Nedjelja, 18. 8. 2024., DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Izr 9,1-6; Ps 34,2-3.10-15; Ef 5,15-20; Iv 6,51-58

Draga braćo i sestre! Možemo se upitati nakon današnjeg evanđeoskog odlomka: čemu toliko inzistiranje na posebnom spominjanju tijela i krvi? Čemu izdvajati krv iz tijela, odvojeno i zasebno govoriti o krvi, kad je ona dio tijela, sadržana je u tijelu. I kad pričest redovito primamo samo kroz primanje posvećene hostije, tijela Kristova, kažemo stručno pod prilikama kruha, u liku kruha. I tu je sadržan cijeli Krist i ništa ne smeta ako vjernici laici ne prime na svakoj misi krv Kristovu. Čemu posebno posvećivati Krv Kristovu? Zar nije bilo dosta posvetiti kruh?

Pa i danas u nekoliko rečenica Isus posebno spominje tijelo, a posebno krv svoju: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.“

I sâm sam se pitao mnogo puta zašto je Isus naložio svojim učenicima da posebno posvete kruh, a posebno vino i da se dogodi pretvorba kruha u tijelo, a vina u krv Kristovu. I onda sam dobio odgovor koji je u nekoj svojoj propovijedi iznio još biskup Fulton Sheen koji je propovijedao u Americi tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, a njegove su propovijedi i nagovore i predavanja javno prenosili preko radija i televizija te se sada te snimke mogu naći na internetu. U jednoj svojoj propovijedi biskup Sheen je to ovako objasnio:

„Ne možemo živjeti Kristu ako ne umremo svojoj nižoj naravi. Stoga naš Gospodin sada posadašnjuje svoju smrt u misnoj posveti kruha i vina (u pretvorbi). A vi ste s njim kako biste umrli s njim. A sad ću vam reći kako se to ostvaruje.

Prije svega, kako mi posadašnjujemo u misnoj posveti njegovu smrt?

Kako je naš Gospodin umro na križu? Po odvajanju njegove krvi od njegova tijela. Tako da je našem Gospodinu praktički tijelo ispražnjeno od krvi, isušeno, krv iscrpljena i izvučena iz tijela. Tako da je naš Gospodin praktički ispražnjen i isušen od krvi na križu. I on je umro po ovom razdvajanju (cijepanju, odvajanju, trganju i razdjeljivanju) krvi od tijela. E sad mi ustvarujemo, posadašnjujemo, ponovno ostvarujemo i uprisutnjujemo ovu smrt odvojenom posvetom ili pretvorbom kruha i vina. Ova odvojena posveta je kao razdvajanje, trganje, rastrgavanje, kidanje, raskidanje izdvajanje krvi iz tijela. I to je način na koji je Krist umro na križu.“

Dakle, samo po sebi bilo bi dovoljno posvetiti kruh i učiniti pretvorbu kruha u tijelo Kristovo. Isus je za sebe rekao da je on kruh nebeski koji je sišao kako bi dao život svijetu. Tijelo njegovo kruh je živi koji s neba silazi i daje život svijetu. Doista, primajući tijelo Kristovo, mi primamo cijeloga Krista, primamo njegovo biće, njegovo tkivo, njegovu osobu, njega osobno i to cijeloga, a kako je sam Bog život vječni, mi po primanju Krista, primamo život vječni u sebe i to je svrha pričesti: da u sebe primimo i primamo život vječni, život Božji, besmrtnost, vječnost, trajni, novi i nebeski život.

