Draga braćo i sestre!

            Na ovu treću nedjelju korizme u godini koju nazivamo godinom „A“ prema misnim čitanjima, uzima se evanđelje o ženi na zdencu i živoj vodi, tj. Duhu Svetom kojega će Isus poslati nakon svoje smrti i uskrsnuća za nas. To poslanje Duha Svetoga je čisti i neproračunati Božji dar. Bog nam to nije dužan dati i mi na taj dar nemamo nikakvo pravo, ne možemo Boga prisiliti da nam to daruje niti si možemo zaraditi ili zaslužiti Duha Svetoga.

            Upravo to nam govori drugo čitanje iz poslanice Rimljanima. Dok još bijasmo nemoćni, grešni i bez ikakvih zasluga, bez dobrih djela, bez požrtvovnosti i prijateljstva prema Isusu, već u to vrijeme, dakle, već u tom našem stanju, Krist je za nas bezbožnike umro. On se žrtvovao jako riskantno, tj. učinio je nešto jako opasno i neizvjesno: umro je, a prije toga jako trpio i žrtvovao se, angažirao se, uključio se, dao je mnogo od sebe za osobe koje na njegovu dobrotu i žrtvu nisu imale nikakvo pravo, kad to nismo ničim zaslužili i kad on od nas nije imao baš nikakve koristi.

            Bog je učinio iskorak, učinio je prvi korak iako je znao da bi njegova žrtva mogla biti uzaludna, besmislena, prezrena, omalovažena, odbačena… Bismo li mi kuhali ručak za nekoga tko možda neće ni doći k nama u goste, a ako i dođe, odbije jesti ili malo proba i iskritizira sve što smo napravili, popljuje sve ili tek mlako i površno ustane od stola, kao da taj ručak ništa ne vrijedi i uopće ne pohvali niti oda ikakvo priznanje našem trudu? Bismo li godinama ulagali novac i snage, svoja djela, založili svoju čast i ugled za osobu koja ne cijeni naše napore i žrtve? Ili nismo sigurni hoće li ikada pokazati trunku zahvalnosti, dobrote, poštovanja, ljubavi, priznanja ili prijateljstva.

            Evo, dakle, Bog je pokazao svoju ljubav prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist je za nas umro. I kao glavni plod njegove žrtve za nas bio je dar ili silazak Duha Svetoga da Duh Sveti u nama obnovi sliku Božju, da nas učini sličnima Sinu Božjemu, da se prema Ocu ponašamo onako kako se prema njemu odnosi njegov božanski Sin, druga božanska osoba: da imamo vjere i povjerenja u Oca, da upoznamo ljubav koju Bog ima prema nama i da toj ljubavi povjerujemo te da vjerujući da će nam Bog davati sve što nam treba za vječnu sreću i život, prestanemo grabiti za sebe svojim silama i zaslugama ono što mislimo da će nam osigurati vječni život i sreću, tj. da prestanemo pokušavati sami sebe spasiti, odnosno da prestanemo griješiti.

            Jer, svaki grijeh je u stvari pokušaj da spasimo sami sebe, da sebi na račun drugih ljudi i preko leđa drugih ljudi, da na račun Božji i protiv Boga i mimo Boga nastojimo sebi nagrabiti i materijalnih dobara i društvenog položaja i moći za koje krivo vjerujemo da će nam osigurati vječnu sreću i život. A sav taj grabež na račun drugih i preko leđa drugih izaziva patnju, bol, trpljenje, nepravdu, poniženja, zlo i nesreću drugima.

            Evo kako je u kliničkoj smrti to doživjela jedna Židovka: „Uživala sam u stalnom razgovoru s Bogom u djetinjstvu. Osjećala sam kao da je sjedio na rubu mog kreveta i razgovarao sa mnom. Bio mi je poput oca i razgovarali smo o velikim pitanjima, poput: “Što je smisao života?” Dobila sam odgovor kad sam umrla sa šesnaest godina. Zaista sam umrla… Upravo sam ranije tog mjeseca dobila svoju vozačku dozvolu. Odvezla sam svoje sestre, stare četrnaest i jedanaest godina, na ranč gdje smo čuvali moju kobilu Heather. Dok su one čekale, ja sam bez sedla odjahala u brda. Heather i ja smo bile na grebenu brijega i dok smo se vraćale u staju začula sam topot kopita kako mi se približava odostraga. Iza ugla je doletio jedva istreniran konj arapin s neiskusnim jahačem. Jahač je izgubio uzde i čvrsto se držao za konja. Zabili su se u nas. Heather se uspravila. Ispustila sam uzde i ovila ruke oko njezina vrata. Ponovno se propela, odmaknula se od ruba grebenske staze i prevrnula naglavce. Pale smo unatrag na padinu. Pala mi je preko tijela, zgnječila mi prsa i zdjelicu i slomila mi leđa.

