Draga braćo i sestre!

U ovom vazmenom ili uskrsnom vremenu, Crkva nam odbire za misna čitanja ono što se odnosi na vječni život, uskrsnuće tijela, budući svijet koji je počeo Isusovim uskrsnućem, uzašašćem i poslanjem Duha Svetoga.

Isus u današnjem odlomku opisuje novo nebo i novu zemlju koji će nastati nakon sudnjeg dana, nakon preobrazbe ovoga svijeta. Ta će se preobrazba dogoditi kao kroz vatru. U dane Noine, na počecima stvaranja i čovječanstva, preobrazba svijeta dogodila se po vodi, po potopu koji je uništio grešnike, a ostavio nekoliko duša da se nastavi Božje djelo stvaranja i spasenja. I tada je Bog rekao da neće više vodom suditi svijetu, pa je za kraj ovoga stvaranja izabrao vatru. “Kao tat će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa trijeskom uminuti, počela se, užarena, raspasti,” (2 Pt 3,10) i malo niže: “Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počela, užarena, rastaliti. Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva.”

A kad se ovaj sadašnji svijet rastali u vatri Božjoj, nastat će novi svijet u kojem ima mnogo stanova, mnogo obitavališta, mnogo prebivališta koja će za svakoga od nas pojedinačno spremiti ili stvoriti i opremiti Isus osobno. U kući ili domu Oca njegova, tj. Oca nebeskog ima mnogo stanova, mnogo mogućnosti za boravak. Kakvi su to stanovi Božji ili stanovi u vječnosti ili raju. Budući da ćemo imati novo, uskrslo i preobraženo tijelo, za to besmrtno i pobožanstvenjeno tijelo trebat će prostor, obitavalište, obdanište – jer u novom nebu i novoj zemlji noći nema kako nam to svjedoči Knjiga otkrivenja. Dakle, bit ćemo u obdaništu, a to je stara riječ za vrtić, pa se i to slaže s onim što je Isus rekao: ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. A ako postanemo kao djeca, tj. bezazleni, bezopasni, jednostavni, otvoreni, iskreni, velikodušni, uslužni, suosjećajni, puni povjerenja prema Bogu i nadasve sposobni diviti se, začuditi se uvijek novim stvarima koje Bog za nas sprema da nam nikad ne bude dosadno u nebu i da ne upadnemo u ustaljenost, statiku, nepokretnost, vazda istost, stagnaciju, zasićenost i slično – e, onda ćemo biti u raju kao u obdaništu gdje obdan svijetli svjetlost nestvorena, a noći tamo i nema te ne treba ni sunca ni mjeseca da svijetle, a ne treba ni svjetla od svjetiljke jer će nas obasjavati Bog i Jaganjac!

Naši stanovi, kao i naša tijela, a tako i naša odjeća koja će nas krasiti, bit će dinamične stvarnosti a ne statične kao što su to ovdje na ovome svijetu. Sve će biti živo, oživljeno Duhom Božjim. Haljine na nama bit će kao da su od živog tkiva ili materijala, mijenjat će boje, teksture, oblike, veličine… kako budemo zaželjeli i kako budemo trebali, a nada sve, kako bude zaslužili i s kakvih ćemo startnih pozicija u nebu krenuti. Naša nutrina, stupanj i savršenstvo našega prijateljstva s Bogom, očitovat će se kroza sjaj koji će prosijavati kroz nas i izbijati iz nas: iz našeg lica, ruku, stopala, odjeće… vidjet će se po ukrasima koji će se vidjeti stalno ili naslućivati povremeno, ili će biti vidljivi samo nekima.

Kako sve ovo znamo? Iz iskustva onih ljudi koji su doživjeli kliničku smrt i vratili se u ovaj život pa su donekle pokušali opisati svoja iskustva iz vječnosti. Tako onaj Amerikanac kojega smo više puta spominjali, kaže ovako: „…Božja je svjetlost bila tako gusta i puna da sam mogao osjetiti njenu toplinu i pritisak. Bilo je to kao da sam umotan u toplu dekicu nakon povratka kući tijekom hladnog i vjetrovitog dana vani. … A onda na drugom mjestu: …Atmosfera [u raju] je bila zelenkasta, ružičasta i u nekoliko drugih boja koje nikad prije nisam vidio, sve blistajući i plešući zajedno sa sjajem zračećeg svjetla koje je prskalo kroza svaku pojedinu česticu. Ozračje je bilo različito od svega što sam do tada vidio ili osjetio, a činilo se i da je pozitivno nabijeno ljubavlju i mirom. Bilo je apsolutno živo i ispunjeno ljubavlju prema meni. Zamislite ovo: atmosfera je bila zapravo živa i brinula je bezmjerno o meni. [Dugim riječima, ta atmosfera, to ‘mjesto’ u kojem se našla Brianova duša, taj stan o kojem govori i današnje evanđelje, to je u stvari Bog osobno. On je naš raj, on je to mjesto na koje moramo stići.]

