Draga braćo i sestre!
Danas smo čuli u evanđelju kako je sveti Petar po objavi Božjoj, po nadahnuću Božjem prepoznao Isusa kao Pomazanika Božjega, Sina Božjega, Spasitelja svijeta. Mi ga po vjeri i po objavi Božjoj, po Božjem nadahnuću moramo prepoznati i prepoznavati u svakoj svetoj misi, u svakoj pričesti i moramo mu sukladno tome pokazati poštovanje, klanjanje, zahvalnost i prijateljstvo, ljubav i obzirnost. A to znači ponajprije da se prema njemu moramo odnositi bez oholosti, drskosti i umišljenosti; u poniznosti i istini. Sa strahopoštovanjem. Zato je sv. Pavao VI, papa, godine 1969. donio slijedeći dokument koji govori o načinu kako se prima pričest od strane vjernika:
Slaveći spomen Gospodinov [sv. Misu], Crkva svjedoči svoju vjeru u Krista i štuje ga: on je zapravo prisutan u žrtvi i dan kao hrana onima koji sudjeluju na euharistijskom stolu. Stoga je Crkvi vrlo važno da se Euharistija slavi i da se u njoj sudjeluje na najdostojniji i plodonosan način, u apsolutnoj vjernosti tradiciji, kako se ona, s bogatom raznolikošću svog izraza, uspostavila u praksi Crkve, a do nas je stigla u svom progresivnom razvoju. Da je u prošlosti postojala raznolikost u načinu slavljenja i primanja euharistije povijesno je dokumentirana činjenica; ali i trenutno, naravno, za prilagodbu obreda duhovnim i psihološkim potrebama ljudi našeg vremena unesene su brojne obredne prilagodbe u slavlje jedne te iste euharistije, [a što se provelo nakon 1965. tj. nakon II. vatikanskog sabora]; a prilagođena je i disciplina koja regulira načine pričesti vjernika, s ponovnim uvođenjem, pod određenim okolnostima, pričesti kod obje prilike; ovo je bio uobičajen način u prošlosti, čak i u latinskom obredu, ali je postupno ispao iz upotrebe, toliko da je Tridentski koncil, uzimajući u obzir tada generaliziranu novu praktičnu orijentaciju, odredio pričest samo pod prilikama kruha, podupirući je i teološkim razlozima. Drevna disciplina koja je sada oživljena nedvojbeno je poslužila da se stavi veći naglasak na znak euharistijske gozbe i puna dimenzija Kristova naloga; ali to isto potpunije sudjelovanje u euharistijskom slavlju, koje se provodi u znaku sakramentalne pričesti, posljednjih je godina tu i tamo rodilo još jednu želju: povratka na prvobitni običaj stavljanja euharistijskog kruha vjernicima u ruke, tako da ga oni sami unose u usta, te se tako pričešćuju na ruku. Dapače, ponegdje je u određenim zajednicama ovaj obred već uveden bez prethodnog odobrenja Apostolske Stolice, a katkad i bez da su vjernici bili ondje pripremljeni kako treba. Istina je da je u staro doba bio običaj da vjernici primaju euharistijsku hranu na ruke i prinose ju izravno ustima; i istina je da su u prvim danima kršćanstva vjernici mogli ponijeti Presveti Sakrament s mjesta slavlja, prije svega da ga koriste kao viaticum, ako budu morali riskirati život otvorenim ispovijedanjem svoje vjere i mučeništvom. Međutim, propisi Crkve i spisi otaca dokumentiraju s velikim bogatstvom kakvo je štovanje i kakvo pažljivo poštovanje bilo prema svetoj Euharistiji. “Nitko ne jede to tijelo bez da najprije učini čin klanjanja«, kaže sv. Augustin; a za čas pričesti to se čini svakom vjerniku preporuka: «… uzmite tu hranu i pazite da se što ne izgubi». «To je tijelo Kristovo».
