Draga braćo i sestre!

         Sve svetkovine Božićnog vremena imaju objaviteljski karakter, svaki je blagdan na svoj način jedno Bogojavljenje. U rođenju druga božanska osoba postaje vidljiva, objavljuje se kroz malo dijete rođeno u Betlehemu, u svetkovini sveta tri kralja, vječni Sin Božji i Spasitelj svijeta objavljuje se i poganskim narodima kako bi objavio volju Božju da se svi ljudi dobre volje spase. Danas, na blagdan krštenja Gospodinova, imamo objavu Boga kao Trojstva: pojavljuje se treća božanska osoba u liku goluba, a nevidljivi, nespoznatljivi i svemoćni Bog Otac očituje se kroz govor, kroz glas koji se čuje uz njegovo nedostupne onostranosti i kojim svjedoči za drugu božansku osobu, za Sina.

         Ima još jedna svetkovina bogojavljenja koja se više štuje u istočnoj Crkvi, a to je blagdan pretvorbe vode u vino u Kani Galilejskoj jer evanđelist Ivan izričito veli da je tamo upravo preko toga znaka Isus objavio svoju slavu, to jest svoje božanstvo, pa su učenici povjerovali u nj. Prošle smo godine nadjelju koja je slijedila krštenje Isusovo, imali upravo to evanđelje o Kani Galilejskoj, ali ta nedjelja nema u katoličkoj Crkvi nikakvo posebno ime.

         Danas je, dakle, bogojavljenje u kojem se objavljuje cijelo presveto Trojstvo i to preko uvođenja Isusa u javno djelovanje. Naime, Isus je od Oca kršten Duhom Svetim. Treba znati da riječ krštenje kod slavenskih naroda dolazi od riječi Krist, ali se u Svetom pismu, izvodi od glagola koji znači uroniti. Krštenje je uranjanje u obrednu vodu koja ima sposobnost promijeniti na neki način čovjeka koji u nju uranja. Voda ga obično kultno pere i/ili preporađa jer voda ima ta dva temeljna značenja: pranje i život.

         Isus ne treba nikakvoga pranja jer je svet budući da je božanske naravi i nikakva opačina nije nikada vladala njime. Isusu ne treba nikakav život dodati izvana jer je njemu Otac dao još od vječnosti da ima život u sebi (usp. peto poglavlje Ivanovog evanđelja). Zašto se onda Isus krsti? I čime se on to krsti? Izvana vodom, ali u stvari Duhom Svetim, tj. Isusa Otac uranja u Duha Svetoga, Isusa Otac pomazuje Duhom Svetim, Isusa Otac natapa Duhom Svetim. Zašto? Kako to? Zar Isus nema Duha Svetoga kao i Otac od vječnosti, budući da Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina?

         Isus ne prima Duha Svetoga kao druga božanska osoba, kao vječni Sin Božji i njegova svemoguća Riječ, nego kao čovjek. Isus, «trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan» (Fil 2,6-7). To što se Isus oplijenio, možemo prevesti i da se poništio ili ispraznio od svih svojih božanskih privilegija, te je na neki način postao kao i svaki drugi čovjek. Isus namjerno nije za svoga zemaljskoga života mogao učiniti ništa što mi kao obični ljudi i stvorenja Božja ne bismo mogli učiniti. Isus je sve činio snagom Očevom, snagom Božjom, to jest silom Duha Svetoga. Rekao je izričito da Sin sam od sebe ne može činiti ništa, nego da čini ono što mu nalaže Otac i snagom koja dolazi od Oca.

         Zato je Isus, da bi i kao pravi čovjek, ostvario poslanje koje je primio od Oca, na početku toga poslanja morao primiti Duha Svetoga. Isusovo propovijedanje je bilo plod Duha Svetoga, njegovih nadahnuća, svjetla, snage i ljubavi. Isusova čuda su sva učinjena snagom Duha. I nama je Isus rekao ono što je rekao svojim apostolima na posljednjoj večeri: Činit ćemo ista djela koja je činio i Isus i još veća čudesa od Isusovih, jer je Isus za zemaljskoga života imao kod Oca samo jednog pomoćnika, Duha Svetoga, a mi ćemo imati čak dva: Duha Svetoga i samoga Isusa koji će se pridružiti Duhu i biti naš drugi Zagovornik kod Oca.