I ona Židovka, Heidi, koju smo isto tak spominjali, ovako opisuje svoje iskustvo: Nakon pregleda mojega života, Isus me uhvatio za ruku, i surfali smo preko vala svjetlosti koji nam se kotrljao pod nogama i gurao nas naprijed. Svjetlo mi je golicalo donji dio stopala [dakle, i ona je kao i Brian, osjetila pritisak i dodir svjetla koje je bilo toliko gusto da se moglo opipati. O tome govori i Prva Ivanova poslanica: “Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu” (1 Iv 1,1) – svjetlost je bila živa, opipljiva, gusta, osobna – to je bila osoba Gospodina Boga!]. Pogledala sam dolje i vidjela sva naša stopala, njegova i moja stopala kako stoje na svjetlu. Svjetlost se valjala u svjetlucanjima i bojama. Isus se osmjehnuo od uha do uha. Smijali smo se i razgovarali dok smo surfali. Nisam se osjećala bestjelesno. Mogla sam osjetiti pritisak i toplinu njegove ruke u svojoj. Išli smo sve brže i brže i brže. Više nismo bili na ovoj razini postojanja. Prišli smo barijeri poput vrata ili praga. Prije nego što smo prešli prag, sve su bile individualne stvari. Jednom kada smo prešli prag, sve je postalo Jedna Stvar, a ja sam znala da je Jedna Stvar bila Bog. Isus i ja smo još uvijek bili ono što jesmo, ali Jedna Stvar je bila Bog – nediferencirano svjetlo. [Kao i kod Briana koji je ušao u onu živu atmosferu u kojoj je osjetio povezanost sa svim ostalim stvorenjima koja su živjela u nebu, ali i sa samim Bogom koji je sve ujedinjavao i objedinjavao; sve se ovo podudara s današnjim evanđeljem: stanovi u kojima ćemo boraviti jesu u stvari Bog.]

