Nedjelja, 10. 3. 2024., ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA
ČITANJA: 2Ljet 36,14-16.19-23; Ps 137,1-8; Ef 2,4-10; Iv 3,14-21

Draga braćo i sestre!
            U prvom čitanju danas imamo jeko zanimljiv odlomak koji nam mora biti poticaj u ovoj korizmi da sa sobom učinimo nešto jako važno: da se obratimo Gospodinu i da ustrajemo na tom pravcu obraćenja. Čitamo na početku današnjeg prvog čitanja da su „Svi svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu“. To nam je upozorenje da shvatimo da smo i mi osobno u ovom broju svećenika i naroda koji gomilamo nevjeru na nevjeru. Ako pogledamo oko sebe vidimo da su posvuda oko nas gnusna djela krivobožačkih naroda: ne moli se po kućama i obiteljima ni osobno ni zajednički, ni pred spavanje, ni prije jela, niti kroz dan ili ujutro nakon buđenja. Nema se osjećaja ni poštovanja, nema se zahvalnosti prema Bogu, nema obzirnosti i finoće prema njemu. Ne misli se na njega, ne vodi se računa o njegovim osjećajima, o njegovim mislima, o njegovim odlukama. Ne dolazi mu se u goste, ne posjećuju se crkve, ne ide se na misu. I preko tjedna, a pogotovo nedjeljama i velikim blagdanima, mnogih, mnogih kršćana nema pred svetohraništima da bi se poklonili Bogu, da bi popričali s Isusom, da bi mu rekli hvala, da bi mu donijeli radosti ili utjehe. Nekim svecima i misticima je Isus rekao da se osjeća jako osamljeno u svetohraništu, da mu ljudi jako malo dolaze u goste, da ga se rijetko sjećaju. A kad nema vjernika na mise, nema ni primanja sakramenata, nema ni milostinje, nema ni molitve. Ali se zato psuje na sve strane i to strašne psovke. Nema više poštovanja prema roditeljima ni kod male djece, ali ni kod velike djece, tj. kod odrasle djece. Koliko se posjećuju roditelji, koliko se o njima vodi briga, osobito ako ih se smjestilo u kakav dom ili udomiteljstvo? Kolika ubojstva, koliki abortusi, kolike umjetne oplodnje pri kojima se uvijek ubije nekoliko djece da bi se jedno začelo ili rodilo. Kolike mržnje, osvete, lijenosti, nemari, mlakosti, zanemiravanje bližnjih, pravednosti, ljubavi, milosrđa, smilovanja, dobrote, požrtvovnosti, odgovornosti, velikodušnosti, blagosti, popustljivosti… Koliki preljubi, spolni grijesi, homoseksualnosti, životu u priležništvu, bez vjenčanja kad se vjenčati može, kolike pronevjere, krađe, nepravde u društvu, laži, ogovaranja, klevete… sve su to gnusna djela krivobožačkih naroda. Sve to oskvrnjuje ili blati, zagađuje dom Gospodnji, a to nije samo ova crkva nego i svaka krštena duša.

            U nama stanuje Bog, mi smo njegov hram, njegovo prebivalište, a on mora podnositi tmine i paučine, smrad i nečistoću našega duha i naše duše. Gospodin Bog nam je slao mnogo svojih dobrih svećenika, mnogo duša koje su za Boga na razne načine svjedočile, za njega trpjele, pozivale sve nas da se na vrijeme popravimo, promijenimo, da se poboljšamo, da se obratimo, da počnemo voditi računa o Bogu, da s njim razgovaramo, da ga slušamo i poštujemo, da ga volimo i da ga ljubimo. Međutim, kako se ljudi općenito odnose prema Božjim glasnicima, prema samom Isusu, prema dušama koje na razne načine svjedoče za Boga? Dosta je pogledati oko sebe ali i poslušati današnje prvo čitanje, samu riječ Božju: „Ali ljudi se rugaju Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima“. No, vrč ide na vodu dok se ne razbije, kaže dobro jedna narodna poslovica. Ili, svakoj pjesmi dođe kraj. Naime, Božja riječ u prvom čitanju kaže da se u jednom razdoblju povijesti „podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka.“ Mi ne znamo koliko Bog ima strpljivosti sa svakim od nas pojedinačno i koliko će vremena za popravak, obraćenje ili promjenu dati narodu.