Nadalje, briga i služba Tijela i Krvi Kristove na vrlo je poseban način povjerena svetim službenicima ili posebno odabranim i određenim osobama: «Kada predsjedavajući završi molitve, a ljudi završe misu uz njegovu aklamaciju oni koje nazivamo đakonima dijele kruh, vino i vodu svakome od prisutnih nad kojima je izrečena zahvalna molitva i oni je donose onima koji su odsutni”. Tako je zadatak da se donese Sveta euharistija odsutnima uskoro povjeren samo svetim službenicima, kako bi se bolje osiguralo, s jedne strane dužno štovanje tijela Kristova, a s druge da se odgovornije brine za potrebe vjernika. Prolaskom vremena i postupnim produbljivanjem istine o euharistijskom otajstvu, njegovoj učinkovitosti i Kristovoj prisutnosti u njemu, zajedno s naglašenim osjećajem poštovanja prema ovom Presvetom sakramentu, kao i drugim osjećajima poniznosti s kojima se mora pristupiti primanju, uveden je običaj da je djelitelj pričesti sam stavi česticu posvećenog kruha na jezik pričesnika. Imajući u vidu trenutno stanje Crkve u cjelini, ovakav način podjele pričesti je nedvojbeno nužno sačuvati, ne samo zato što počiva na stoljetnoj tradiciji, nego posebice zato što izražava i označava pobožno poštovanje vjernika prema svetoj Euharistiji. Dostojanstvo osobe koja prima pričest ni na koji način nije umanjeno; naprotiv, sve to spada u duhovnu pripremu, nužnu da bude što plodonosnije primanje Pričesti Tijela Gospodnjeg. Ovo poštivanje znači da se ne radi o «običnom jelu i piću», nego o pričesti Tijela i Krvi Gospodnje; njome “narod Božji sudjeluje u dobrima vazmene žrtve, ponovno potvrđuje novu savez koji je Bog jednom zauvijek sklopio s ljudima u Krvi Kristovoj, te u vjeri i nadi nagovještava i anticipira eshatološku gozbu u kraljevstvu Oca”. Nadalje, ovim sada tradicionalnim oblikom bolje je osigurana distribucija s poštovanjem, prikladna i dostojanstvena zajedno s pričešću; izbjegava se opasnost od profanacije euharistijske prilike u kojoj je “prisutan na jedinstven način, bitno i kontinuirano, cijeli Krist; Bog i čovjek»…
Zato kada su neke biskupske konferencije, pa čak i pojedini biskupi tražili da im se dopusti u dotičnim krajevima uvesti običaj stavljanja posvećenog kruha vjernicima na ruke, Papa je ustanovio da se konzultiraju svi i pojedini biskupi Latinske Crkve, kako bi mogli izraziti svoje mišljenje o uputnosti uvođenja ovog načina pričešćivanja u upotrebu.
Promjena nečega od takve važnosti, utemeljena na vrlo drevnoj i časnoj tradiciji, ne utječe samo na disciplinu [konkretni način provođenja sakramenta], nego i na vjeru u Krista prisutnog u Euharistiji; postoji opravdani strah od mogućih opasnosti koje proizlaze iz ovog novog načina pričešćivanja, opasnost, na primjer, od smanjenog poštovanja prema Presvetom oltarskom sakramentu ili od
njegove profanacije ili čak izmjene euharistijskog nauka.
Dakle, evo tri pitanja postavljena biskupima i odnosnih odgovora koje je Sveta stolica dobila do 12. ožujka 1969:
1. Smatrate li prikladnim da se, uz tradicionalni način pričesti, ista smije primiti na ruke? Da: 567. Ne: 1233. Da sa rezervom: 315. Nevažeći listići: 20.
2. Podržavate li da se isproba ovaj novi način u malim zajednicama, uz pristanak ordinarija mjesta? Da: 751. Ne: 1215. Nevažeći glasački listići: 70.
3. Mislite li se da će vjernici, nakon dobro vođene pripravne kateheze, rado prihvatiti ovaj novi obred? Da: 835. Broj: 1185. Nevažeći glasački listići: 128.
Iz danih odgovora jasno proizlazi misao velike većine biskupa: sadašnja način pričešćivanja na usta ne bi trebao doživjeti promjene; naprotiv, svaka bi promjena rezultirala ozbiljnim poremećajem osjetljivosti biskupa i mnogih vjernika glede ovoga.
Imajući stoga na umu primjedbe i zapažanja onih koje je “Duh Sveti postavio kao biskupe da upravljaju raznim Crkvama», zbog važnosti stvari i težine iznesenih argumenata, vrhovni poglavar katoličke Crkve, papa Pavao VI. nije smatrao primjerenim promijeniti tradicionalni način na koji se vjernicima dijeli sveta pričest.
Stoga Apostolska Stolica toplo potiče biskupe, svećenike i vjernike da vjerno poštuju stegu na snazi [tj. da pričest i dalje dijele isključivo na usta], što je sada još jednom potvrđeno; svi neka imaju na umu mišljenje koje je izrazila većina katoličkog episkopata, a to je pričest na usta koja se trenutno [1969] koristi u liturgijskom obredu, na opće dobro Crkve.
Ako je sada negdje već uvedena suprotna uporaba, to jest da se sveta pričest daje na ruke vjernicima, Apostolska Stolica, s nakanom da pomogne Biskupskim konferencijama u vršenju njihove pastoralne službe, povjerava zadatak da pažljivo ispitaju bilo koje posebne okolnosti da li bi pričest na ruku dovela do opasnosti od nepoštivanja euharistije ili do doktrinalnih odstupanja glede ovog Presvetog sakramenta.