Svjetlo je bilo živo [u našem svijetu je svjetlost neživa prirodna pojava, elektromagnetski val određene valne duljine; svjetlo smatramo neživim bićem koje ima čestičnu i valnu prirodu, ali svjetlo u ovom svijetu nema osobnost, nema svoje misli, osjećaje, slobodu djelovanja, nego se odvija po zakonitostima koje smo otkrili a koje vjernici drže da su postavljene od Boga; u ovom svijetu je svjetlo simbol Boga, upućuje na njega jer nam omogućuje život, rad, djelovanje, spoznaju, učenje i slično, a sve nam to u stvari omogućuje Bog koji je stvorio naš duh sa sposobnostima života, rada, djelovanja, spoznaje, odlučivanja, sjećanja i tako redom]. Bila je to ljubav. Bila je to najsjajnija stvar koju sam ikada vidjela, ali sam mogla gledati izravno u nju [sjetimo se sv. Augustina i opisa Briana Hoylanda: ovdje imamo savršeno podudaranje]. Nije bilo žarko. Ispunilo mi je cijelo vidno polje. Nije bilo mane u tom svjetlu. Nije bilo mrlje na tom svjetlu. Bilo je savršeno i beskonačno u svom opsegu [Bog je beskrajan – kao što znamo iz javne objave, teologije i svjedočanstva Briana Hoylanda koje smo gore iznijeli; ovo je ovdje samo jedan od opisa koje je Heidi dala glede svojeg iskustva kliničke smrti; Heidi je, kao i Brian, dala mnogo intervjua, snimila razne emisije sa svojim svjedočanstvom, napisala pokoji tekst o tome; uvijek prepričava isto, ali svaki put kad priča, spomene ovu ili onu stvar, ovim ili onim redom, ovaj ili onaj detalj ne zato što bi muljala ili nešto lagala, nego zato što je to normalan proces iznošenja svojega iskustva i sjećanja; ta i mi imamo četiri evanđelja koja govore o istom: javnom i spasenjskom djelovanju Isusa Krista od njegova utjelovljenja do njegova uzašašća na nebo]. Isus me odveo izravno u to svjetlo, a sljedeće čega se sjećam bilo je da sam se našla kako sjedim u Božjem krilu – u krilu svjetla, okružena ljubavlju i prihvaćanjem. Zagrlila sam ga. Zagnjurila sam lice u njegova prsa. Obgrlio me rukama, a ja sam udarala nogama poput djevojčice koja sjedi u tatinom krilu. Bila bih sretna da sam tamo ostala cijelu vječnost s licem zarivenim u Božje grudi. Nisam vidjela Božje lice [misli se na Boga Oca, prvu božansku osobu, a za Židove onoga Boga koji je Mojsiju rekao da se lice njegovo ne može vidjeti; Bog je Trojstvo i zato vrijede kao istinite dvije tvrdnje: (1) da se Boga i njegovo lice može vidjeti i da ga se ne može vidjeti: ukoliko je DUH, Bog je nevidljiv, neshvatljiv, neograničen, nepojmljiv, za njega javna objava i Sveto pismo kažu da ga nikad nitko nije vidio niti ga vidjeti može {to treba shvatiti u smislu da ga se ne može proniknuti, shvatiti, kontrolirati, razumjeti do kraja, ovladati njime i slično}; i (2) da su blaženi čisti srcem jer će Boga gledati <Matejevo evanđelje> i da ćemo Boga vidjeti kao što jest jer ćemo mu biti slični <pobožanstvenjeni, kako kaže Prva Ivanova poslanica> – Isusovo se lice može vidjeti, a on je istovremeno pravi Bog i pravi čovjek, pa se onda gledajući lice Isusovo može reći da možemo vidjeti lice Božje <Filipe, tko je vidio mene, vidio je Oca, kaže Isus u današnjem evanđelju; pa tako i tu Isusovu tvrdnju moramo razumjeti u istom Duhu i smislu u kojem je i izrečena te nam za to ispravno razumijevanje treba pomoć Duha Svetoga>; osim toga u Knjizi izlaska ima odlomak koji govori da su Mojsije, Aron i nekih sedamdeset izraelskih starješina mogli Boga gledati na brdu Horebu, tek je napisana naznaka da je prijestolje njegovim nogama bilo plavo poput dragog kamena safira = to znači da su nešto od Boga mogli vidjeti, ali sve i cjelinu sigurno ne]. Držala sam lice zariveno u njegova prsa. Nisam ni podignula pogled. Sjedila sam tamo dugo dok, napokon, nije podigao skut svoje svjetlosne halje, da tako kažem, i našla sam se kako gledam zelenu travu u beskrajnoj daljini. Trava je bila živa. Mogla sam vidjeti svaku pojedinu vlat trave odjednom, svaku obasjanu svjetlom. Apsolutno me očaralo i fasciniralo. Pogledala sam malo dalje i vidjela cvijeće. Odjednom sam mogla vidjeti svaki dio svakog cvijeta: svaku laticu, list, žilicu i zrnce peluda [i Brian opisuje da je imao fantastičan vid, doživljaj, jasnoću, da je vidio stvari i osobe jedne kroz druge, jedne iza drugih i tako redom; ovakvi opisi se čine nemogućim i nesuvislim, no oni su istiniti jer opisuju u našem trodimenzionalnom svijetu nešto što nadilazi naše tri dimenzije, našu materiju i energiju, kvantnu neproničnost, ogib svjetlosti, neprozirnost tijela i slično]. Njihove boje su me oduševile. Svjetlost ih je obasjavala dok su se njihali u njemu. Vidjela sam drveće i mogla sam vidjeti lišće svakog drveta i vene svakog lista. Lišće je podrhtavalo na svjetlu poput jasika koje se tresu na vjetru. Pjevali su trava, cvijeće i drveće. Stvarali su glazbu. Pjevali su hvalu Bogu. Dakle, sve stvari, pa i stanovi koje će nam Isus pripraviti, bit će nekako živo, oživljeno, dinamično i pokretljivo, gibljivo i promjenjivo jer će sve to biti u Bogu koji je živ, štoviše, sve će biti u Bogu koji je život, koji sve oživljuje i pobožanstvenjuje. Bit će nam sjajno, samo treba ovdje na ovome svijetu ljubiti Boga i bližnjega, treba živjeti čestito, pošteno, dobrohotno, uslužno, velikodušno, neproračunato: u prijateljstvu s Bogo mi blagohotnosti prema bližnjima.

Amen.