Nedjelja, 30. 7. 2023. SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – A
ČITANJA: 1Kr 3,5.7-12; Ps 119,57.72.76-77.127-130; Rim 8,28-30; Mt 13,44-52

Draga braćo i sestre!
            U prvom čitanju imamo zanimljiv razgovor između Boga i kralja Salomona. U mjestu Gibeonu se Gospodin javio noću u snu Salomonu, nakon što je Salomon tamo prikazao tisuću žrtava paljenica. Bog je ponudio Salomonu zanimljivu ponudu: „Traži što da ti dadem“. Nije to zlatna ribica sa tri želje ili neki duh iz Aladinove svjetiljke koji ispunja želje, nego Bog Stvoritelj, uzvišeni i savršeni, svemoćni i sveznajući. On nudi ispuniti Salomonu bilo koju molbu.

            Može biti pomalo opasno ovako nešto nuditi jer znamo kako je prošao kralj Herod kad je nešto slično ponudio kćeri Herodijadinoj koja je pred njim plesala: na ponudu “Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!” “Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva.”, dobio je odgovor koji mu se nije nimalo svidio: A ona će: “Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!” Budući da je kralj poštivao Ivana Krstitelja i donekle ga se i bojao zato što je Ivan bio prorok, Božji čovjek, kaže evanđelje: ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika na htjede je odbiti, tj. ispred poštivanja Boga i Božjega čovjeka stavio je svoju čast, ugled, svoju sujetu, oholost, tobožnju dosljednost pred sustolnicima, pred izabranim društvom, te je popustio i naredio Ivanovo pogubljenje.

            Još se jedan tragični lik u Starom zavjetu zaletio i napravio ponudu ili zavjet koji je teško i nerado ispunio: bio je to sudac Jiftah. Takozvani suci u Izraelu bili su u stvari vojskovođe koje je Bog pozivao i slao da vojno oslobađaju Izraelce prije organizacije države i uspostave kraljevske dinastije u Izraelu. Tako pripovijeda Knjiga o sucima da je svojedobno amonski kralj počeo napadati Izraelce, a oni su zatražili Jiftaha da organizira vojsku i u ratu pobijedi neprijatelje. Jiftah je pristao i prije odlučujuće bitke izrekao ovakav čudan zavjet Gospodinu Bogu: „I Jiftah se zavjetova Gospodinu: “Ako mi predaš u ruke Amonce, tko prvi iziđe na vrata moje kuće u susret meni kada se budem vraćao kao pobjednik iz boja s Amoncima bit će Gospodnji i njega ću prinijeti kao paljenicu.”“ Strašno! Tko je od njega tražio takvo nešto? Na Jiftahovu veliku žalost i razočarenje, prva mu je u susret iz njegove kuće, nakon pobjede nad Amoncima, izašla njegova kći jedinica. Jao, jao, jao! I kaže Sveto pismo da ju je ubio, tj. izvršio na njoj zavjet kojim se zavjetovao. Ovaj drastičan primjer iz Starog zavjeta mora nam biti velika opomena da pazimo na svoje riječi, jer – kako kaže sam Isus u evanđelju – za svaku nepotrebno izgovorenu riječ, ljudi će odgovarati na dan suda.

            No, ako se vratimo na prvo čitanje, prije nego ga nastavimo tumačiti, možemo se upitati što bismo mi Bogu odgovorili da smo bili na Salomonovom mjestu? Što bismo mi zatražili od Boga? Ono što bih ja zatražio, a to bih savjetovao i svakome od vas da zatraži jest, ni više ni manje, nego – samoga Boga! Da, da, dobro ste čuli: ja bih zatražio da mi Bog dade samoga sebe. Je li to moguće i je li to ispravno? Da, to je i moguće i ispravno, budući da je upravo to – volja Božja. On je nas stvorio za sebe i želi nam dati samoga sebe. Stvorio nas je takve da nas samo on, samo Bog može usrećiti i ispuniti. A da bi nam se mogao dati, mi njemu moramo predati sami sebe, moramo se isprazniti od svega i biti posve slobodni od sebe i od svega stvorenoga, da bismo mogli primiti i primati samo njega, Boga nestvorenoga, beskrajnoga i beskonačnoga.

            Što je Salomon tažio? Budući da je imao mir od svih svojih neprijatelja izvana i iznutra, unutar države Izraela, budući da mu je otac ostavio mnog zlata, srebra, željeza, kamena i drva za gradnju hrama Gospodnjega… takve stvari Salomon nije morao tražiti. A budući da je Bog znao što će Salomon stvarno tražiti, jer Bog je sveznajući i poznaje budućnost, onda se Bog nije razočarao niti ražalostio kad mu je Salomon postavio svoju molbu: zatražio je mudrost ili doslovno, Salomonovim riječima: „Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!“ Dakle, tražio je pronicljivost i mudrost u upravljanju narodom, u vršenju svoje kraljevske službe. Doista, pravilno je i dobro molio, jer s pravednim, mudrim i pronicljivim upravljanjem, narod će biti zadovoljan, neće biti nereda i pobuna u kraljevstvu, kralj neće navući na sebe ni bijes naroda ni kaznu Božju. Svima će biti dobro: i narodu, i kralju, a i Bog će biti zadovoljan. Na sve strane zadovoljstvo! Što se bolje može poželjeti? Ako narod i Bog budu zadovoljni, kralju će sigurno biti dobro te će živjeti lagodno, sretno, bogato, uspješno, slavno i tako redom, sve će to biti posljedice dobre, mudre i uspješne vladavine.

