Nedjelja, 25. 8. 2024., DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Jš 24,1-2a.15-18b; Ps 34,2-3.16-23; Ef 5,21-32; Iv 6,60-69

Draga braćo i sestre!
Današnje nam evanđelje predstavlja zaoštravanje između Isusa i mnogih njegovih učenika ili sljedbenika koji su ga i u ono vrijeme slijedili površno, povremeno i iz nekog svojeg interesa. Nešto su lijepoga čuli, to im je izazvalo ugodnu osjećajnu reakciju, osjetili su se zaneseni ili poneseni vlastitim osjećajima, kao i reakcijama ljudi oko sebe, ali kad emocije prođu i nastupi sivilo svakodnevnice, splasne i oduševljenje; blijedi sjećanje na neki utisak, doživljaj, osobito ako se vidjelo neko čudo ostvareno na drugima, a ne na sebi osobno; a pogotovo ako u paketu s lijepim, ugodnim i zabavnim sadržajem kako su ga mnogi doživljavali od Isusa, dođe i neka gorka pilula ili neki zahtjev koji se ponekom sljedbeniku ili učeniku ili znatiželjniku ne svidi osobno.

Isusov govor o kruhu života, o tijelu Kristovu koji je hrana ili kruh života vječnoga i zalog uskrsnuća na život vječni, Isusovo naučavanje da ljudi moraju u vjeri ovisiti o Bogu i poštivati Boga te u zahvalnosti primati Božje darove i za uzvrat vršiti zapovijedi i kontrolirati svoje požude, porive, djela, hirove i zla, sve je to bila tvrda ili teška besjeda, neshvatljiv i naporan govor, zahtjevan i za razumjeti glavom, a težak i za prihvatiti srcem, voljom, osjećajima, životom. Stoga su mrmljali, ali im Isus nije popuštao nego je podvukao da je duh onaj koji oživljuje, a da tijelo ne koristi ništa. Pod pojmom duh podrazumjeva se božanski način postojanja, shvaćanja, djelovanje, stanje božanske naravi, nestvorenoga stanja. Riječ tijelo označava stanje stvorenosti, ograničenosti, nebožanskosti, određene manjkavosti. Živjeti u tijelu kod svetog Pavla označava živjeti u fizičkoj ili stvorenoj ograničenosti, dakle u nekoj manjkavosti, u određenoj nemoći i zlu, u određenom pomanjkanju dobra; a živjeti po tijelu znači živjeti u moralnoj ograničenosti ili manjkavosti, a to znači u grijehu u moralnom zlu. „Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su”. Duh, znači Bog, stanje božanske naravi, njegovoga bića , njegovoga načina i razine postojanja, to je ono što oživljuje jer Bog je život, Bog je svjetlo, Bog je mudrost. Tijelo, to jest stvorenje, ono što ima početak postojanja i koje mora postojanje stalno primati da bi u postojanju opstalo, ne vrijedi ništa. Bez Stvoritelja koji stalno daje stvorenju da postoji, stvorenje bi se vratilo u ništavilo, u nepostojanje. Bog je jedini onaj koji jest, a mi smo svi oni koji nisu i to što postojimo moramo zahvaliti samo tome što nas Bog održava u postojanju, mi iz njega izviremo kao što potok ili rijeka izviru iz svojega izvora. Kad bi izvor presušio, voda potoka ili rijeke bi otekla, ishlapila ili potonula u tlo i rijeka ili potok bi nestali. Jednako vrijedi i za naš život, zdravlje, ljepotu, mladost, znanje, moć, ugled, slavu, blaženstvo, zadovoljstvo, radost i svako drugo dobro. Sve su to dinamična dobra koja nam moraju dotjecati i dolaziti od Boga i koja moramo primati i primati u vječnoj dinamici. Stoga nam je beskrajno važan beskonačni izvor svakog dobra, a to je Bog. Dok smo si s njim u dobrim odnosima, dok smo s njim u prijateljstvu, dok ga poštujemo, uvažavamo, dok ga volimo i dok mu zahvaljujemo, dotle nam je dobro, dotle primamo uvijek nove i veće i zanimljivije darove od njega te nam ne može biti dosadno nego napredujemo iz slave u slavu, iz jednog stupnja spoznaje i ljubavi prema Bogu u više i savršeniji. Kako Bogu nema kraja, tako ni raju ni blaženstvu ni sreći nema kraja u zajedništvu s Bogom. Stoga se ni na kojem Božjem posebnom daru ne smijemo pohlepno i posesivno zaustaviti, na tu stvorenu stvarnost navezati i nad nju požudno i posjednički nadviti jer ćemo se zaustaviti u dinamici, u napretku, u epektazi, u dinamičnoj ekstazi u kojoj se moramo trajno protezati izvan i iznad sebe. Moramo rasti u sličnosti s Bogom u beskraj jer će nam inače postati dosadno, naći ćemo se u stanju zasićenosti i statike, ograničenosti i monotonije, a to je smrt za duh. To je u stvari “tijelo”, ograničenost, statika, dosada, zasićenost, granica, zatvor, zid. To je patnja za duh, to je u stvari pakao: vječno jedno te isto. Zamislite da vas netko zatvori u neku malu i praznu sobu kojoj nema ništa posebno. Nemate što raditi niti se čime zabaviti, zaokupiti, nemate o čemu misliti niti što planirati jer nikamo ne možete, zauvijek ste zatvoreni u sobi veličine tri sa četiri metra i visokoj dva metra. Jedan madrac, jastuk, nekakva jadna lampa, stol i stolica. Bez knjiga, novina, kompjutera, tableta, mobitela, bez interneta, instagrama, iksa, fejsa, emaila, bez televizije, sporta, zabave, hrane, razgovora s drugima. Zauvijek sami sa sobom u praznoj sobi, zaključani. Ne morate jesti ni piti, a spavati ne možete nego vam mozak radi sto na sat, ali nema se čime zabaviti nego stalno ponavlja jedno te isto što ste već razmišljali, doživjeli i čime ste ispunjavali svoje vrijeme na ovome svijetu.

