Draga braćo i sestre!

Čovjek koji je imao dva sina je Bog Otac, Stvoritelj svijeta. Mlađi sin predstavlja one grešnike u čovječanstvu kojima nije stalo do Božje osobe, nego samo do Božjih darova. Naime, mlađi sin je zatražio ostavinsku raspravu riječima: “Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada”. A znamo da se ostavinska rasprava provodi nakon smrti ostavitelja. Dakle, rečenica : “Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada” znači u stvari: “Ja hoću da si ti, oče, mrtav, da te nema!” Strašno! Nažalost, ima stvarno takve djece i danas.

Iznenađujuće, otac je bez riječi podijelio imanje i mlađi sin je pokupio sve i otputovao u daleku zemlju te ondje potratio svoja dobra živeći razvratno. Naime, mlađi sin predstavlja one grešnike u čovječanstvu koji smatraju da se vječna sreća i blaženstvo mogu zapakirati u neki paket ili strpati u neki ograničeni spremnik ili torbu, te da se ta ograničena množina stvari može posjedovati i uživati u beskraj. No, to je iluzija. Mi smo stvoreni za vječno postojanje i trajanje i ništa ograničeno ne može čovjeka usrećiti za uvijek. Kad bi imali stotine i stotine tisuća knjiga i kad bismo ih sve pročitali, te kad bismo ih sve pročitali stotine i stotine tisuća puta, i opet bismo upali u dosadu i zasićenost. Kad bismo imali milijarde igrica na kompjuteru i kad bismo ih sve odigrali po milijardu puta i toliko se izvježbali da bismo sve nivoe svladali, opet bismo upali u dosadu i zasićenost, došli bismo do nekog zida, do neke granice, bili bismo kao u nekom zatvoru, a to je patnja za duh.

Bog nas je stvorio ne samo za vječno postojanje, nego nas je stvorio za sebe i samo nas on koji je beskrajan i beskonačan može vječno usrećiti, ili bolje rečeno usrećivati. To izražavaju riječi: “Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati.” Naime, ukoliko vječnu sreću zamišljamo kao neki prelijepi perivoj u kojem ćemo uživati u društvu dvadeset i jedne djevice zauvijek, onda će toj vječnoj sreći brzo doći kraj jer je takav raj poprilično monoton i ograničen, konačan i dosadan. Zabava traje neko vrijeme, a onda sve dosadi i dodija. Svako malo dijete zasiti se nove igračke u kratkom vremenu. Naše igračke za odrasle samo su malo veće, skuplje i teže dohvatljive, ali kad se sve i postignu, onda ostaje ono konačno pitanje: “No, dobro, i onda?” Da, što ćemo raditi kad ostvarimo sve svoje planove, kad se ispune sve želje koje trenutno imamo u svojem duhu? Jer pred nama nije 100, 500 ili 20000 godina života, pred nama je cijela vječnost.

Dakle, mlađi je sinek lupil z glavom vu zid. Kaže nam tekst prispodobe da “on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.” Dakle, dno dna.

Zato nastavlja prispodoba: “Došavši k sebi, [mlađi raspikuća i ovisnik o užitku, ograničenom raju i konačnoj sreći] reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.'” Dakle, napokon mu je došlo iz riti u glavu! Stoga, stvarno: “Usta i pođe svom ocu.”

Uočimo da nije otac išao tražiti sineka po bijelom svijetu, Bog ne trči za nama ko neki luđak i ne vuče nas za rukav ponižavajući se pri tom da bi nas moljakao: „Hej, čovječe, hoćeš li da ti učinim neko dobro?“ Mlađi sin nije izgubio ni zdravi razum ni svoju savjest, nego je onostrani Bog Duhom Svetim nevidljivo i nepojmljivo potaknuo mlađeg sina da se vrati svome Stvoritelju, Ocu, Gospodaru, Izvoru svih darova. Kao i uvijek kad se radi o grešnicima ranjenima posljedicama izvornoga grijeha, dobra nadahnuća Duha Svetoga ili anđela čuvara, miješaju se sa psihičkom aktivnošću pogrešivog i ograničenog čovjeka, pa tako to imamo istaknuto i u ovoj prispodobi. Naime, mlađi je sin naumio reći ocu slijedeće:
1 Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom!
2 Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.
3 Primi me kao jednog od svojih najamnika.

Prva rečenica je posve istinita konstatacija i priznanje stvarnoga stanja stvari. Druga rečenica je isto tako izraz poniznosti i istine čovjekovog položaja nakon teškog grijeha. Međutim, treća rečenica je plod čisto ljudske i grešničke psihičke aktivnosti te ne dolazi od Božjeg nadahnuća.

Zato ove treće rečenice nema u stvarnom susretu između sina povratnika i oca. Isus jasno ponavlja, i to vrlo pažljivo, što je sin uspio izgovoriti ocu: „Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.‘ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge!“