            I onda slijedi Božji odgovor koji nam je u prvom čitanju samo djelomično prenesen zbog toga da misna čitanja ne budu preduga i preteška, ali i zato da se izrežu neki dijelovi Svetog pisma koje sastavljači misnih čitanja nakon II. vatikanskog sabora nisu htjeli da se čitaju javno u crkvi.

            Ponajprije nam Sveto pismo prenosi da je Bog bio zadovoljan Salomonovim traženjem: „Bijaše milo Gospodinu što je Salomon to zamolio“, a ne nešto drugo. Što je to drugo što je Salomon mogao tražiti, kaže nam sam Bog: “Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe”. I dug život i bogatstvo i smrt vlastitih neprijatelja su pomalo ograničene i sebične želje. Bog bi ih na ovaj ili onaj način ispunio da ih je Salomon izrekao jer Bogu ništa nije nemoguće. Čak i ova posljednja želja: smrt Salomonovih neprijatelja, bila bi ostvariva jer bi se radilo o Salomonovoj obrani i Salomon bi Bogu prepustio sudbinu svojih neprijatelja, a ne bi se sam osvećivao. Međutim, Salomon to nije tražio jer je u svojoj vjeri Bogu, u svojem povjerenju u Boga, nekako slutio da će mu Bog dati sve što mu je potrebno za redovit i uredan život: i zdravlje i dovoljno materijalnih dobara i sigurnost i obranu od zlih i zločestih ljudi. Stoga, budući da je Salomon tražio nešto što je Boga obradovalo i oduševilo, dobio je to što je tražio, ali je dobio i ono „što nije tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima.“

            Bog mu je nadodao dvije stvari koje mudroga i pronicljivog čovjeka ne mogu pokvariti, iako same po sebi predstavljaju veliku opasnost za sve ljude koji su ranjeni posljedicama izvornoga grijeha. I bogatstvo i slava, osobito u ogromnim količinama, „kakve nema nitko među kraljevima“, stvarna su napast da čovjek upadne u obijest, oholost, bezumlje i propast.

            Međutim, Salomon nije u tome pogriješio, nego je njegova osobna propast i kasnije propast njegovoga kraljevstva proistekla iz posve drugoga grijeha i okolnosti koje nisu bile povezane ni s bogatstvom, ni sa slavom ni s mudrošću u upravljanju kraljevstvom.

            Salomon se, da bi mudro upravljao svojim kraljevstvom i da bi si osigurao mir od okolnih naroda i kraljeva, oženio mnogim kćerima okolnih kraljeva kako ti kraljevi ne bi napadali svoje kćeri koje su udane za Salomona i kako ne bi dovodili u opasnost svoje unuke koji su bili sinovi i kćeri kako Salomona, tako i tih princeza iz okolnih kraljevstava. Međutim, te su njegove žene, dolazeći iz okolnih nežidovskih naroda, zadržale svoju vjeru i svoje običaje, pa su prinosile žrtve svojim bogovima, a onda su tražile muža Salomona da im sagradi privatne hramove u kojima će prikazivati žrtve svojim bogovima. S vremenom su tražile Salomona da ih doprati u te njihove hramove i da s njima bude prisutan tijekom tih poganskih obreda. Onda su ti privatni hramovi ove i one kraljice otvoreni za javnost i tako se uvelo poganstvo u židovsku državu i narod, a Salomon, ma koliko bio mudar u glavi i razmišljanju, bijaše slab u srcu i osjećajima prema svojim ženama, te im je popuštao i tako je dim poganstva prodro u izabrani Božji narod, te je Salomon, zbog strasti prema svojim ženama, počinio grijeh protiv prve Božje zapovijedi. Nije Salomon sagriješio bludno, jer je bio zakonito oženjen svojim ženama, ali mu je tjelesna strast ipak zamaglila mudro i pronicljivo rasuđivanje. To nam je opomena da se sa strastima i bludnim grijesima ne igramo, jer su upravo ti grijesi doveli Salomona do sloma mudre i ispravne vladavine, a naveli su i narod na grijeh, pa je Salomon postao kriv za tako zvani grijeh drugih. To je grijeh koji počini osoba koju smo izravno mi nagovorili na grijeh ili koju smo mi potaknuli na grijeh, osoba kojoj smo mi dali mogućnost da sagriješi i u čiji smo grijeh izravno i neposredno uključeni.

            Zato se nakon Salomona izraelsko kraljevstvo podijelilo na dva dijela i niz događaja koji su uslijedili doveli su do propasti i sjevernog i južnog izraelskog kraljevstva. A sve je počelo sa sirovim strastima. Grijeh je kao neka živa stvarnost i veže se karikama u dugačke lance te jedan vuče drugi, isprepliću se grijesi i dovode do posljedica koje nitko na početku nije ni želio niti mogao predvidjeti.

            Zato se moramo čuvati svakoga grijeha, ma kako nam se činio malen ili beznačajan, ili ma kako bio skriven i nepoznat drugima. Salomon nam je opomena, jer kaže Novi zavjet da se sve to njima događalo za opomenu i primjer nama. Mi imamo i više od Salomona, imamo u srcima po krštenju i krizmi darove Duha Svetoga i po njima živimo.

Amen.

dr.sc. Željko Blagus, župnik u Josipdolu i Cerovniku