Propovijed uz 7. vazmenu nedjelju
Draga braćo i sestre!
Drugo čitanje iz završnog poglavlja zadnje knjige Svetog pisma donosi nam na završetku ovog vazmenog vremena pravi kraj svega: i našega osobnoga života na zemlji i svega čovječanstva.
Nikada ne smijemo zaboraviti ovo što nam Bog govori u današnjem drugom čitanju: “Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!” Mnogi propovjednici danas zavode ljude preuzetnim pričanjem o Božjem milosrđu: Bog će sve oprostiti, svi ćemo doći u raj, nitko neće završiti u paklu, ma sve će biti dobro, nitko se ne mora obratiti, pokajati, poniziti, dati zadovoljštinu, nadoknaditi za štete i nepravde koje drugima čini i tako redom.
To jednostavno nije istina jer to nije cjelina, a istina je cjelina. Točno Bog će sve oprostiti i on ne želi smrti i vječne patnje grešnika nego: da se OBRATI i da živi. Tako je rekao još po proroku Ezekijelu u Starom zavjetu. U glagolu OBRATITI leži napor, žrtva, težina i odbojnost koju mnogi ljudi ne žele, a laskavi i lažni propovjednici im pričaju bajke koje takvi komotni ljudi hoće čuti. Što se prije ozbiljno obratimo i prestanemo griješiti, što prije počnemo ozbiljno Boga poštivati kao prijatelja i činiti što ga raduje, to ćemo manje imati za popravljati i nadoknađivati bilo u ovom životu, bilo u budućem. Svatko, ali baš svatko će primiti po svojim djelima. Naravno, i po tome kakvo je mjesto imao u ovom životu: bio svećenik ili laik, bio kršćanin ili neke druge vjere, Bog će svakog čovjeka ispravno i nepristrano prosuditi po svim okolnostima života i po svim djelima koja je čovjek ostvario ili propustio.
I nastavlja Sveto pismo: „Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad! Vani pak ostaju psi i vračari, bludnice, ubojice i idolopoklonici i tko god ljubi i čini laž.“ To znači: blago onima koji se redovito ispovijedaju. Haljine označavaju ljudsku dušu, naše dostojanstvo, našu osobu, naš život; prati svoju dušu i svoj život znači tražiti oproštenje od Boga, a za to je Isus uspostavio sakrament ispovijedi ili pomirenja. Najprije krštenje koje pere od izvornoga grijeha, a onda ispovijed, misu i bolesničko pomazanje koje svako na svoj način opraštaju grijehe i čiste našu dušu. Samo oni koji su pomireni s Bogom, kojima je Bog oprostio grijehe, samo čisti i sveti, savršeni i dobri imaju pravo na stablo života, tj. na život vječni, a Bog oprašta samo one grijehe koje mu ispovjedimo i za koje tražimo oproštenje te za koje smo spremni dati zadovoljštinu, tj. učiniti pokoru. Samo takvi ljudi, ponizni i pravedni, koji priznaju da im treba Bog za spasenje, za oproštenje i uništenje grijeha i njegovih posljedica, samo takvi mogu na vrata ući u nebeski grad, u novo nebo i novu zemlju, u raj i vječnu radost i svjetlost. Vani, izvan raja i neba ostaju psi i vračari: dok razumijemo tko su vračari (ljudi koji se bave vračanjem ili postizanjem nadnaravnih stvari uz pomoć vraga ili zlih duhova), za pse nismo sigurni: to sigurno nisu doslovno psi kao životinje, nego ljudi koji čine neku posebnu vrstu grijeha. Tumačenja tu mogu biti raznolika, a jedno od mogućih tumačenja je da pojam psi označava ljude koji čine homoseksualne grijehe. Nadalje, u grad tj. u zajednicu svetih i savršenih ljudi i anđela neće ući ni bludnice, ubojice i idolopoklonici i tko god ljubi i čini laž. Tu je sve kristalno jasno. Znamo točno tko su bludnice, tko su ubojice i klanjatelji lažnim bogovima. Jednako tako u raj neće ući ni oni koji ljube i čine laž: oni koji ljube laž su oni koji ustraju uporno i nepopravljivo u lažima. Čak i kad ih Bog cijeli život, pa i na kraju njihova života potakne i pred oči im stavi očitu istinu, a oni ipak ustraju u laži, e onda takvi završe zauvijek u paklu jer za uvijek i biraju tj. ljube laž. K tome, to su ljudi koji čine laž, tj, čine djela koja su protivna Bogu, istine, svjetlu, očitoj zakonitosti koju je Bog stvorio ili uspostavio, odnosno protivno Božjoj naravi ili prirodi.
I Duh i Zaručnica govore: “Dođi!” I tko ovo čuje, neka rekne: “Dođi!” … “Da, dolazim ubrzo!” Amen! Dođi, Gospodine Isuse!
Ove riječi bi morale biti u srcu i duši svakoga od nas. Moramo željeti da Isus dođe što prije drugi put i učini kraj ovome svijetu i ovoj pokvarenosti i patnji i nepravdi koje vladaju u ovom svijetu. I tko ovo čuje, neka rekne: “Dođi!” Moramo čeznuti za Bogom i za dovršenjem svojega života i cijele povijesti što prije. To ne znači da se moramo ubiti. To znači da moramo što prije u ovom svijetu izvršiti sve svoje poslanje, sva dobra djela koja je Bog predvidio da u njima živimo kad nas je stvorio i ostavio da živimo na ovom svijetu. Poput Isusa, moramo što prije u svojem životu dovršiti djelo koje nam je Bog povjerio da ga ostvarimo u ovom životu i da onda odemo odavde jer biti s Kristom nakon smrti to je mnogo, mnogo bolje nego živjeti na ovom svijetu u bolesti, starosti, strahu, nepravdi, patnji i tako dalje. No, ne smijemo sebično tražiti da što prije odemo odavde kako bismo se riješili napora, žrtve, patnje, strahova ili kako bismo udovoljili svojoj lijenosti, komociji i užitkoljublju. Isus dolazi ubrzo. To ubrzo je jako subjektivni doživljaj vremena. Naime, svaki dan ima 24 sata, svaki sat ima 60 minuta… ali i sami znamo da nam je vrijeme nekako sporije prolazilo dok smo bili mladi, a kad ostarimo imamo dojam da godine i mjeseci lete.
Na Isusovo obećanje i najavu ili objavu da dolazi ubrzo moramo odgovoriti kako nas uči knjiga Otkrivenja: Dođi, Gospodine Isuse! Amen.