            Tijekom XIX. i XX. stoljeća Bog je s vremena na vrijeme pozvao neke izabrane duše da budu tako zvane duše žrtve. Bile su to mahom žene, mistikinje, koje su prihvatile dugotrajnu i veliku patnju, obično su bile teško pokretne ili nepokretne u krevetu od neke teške bolesti, proživljavale su mistično s Isusom njegovu muku svakog petka ili na neke posebne dane njegovu Kalvariju, smrt i uskrsnuće, a imale su i posebni dar da su godinama živjele bez jela i pića, samo od pričesti koju su primale. Jedna se zvala Domenica Lazzeri, Talijanka, jedna je bila Marthe Robin, Francuskinja, jedna Theresa Neumann, Njemica, a jedna Alexandrina da Costa, Portugalka. Neke od njih umrle su poslije II. svj. rata, dakle – skoro pa u naše vrijeme, kad su neki od nas već bili itekako živi i odrasli. Dakle, u naše doba kad se sve moglo provjeriti i kontrolirati. Potpunom sigurnošću je za neke od ovih žena utvrđeno da su preko deset godina živjele bez hrane i pića, da su primale samo pričest i od pričesti živjele. To je bilo očito čudo. K tome, jako strpljivo i savršeno su podnosile teške patnje i to godinama, što bez Božje pomoći nije moguće. Po nekima od njih je još tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća Isus rekao da je ovaj svijet jako grešan, truo i spreman za Božju kaznu. Bilo je i drugih svetaca i svetica koji nisu tako ekstremno patili, ali su isto tako imali viđenja i objave Božje o skoroj kazni i o tome da svijet i njegova sudbina vise o vrlo tankim nitima ljubavi samo nekoliko izabranih duša i o Božjoj strpljivosti i ljubavi koje se ne mogu izazivati u nedogled. Kada će se „podići Gospodnja jarost na njegov narod te više neće biti lijeka“ i pomoći, ne znamo. Ne znamo ni za sebe pojedinačno, ni za veće skupine ljudi ili za cijeli svijet. Prvo čitanje nam govori da je osvajački, jači narod provalio u državu izabranog naroda Božjega i da su „Spalili Božji dom, oborili jeruzalemski zid i sve utvrde njegove vatrom spalili. One što izbjegoše maču odvede Nabukodonozor u Babilon u sužanjstvo. Postali su robovi njemu i njegovim sinovima, dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo.“ I Novi zavjet nama naviješta i objavljuje da će ovaj sadašnji svijet biti uništen ognjem te će se sve rastaliti i nastat će novo nebo i nova zemlja. No, sudnji dan i preobrazba ovoga svijeta neće biti blaga, prijateljska, prijazna, ugodna, mila i sigurna za većinu ljudi.

            Svaka je korizma, svako je došašće, svaka je proslava Uskrsa i Božića, dakle, svaka je godina našega života na zemlji nama prilika da ozbiljno premislimo i promijenimo svoj život. Druge ljude i ovaj svijet ne možemo baš mnogo mijenjati, ne možemo na mnoge stvari utjecati. Kad Božja jarost, njegova kazna ili pravednost krenu, kad isteče vrijeme strpljivosti, blagosti, čekanja Božjega, prigode za milosrđe, za popravak, za obraćenje i usavršenje, svi ćemo dijeliti iste vanjske uvjete i stvarnosti. Kao što su i proroci Jeremija, Baruh i drugi pravednici u njihovo vrijeme dijelili sudbinu cijelog izabranog naroda: propast države, progonstvo, rat, pustošenje, neimaštinu, strah, uznemirenost, tjeskobu… Isus govori u svojim eshatološkim govorima o „bezizlaznoj tjeskobi mnogih ili svih naroda“. Doista, mnogi će se osjećati kao da su uhvaćeni u neku bezizlaznu stupicu ili situaciju. Kad se ne bi skratili ti dani, nitko se ne bi spasio. I to doslovno piše u Evanđelju. Moramo te rečenice jako doslovno i ozbiljno shvatiti. Jedna od ove četiri mistikinje koje sam nabrojio, bl. Alexandrina da Costa, koja „od ožujka 1942, oko 13 godina do smrti, nije primala nikakvu hranu osim svete euharistije“, dala je uklesati na nadgrobnom spomeniku na svome grobu ove riječi: „Grešnici, ako prah mog tijela može pomoći da vas spasim, priđite blizu, hodajte preko njega, udarajte ga nogom dok ne nestane. Ali nikada više ne griješite: nemojte više vrijeđati Isusa! Grešnici, koliko želim reći vam… Ne riskirajte izgubiti Isusa zauvijek, jer je tako dobar. Dosta je bilo grijeha. Ljubite Isusa, ljubite ga!“ Ovo su riječi jedne nama suvremene proročice iz XX. stoljeća. Ako nam ovo nije dosta, onda ne znam što jest.

Amen.