Biskupske konferencije, nakon što su razborito ispitale stvar, svoje odluke donijet će tajnim glasovanjem, dvotrećinskom većinom, a zatim će sve iznijeti Svetoj Stolici, kako bi dobile potrebno odobrenje o pričesti na ruku. Sveta Stolica će pažljivo ispitati pojedine slučajeve, također imajući na umu odnose koji postoje među različitim mjesnim Crkvama, te svakom od njih s općom Crkvom, za opće dobro i izgradnju, te za porast vjere i pobožnosti koje zajednički primjer donosi i promiče.
Ovaj naputak, pripremljen po posebnom nalogu vrhovnog svećenika, pape Pavla VI., odobrio je on, svojim apostolskim autoritetom, 23. svibnja 1969. Također je naredio da preko predsjednika Biskupskih konferencija dostavi na znanje svim biskupima.
Unatoč svemu što je suprotno.
Rim, 29. svibnja 1969.
BENNO kard. GUT, prefekt
Dakle, redoviti način pričešćivanja je na usta i zato molim sve vjernike u ovoj crkvi da se pričešćuju na usta, a ne na ruku. Putem pričesti se nitko ne može otrovati niti zaraziti i ništa loše ili zlo se ne može dogoditi putem pričesti jer je Tijelo Kristovo izvor života i zdravlja i svakog dobra, a nije posrednik nikakvog zla. Ne postoji nikakav medicinski ili higijenski ili psihološki razlog da se pričest ne prima na usta. Pričest na ruku nije ništa bolja od pričesti na usta, a dostojanstvo vjernika nije uvećano pričešću na ruku niti je dostojanstvo vjernika umanjeno pričešću na usta.
Štoviše, pričest na ruku zahtijeva točno poštivanje svih elemenata takvog način pričešćivanja, a ja sam u ovo vrijeme koliko sam ovdje župnik vidio iz iskustva da toga poštivanja nema i zato vam svima savjetujem da se točno informirate o svim elementima pričesti na ruku i da se točno pridržavate svih elemenata pričesti na ruku, ako se tako želite pričešćivati. Ukoliko bude nepoštivanja bilo kojeg elementa pričešćivanja na ruku, ja ću javno i glasno opominjati, što će izazivati neugodu; a ako bude ponavljanja nepoštivanja svih elemenata ispravnog pričešćivanja na ruku, odbit ću dati pričest na ruku jer je pričest sakrament i mora se slaviti, primati i dijeliti na ispravan način. Već sam više puta ponovio kako se prima pričest na ruku, a svi oni koji se tako pričešćuju morali bi to znati iz neke katehetske priprave a ne iz propovijedi, tako da sad neću ponavljati kako se pričešćuje na ruku, samo ću opominjati ili uskratiti pričest na ruku ako sve ne bude u detalje prema propisu rimokatoličke Crkve.
Odgovorno tvrdim da je pričest na usta brža, jednostavnija, bolja i za vjernika manje opasna od pričesti na ruku jer se putem pričesti na ruku mnogi izlažu mogućnosti velikoga i teškoga grijeha, a mnogi su ga i počinili te će za to odgovarati pred Bogom, na svoje veliko iznenađenje, nakon smrti i time će si otežati čistilište, muke i kazne prije ulaska u raj. A svima nam je u interesu da što manje trpimo i da se što manje mučimo.
Jednako tako ima mnogo nereda i u drugim stvarima u Crkvi: vjernici se ne žele ispravno ponašati za vrijeme svete mise: ne stoje kad treba, ne sjede kad treba, ne kleče kad treba, nego postupaju kako se kome hoće. I to je grijeh. Ne samo na području sakramenata, nego i na području morala, ima mnogo nereda i ne poštuje se ni deset Božjih zapovijedi ni pet Crkvenih zapovijedi, ni Isusovi savjeti ili zapovijedi iz evanđelja, a i na području molitve ili čak i same vjere ima puno toga što se radi po svojem.
Takvo stanje ne znači da se svi moramo prilagoditi pogrešnom postupanju, nego moramo sami činiti ispravno ono što znamo da je ispravno i dobro i na tome ustrajati. Moramo kod sebe ispravljati ono što nije dobro, a ne jednostavno ostati u pogrešnom i ništa ne poduzimati. Druge, ostale, cijeli svijet, ne možemo promijeniti, ali u svojem životu i u svojem postupanju možemo i moramo poštivati Boga, Crkvu, sakramente i ispravan način vjerovanja, morala, slavljenja sakramenata i molitve.
Tako ćemo na najbolji način priznati da je Isus Sin Božji, da je on Spasietlj svijeta, da je on druga božanska osoba i da se mi klanjamo njemu i da mi o njemu imamo ispravno mišljenje i prema njemu ispravan odnos.
Amen.
dr.sc. Željko Blagus, župnik u Josipdolu i Cerovniku
Nedjelja, 27. 8. 2023. DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA:
Iz 22,19-23; Ps 138,1-3.6.8bc; Rim 11,33-36; Mt 16,13-20