Umrla sam u trenutku kada mi je kobila pala preko prsa. Svakom sam stanicom svog tijela znala da sam mrtva. Duša mi je momentalno napustila tijelo i smjesta sam bila trideset stopa gore u zraku, gledajući sebe odozgo savršenim vidom. Odmah sam se prepoznala. Vidjela sam kako se konj prevrnuo preko mene i bacao moje tijelo poput krpene lutke. Nije me bilo briga. Zaista nisam mislila na svoje tijelo. … U tom trenutku primijetila sam svjetlo koje je obasjavalo moje desno rame i obasjavalo sve ispred mene. Kako to prije nisam primijetila? Svjetlost je izvirala iz nekog čovjeka. Okrenula sam se da pogledam, a on se primaknuo k meni. Odmah sam ga prepoznala. Točno sam znala tko je on. Nije bilo sumnje u mom umu niti nesigurnosti u mom srcu.

Nije došao udarajući se u prsa, govoreći: “Ja sam Isus. Vjeruj u mene!” Jednostavno je bio tu, volio me. Kad sam mu pogledala lice, shvatila sam da ga poznajem cijeli život. Bili smo najbolji prijatelji. Bio mi je brat. On je bio moj otac. Znala sam da ga poznajem otkad sam bila začeta. Bio mi je sve. Nisam mogla skrenuti pogled s njegova lica. Imao je najprivlačniji osmijeh, najzarazniji osmijeh, oči koje su zračile radošću i srećom, životom i ljubavlju… Pokazao mi je pregled mog života. Bila sam prilično dobro dijete. Bila sam ljubazna prema drugim ljudima. Shvatila sam da sam ja jedina osoba koju sam povrijedila. Počela sam se drogirati. Družila sam se s lošim društvom. Pomicala sam granice prihvatljivog i ponašala se samo-destruktivno. Nije me grdio. Nije bilo mahanja prstima ili predavanja. Pokazao mi je nekoliko puta da sam povrijedila ljude. Vidjela sam kako su moje riječi i djela utjecali na druge.

Na primjer, pokazao mi je scenu i pitao: “Želiš li pogledati ovo?” Mogla sam reći ne. Zapravo sam imala izbora, ali nisam namjeravala odbiti. Pokazao mi je scenu u kojoj sam imala deset godina. Otac me vozio u hebrejsku školu i pokupili smo trinaestogodišnjeg dječaka iz susjedstva. Bio je malen za svoje godine; ja sam pak bila visoko dijete. Nije mi se sviđao, ali samo sam izlanula: “Zašto si tako mrzovoljan?” Kad sam čula sebe kako to govorim, osjetila sam kako se tom dječaku srce steže. Doživjela sam to iz nutrine njegova tijela; osjetila sam utjecaj svojih riječi. To mi je slomilo srce. Shvatila sam da ono što govorimo i radimo ovdje utječe na sve koje susrećemo – čak i na ljude koje ne susrećemo. Moramo obratiti pažnju na ono što govorimo i radimo u ovom životu jer naše riječi i djela imaju ogromno značenje i utjecaj. Tijekom ovog životnog pregleda prosuđivala sam vlastite postupke i riječi. Isus nikada nije rekao ni riječ osude. Samo mi je dopustio da doživim ono što sam učinila.“

            Vidite, braćo i sestre, kako ćemo svi nakon smrti vidjeti i doživjeti odnosno osjetiti točno ono što su osjećali ljudi oko nas dok smo im govorili ili prema njima postupali dobro, plemenito i nježno ili loše, podlo, zlo i svirepo. Nama će biti teško. Za razliku od ove Židovke koja se vratila u ovozemaljski život, i za razliku od onog Amerikanca čije smo iskustvo kliničke smrti isto tako usput već citirali, kad mi stvarno i za stalno umremo, nećemo se vratiti u ovaj život i nećemo moći promijeniti, popraviti ili nadoknaditi bilo koje svoje zlo djelo. Sve što nismo ovdje ispovjedili, sve što nam Bog nije oprostio, sve što nije popravljeno ili ispravljeno, sve što nije nadoknađeno, sve će nas to opterećivati, sve će nas to tištiti i to će biti naša patnja, bol i muka u čistilištu. Zašto opterećivati svoju dušu nepotrebnim trpljenjem? Pazimo na sebe i na svoja djela dok smo ovdje. Koristimo sredstva koja nam Bog nudi za naše dobro: ispovijedajmo se redovito, ispovijedajmo se temeljito i iskreno, molimo za sebe i za duše u čistilištu potpune i djelomične oproste. Sad ćemo imati na župni blagdan prigodu zadobiti potpuni oprost, nemojmo to propustiti. Ispovjedimo se prije blagdana da se na proštenju mognemo pričestiti i izmolimo apostolsko vjerovanje, Očenaš, Zdravomariju i Slavaocu na nakanu svetog oca da primimo potpuni oprost. Iskoristimo ovu korizmu, učinimo post, pomolimo se i porazgovarajmo s Bogom svojim riječima svaki dan pomalo. Bit ćemo samima sebi zahvalni jednog dana kad pođemo s ovoga svijeta, a Bog nam sigurno neće ostati dužan ni u vječnosti, a ni na ovom svijetu. Amen.