Otac je, uočite to dobro, prekinuo sina nakon druge rečenice i namjerno mu nije dopustio izgovoriti treću. Jer Bog ne želi s nama odnos u kojem ćemo biti njegovi najamnici ili zaposlenici, radnici, službenici, robovi, sluge, vojnici… On želi biti s nama prijatelj i želi da živimo u savezu prijateljstva s njim. On nama želi biti Otac, a mi njegova posvojena i pobožanstvenjena djeca. Bog ne želi da mi radimo za njega ili zato da si kupimo ili zaslužimo raj. Mlađi sin je otišao od oca u uvjerenju da postoji konačni i ograničeni raj koji se može dobiti, kupiti, zaslužiti, svojom nekom vještinom ili magijom osvojiti, ukrasti, oteti od Boga… Sad se vraća s istom idejom: neće više naslijediti, tj. nekako jeftino i bez napora dobiti svoj raj i sreću, nego će je zaraditi ili zaslužiti kao najamnik. E, tu je potrebno obraćenje: Bog je naša nagrada, on osobno, a ne njegovi darovi koji svi samo svjedoče o Bogu i njegovoj ljubavi, dobroti, vjernosti, vjerodostojnosti, blagohotnosti, beskonačnom preobilju i tako redom. Znači, uočimo dvije stvari: mlađi sin se morao poniziti i fizički vratiti ocu te biti spreman podnijeti posljedice svojih pogreški, a to je uvijek teško i mučno, no bez toga ne ide, iako je Bog sama ljubav i milosrđe, praštanje i dobrota, ali grešnika nekažnjena ne ostavlja. U Drugoj knjizi o Samuelu imamo ovakvo proročanstvo o Davidovu nasljedniku: „Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin: ako učini što zlo, kaznit ću ga ljudskom šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski. Ali svoje naklonosti neću odvratiti od njega, kao što sam je odvratio od Šaula koga sam uklonio ispred tebe“ (2 Sam 7,14.15) Nama je teško pomiriti ljubav i kaznu. Ali to moramo prihvatiti kad je Bog u pitanju, a ne iskrivljavati sliku o njemu i bajati sladunjave gluposti da nikada nitko ni za što neće biti kažnjen i da će sve biti u redu i da je Bog prema svima popustljiv i sladak i njonji-njonji…

I sad dolazimo do starijeg sina koji predstavlja neposredne Isusove sugovornike: farizeje, zakonoznance, pismoznance, svećenike, saduceje i narodne poglavare. Stariji sin isto tako predstavlja neke od grešnika iz palog čovječanstva jer nakon izvornog grijeha nema svetosti i pravednosti osim one koja dolazi od Boga a koja se savršeno očituje samo u Isusu i Mariji.

I stariji sin nema osobni odnos s ocem, i stariji sin radi za plaću, za svoju nagradu, za svoj mali konačni i privatni raj kojega će strpati u neke kutije za selidbu i prenijeti u neki svoj rajski gaj ili perivoj, u neki parkić gdje će sve raspakirati i …. Potonuti u dosadu i zasićenost kao i svaki koji pokuša spasiti samoga sebe i prestati od Boga jedinoga primati uvijek nove, veće i bolje darove jer je jedino Bog beskrajno kreativan i jedno nam on može omogućiti da izbjegnemo dosadu i zasićenost.

A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’

…stariji je sin očekivao plaću od oca, barem neko jare, ali ništa nije zaradio pa je ogorčen. K tome, stariji sin ima krivu predodžbu o Ocu, misli da Bog Otac raspolaže ograničenom količinom stvari, darova, predmeta… Odatle i usporedba: meni ni JARETA, a ovom bludniku TELE UGOJENO…
„i sve moje – tvoje je“. Bog ništa ne skriva od nas, ništa nam ne zadržava, kad nam je Sina dao, kako nam neće s njime sve darovati?

Eto, stariji je sin očekivao plaću od oca, barem neko jare, ali ništa nije zaradio pa je ogorčen. K tome, stariji sin ima krivu predodžbu o Ocu, misli da Bog Otac raspolaže ograničenom količinom stvari, darova, predmeta… Odatle i usporedba: meni ni JARETA, a ovom bludniku TELE UGOJENO. Više si dao mlađem sinu nego meni. Ako Bog Otac ima beskrajno mogućnosti na raspolaganju, onda svakom čovjeku može dati beskonačno, a i dat će svakome beskonačno jer će svakom čovjeku dati samoga sebe. Naše zavisti prema drugim ljudima (netko je pametniji, netko je bogatiji, netko je ljepši, netko ima izvrstan sluh i glas, netko izvrsno slika, netko je snalažljiv s novcima i poduzetništvom, netko je izvrstan u sportu…) kreću od pogrešne slike o Bogu koji raspolaže konačnom množinom darova pa ih onda pristrano i količinski nepravedno raspoređuje: uvijek je trava u susjedovom dvorištu zelenija, bujnija i ljepša!

Slijedi međutim najljepša rečenica u cijelom Svetom pismu: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je.“ Što više možemo poželjeti? Bog nas oslovljava najuzvišenijim naslovom: proglašava nas svojim djetetom. K tome, upotrebljava umanjenicu „SINKO“, izražava nježnost, prisnost, toplinu, skrb… i naglašava da je sin s ocem uvijek. Mi ćemo biti s Bogom zauvijek, za stalno, bez kraja i konca, posve sigurno i nepromjenjivo. I na kraju vrhunac objave: „i sve moje – tvoje je“. Bog ništa ne skriva od nas, ništa nam ne zadržava, kad nam je Sina dao, kako nam neće s njime sve darovati? Ovo je srž i objava izričite volje Božje: da on nama bude Otac, a mi njemu djeca, ljubljena i prijateljska, a ne neki najamnici.

On osobno želi biti nama važan, kao što smo mi osobno njemu važni. Osoba je uvijek cilj, a nikad sredstvo da se nešto postigne. Sve nesreće ovoga svijeta proizlaze iz kobne zamjene što se ljudi prema drugim ljudima odnose kao prema stvarima, a prema stvarima se odnose kao prema osobama. Nikada stvari ne smijemo cijeniti kao osobe, niti osobe smatrati stvarima i sredstvima koja nam služe za naše koristi i užitke.

Amen.