Jasno, krv uvijek simbolizira smrt, žrtvu, predanje života, a sve je to Isus ostvario na Veliki petak na križu. Stoga posveta njegove krvi, odvojeno od pretvorbe kruha u tijelo Kristovo, upućuje, usmjeruje našu pažnju i podsjeća nas da je euharistija, sveta misa, otajstveno ali stvarno uprisutnjenje i ponavljanje za nas Isusove žrtve za nas. Međutim, nije nas dosta samo podsjetiti ili uputiti na Isusovu žrtvu, nego tu žrtvu mi sakramentalno posadašnjujemo upravo time da posebno posvećujemo tijelo, a posebno krv Kristovu. To je ponavljanje njegove žrtve, to nam govori da nas je Isus spasio upravo time da nam je dao svoj život, svoju osobu, svoje biće koje je nama darovao, nama se predao i to do kraja, a kraj u ovome svijetu je smrt. Isus se nama predao do kraja i to znamo, to upoznajemo po tome što je nama sebe dao do smrti. On je umro na križu i taj je smrt postala svima jasna i očita kad ga je vojnik kopljem probo i kad su iz prsiju potekle krv i voda, kako nam to svjedoči isti evanđelist koji je napisao današnje evanđelje i koji je osobno bio pod križem te vidio taj spasonosni izljev koji simbolizira krštenje i misu, dva temeljna sakramenta Crkve i našega spasenja.

Naravno, ljudima koji su to prvi put u povijesti slušali i koji nisu imali pripreme ili tumačenja da to razumiju, izražavali su čuđenje, prigovaranje, mrmljanje, pa i odlazak od Isusa, a on je više puta ponovio, a bio bi spreman i dodatno objasniti što je mislio kad je izgovarao riječi o kruhu života i o svom tijelu kao kruhu koji daje i hrani vječni život. On bi objasnio i pojam uskrsnuća i vječnog života koji je obećao u istom govoru, ali sugovornici nisu imali strpljenja i dobre volje da ga saslušaju i da blagohotno ili ponizno prime ono što je on njima govorio, pa su otišli od njega, postali su ravnodušni ili neki čak i neprijateljski raspoloženi prema Isusu.

I danas je naporno i teško, jako zahtjevno slijediti Isusa, poštivati njegovu istinu, slijediti i vršiti njegove zapovijedi i njegovo učenje, njegove tvrdnje i poticaje. Zato su nam crkve poluprazne, zato se i po kućama i kroz tjedan slabo moli, malo i mlako komunicira s Bogom, a sve to vodi u razne probleme, jer ovaj svijet u kojem živimo nije ni dobar, pa čak ni neutralan, nego duboko zločest i zao. U njemu djeluju i zli duhovi i zli ljudi. Mi se ne možemo uvijek od svega i od svih obraniti, a da bismo dobili posebnu Božju zaštitu i pomoć, moramo pokazati prema Bogu posebnu ljubav, poštovanje, zahvalnost, obzirnost, uvažavanje, tj. prijateljstvo koje se, kao i svako drugo ljudsko prijateljstvo očituje kroz izbjegavanje onoga za što znamo da vrijeđa i smeta našega prijatelja, kroz činjenje onoga što veseli i raduje našega prijatelja i kroz izravnu komunikaciju s njim, a ta komunikacija se zove molitva, duhovni i kršćanski život: osobni razgovor s Bogom, dolazak Bogu u goste, u crkvu, u njegovu kuću, sudjelovanje u sakramentima, pomirenje s Bogom po ispovijedi, primanje njegova tijela u pričesti, post, hodočašće i drugi oblici vjerskoga života.

I sami vidimo da osim na neke posebne blagdane kao što su Božić, Uskrs, Velika Gospa i neki drugi, nema redovito mnogo ljudi u crkvi ili na drugim vjerskim događanjima kao što su hodočašća, zajedničke pobožnosti i slično. Mi se nećemo čuditi drugima ili žaliti na druge, one kojih nema, nego ćemo paziti na sebe, da mi pokazujemo prema Bogu poštovanje, zahvalnost, osobno prijateljstvo i obzirnost, a svojim djelima i postupcima ćemo svjedočiti i drugima, pa i svojim riječima, ako nam se pruži prigoda, ako nas netko nešto pita ili nam se obrati, i tako ćemo pomoći i svojim bližnjima da se približe Bogu.

Zaista moramo vjerovati da „ako ne jedemo tijela Sina Čovječjega i ne pijemo krvi njegove, nemamo života [pravoga, vječnoga, trajnoga] u sebi! Samo onaj koji blaguje tijelo Isusovo i pije krv njegovu, ima život vječni; i Isus će ga uskrisiti u posljednji dan [na život vječni, za raj]“. Amen.