spasenju čovječanstva. Stabla koja čudesno zimi cvatu pokazuju da je Bog nju izabrao za posebno mjesto i ulogu u povijesti spasenja, kao što je u Starom zavjetu čudesno procvao štap pokazao da je Bog izabrao Arona za službu posvećenja. Tako Bog na razne čudesne načine pokazuje svoju volju za svakoga od nas, samo treba znati te znakove i čuda prepoznati i uočiti. A onda treba Božju volju i prihvatiti i poštivati. Svaki je od nas pozvan da Boga časti i štuje na svoj način i u svojem staležu: laici na svoj način, a svećenici i redovnici na svoj način. Nakon sudnjeg dan, kad će Bog biti sve u svima, imat ćemo posve nov i savršen način bogoštovlja do kojega vode sada različiti putovi.

Amen.