Ako niste imali vremena za Boga, za molitvu, za razgovor s njim, da svaki dan izmolite cijelu krunicu ili bar jednu deseticu, ako niste imali volje ni vremena da dođete na misu, da molite časoslov, da čitate Sveto pismo i meditirate, ako niste imali nikakvog interesa za Boga, za duhovno, za vjeronauk, za hodočašće, za redovitu ispovijed, za pričest, za duhovni život, za bilo što što je vezano za Boga, ako ste se bavili samo glupostima i ispraznostima, dakle, tijelom, stvorenjem, nečim ograničenim, onda ćete to ograničeno i dobiti za svu vječnost i vječno prežvakavati jedno te isto, a to znači strašno se mučiti u dosadi, u konačnosti, u ograničenosti, u stvorenosti u monotoniji, u jedno te istom, u nekoj vrsti zatvora, dakle – pakla, jer će to ići u beskraj. Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Samo Bog koji je beskrajan i koji nas je stvorio za sebe, za beskrajno biće, može nas beskrajno usrećivati za svu vječnost jer je samo on beskrajno kreativan i sposoban nakon jednog stupnja slave i spoznaje i ljubavi uzdići nas na novi; a tijelo, stvorenje, ograničenost, konačnost, nebožanskost, tjelesni užitak, materijalna dobra koja se mogu izbrojiti i kojima se može doći na kraj, ne vrijedi to ništa za vječnost jer ništa konačno i ograničeno ne može pružiti vječni užitak, sreću, blaženstvo i slavu, radost i zadovoljstvo. Stoga veli Isus: Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. Samo ako njega slušamo, ako s njim razgovaramo, imamo otvoreno nebo, raj, beskraj, beskonačnost, vječnu sreću, blaženstvo, vječni i neuništivi život koji u vječnoj dinamici bude uvijek nov, zanimljiv, veći, bolji i savršeniji od onoga što smo već proživjeli i doživjeli.

Ovo je beskrajno vrijedno, a zato je i beskrajno skupo. Da bismo bili zauvijek sretni i zauvijek s Bogom i s nama dragim osobama s kojima nas je Bog povezao u ljubavi na ovome svijetu, moramo platiti beskrajno visoku cijenu. Jer sve što vrijedi, to i košta. Da bismo doprli do Boga, da bismo imali Boga, moramo se predati Bogu, Bog nas mora imati. A to znači da On nama mora biti na prvom mjestu. Ne smije nam na prvom mjestu biti obitelj. Da, da, dobro ste čuli. Ne smijemo živjeti i žrtvovati se za obitelj. Obitelj nije Bog. Ni žena ni djeca, ni muž ni djeca, ni unuci ni praunuci, ni braća ni sestre, ne bratići ni sestrične, ni roditelji ni bake ni djedovi ni stričevi, strine, tetke, teci, ujaci i ujne, nevjeste ili zetovi, nikakvi prijani ni prije, punci, punice, svekri ili svekrve ne mogu nas spasiti niti usrećiti zauvijek. Ni politika, ni domovina ni znanstveni uspjeh ni članstvo u akademiji znanosti i umjetnosti, ni nobelova nagrada ni odlikovanje predsjednika republike, ni plemićka titula, ni milijarde eura ili zlatnika, ni kuće ni auti ni brodovi ni avioni ni zemljišta ni užici u spolnosti, alkoholu, drogi ili bilo čemu drugome. Ništa nas ne može spasiti niti usrećiti osim Boga jedinoga.

Zato je na kraju današnjeg evanđelja Isus pitao i dvanaestotricu: da ne misliti i vi otići i postati sretni putem posjedovanja stvorenja i ograničenih stvari i osoba i događaja? Na to su oni odgovorili za sve nas: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji. Ti si jedini Bog, ti si jedini beskrajan i beskonačan, ti nas jedini možeš zauvijek učiniti blaženima. I stoga, na drugom mjestu u evanđelju isti Petar prihvati pa upita: “Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?” Reče im Isus: “Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, i ostaviste ili pogubiste, odrekoste se mistično kuća, ili braće, ili sestara, ili oca, ili majke, ili žene, ili muža, ili djece, ili polja poradi imena mojega,… stostruko će primiti i život vječni baštiniti”.

Moramo zbog posljedica izvornoga grijeha koji se uništava u krštenju, ali čije posljedice ostaju, moramo mistično, otajstveno, umrijeti svemu što nije Bog, moramo pogubiti sve na što smo posesivno navezani i o čemu smo ovisni, sve stvoreno i nebožansko, da bismo to ponovno pročišćeni primili i primali bez navezanosti. Ukoliko se to ne dogodi na ovome svijetu, a malo je onih koji se mistično pročiste na ovome svijetu, onda nam preostaje čistilište. Smrt, fizička smrt, odnijet će nam doslovno i odjednom sve: i kuće i braću i sestre i roditelje i supružnike i djecu i polja, ama sve stvoreno, brate, kako bismo se pročistili od navezanosti ili ovisnosti, posesivnosti na stvari, osobe i događaje nebožanske naravi i kako bismo to nazad pročišćeni primili stostruko u životu vječnom. Amen.