         Kad bismo nastavili čitati Markovo evanđelje tamo gdje prestaje današnji odlomak koji smo čuli na ovoj misi, onda bismo pročitali ovo: «I odmah ga Duh nagna u pustinju» (Mk 1,12). Vidite, čim je primio Duha Svetoga, Isus je – poslušan tome Duhu – učinio ono što mu je Duh sugerirao. Tako nam Otac objavljuje što je njegova volja. Isus je naš uzor i naš put u svemu. Cijela Isusova osoba, njegov život i njegovo postupanje, govorenje i njegova djela, predstavljaju uzor po kojem se moramo oblikovati i kojega moramo nasljedovati. Da je Isus učinio nešto što mi kao ljudi ne bismo mogli, onda on za nas ne bi bio put. Ali Isus je put, istina i život naš. On je namjerno primio svu svoju snagu od Duha Svetoga kako bismo shvatili da je volja Božja da i po krštenju, potvrdi i drugim sakramentima primamo snagu odozgo i djelujemo onako kako nas Duh Sveti nadahnjuje. A on nas nadahnjuje da se ponašamo prema Bogu kao djeca prema ocu, da imamo povjerenja i predanja u Boga, u njegovu vjernost i vjerodostojnost. Duh nas upućuje da povjerujemo u ljubav koju Bog ima prema nama, da se uvjerimo da i nama Bog govori: Ti si sin moj, ti si kći moja, ti si dijete moje ljubljeno. U tebi mi je sva milina.

         I tako se u kršenju Isusovu ili u uranjanju Isusovu u Duha Svetoga, odnosno u silasku Duha Svetoga na Isusa, u tom duhovnom pomazanju tako da Isus postaje Pomazanik, a to znači Krist, mi imamo objavu cijeloga Trosjtva. Otac je prva osoba presvtog Trojstva koja šalje drugu osobu presvetog Trosjtva i daje toj drugoj osobi, Sinu, posebno poslanje, a da bi to poslanje mogao izvršiti, dobio je pomazanje duhovne naravi: pomazanje Duhom Svetim, trećom božanskom osobom koja je vidljivo, radi nas ljudi i radi našega spasenja, sišla vidljivo na drugu ososbu presvetog Trojstva, na čovjeka, Krista, Isusa. Čuo se Očev glas, vidio se Očev Duh Sveti i cijelim bićem, duhom, dušom i tijelom, bio je prisutan Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek. Tako su se na jednom mjestu i u jednom događaju ili činu objavile svet tri božanske osobe i objavile na ujedno što je volja Božja za nas: da Duh Sveti siđe i na nas kao što je sišao na Isusa Krista i da Duh Sveti i nas nadahnjuje, prosvjetljuje i osnažuje da bismo bili posve sličini Isusu Kristu i načinu djelovanja, postupanja, činjenja i življenja, te da bismo se prema Bogu Ocu odnosili istim sinovskim povjerenjem i ljubavlju kojim se prema Ocu odnosi i njegov vječni i jedinorođeni Sin, druga božanska osoba. Tako nam je bogojavljenje ujedno i objava čovjeka: čovjek je stvorenje Božje predodređeno da postane dijete Božje, savršena slika Sina Božjega, pravog Boga i pravog čovjeka za kojega se ujedno kaže u Bibliji da je savršena slika Boga nevidljivoga, i da se čovjek u svetosti i ljubavi, u prijateljstvu i poštovanju odnosi prema Bogu Ocu onako kako nam je dao uzor ili primjer upravo Isus i to u svojoj osobi i u svojem životu i djelovanju, a sve to i uz pomoć Duha Svetoga.

Amen.