Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’ Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«

Lk 16,19-31

Draga braćo i sestre!

U posljednjih dvadesetak ili trideset godina, kako se Internet proširio po svem svijetu, svaka šuša ima neku stvar za objaviti na internetu. Svi su iz udobnosti svojih soba ili iza kamera nekako sigurni da mogu pričati i mljeti o svemu i svačemu, pa tako imamo i poplavu tako zvanih svjedočanstava o iskustvima u kliničkoj smrti. Sve više i više ljudi po internetu, pa i po televiziji ili na druge načine, svjedoči ili javno govori da su doživjeli vlastitu smrt, da im je duša napustila tijelo, da su vidjeli Boga, anđele, demone, pakao, čistilište ili raj ili tko zna što sve opisuju. Prava poplava tih i takovih opisa, a onda u tim opisima i razna razmišljanja i misli i tvrdnje tih ljudi. Ima jako puno šarlatana ili lažljivaca koji skroz lažu o svemu, niti su umrli, niti su što doživjeli, nego iz raznih razloga: što zbog slave, što iz pohlepe za novcem, što iz nadahnuća zlih duhova da šire laže i zavođenja, iznose posve krive i napasničke tvrdnje kako bi odvukli naivne i lakovjerne na put propasti.

Ima i nekih stvarnih doživljaja malog broj iskrenih ljudi koji ispravno opisuju to što su doživjeli izvan svojega tijela u vječnosti. Današnje evanđelje se ipak razlikuje od svega toga iako donosi detaljan opis onoga što se događa ili što bi se moglo stvarno događati nakon smrti čovjeka izvan prostora i vremena, tj. u vječnosti. Isus jedini o tome može ispravno i istinito govoriti jer je on jedini koji je došao na ovaj svijet iz vječnosti, a za sebe je rekao: „(13) Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji.“ (Iv 3,13) A on se zato rodio i došao na ovaj svijet da posvjedoči za istinu, da nam objavi istinu.

Današnja prispodoba ili priča, današnja usporedba ovog ispričanog događaja sa stvarnošću je nešto što moramo uzeti kao svjedočanstvo svjedoka očevica, onoga koji je sve ovo opisano osobno vidio. Isus je kao druga božanska osoba, s Ocem i Duhom Svetim suvječan u Presvetom Trojstvu onaj koji zna sve što se događa u vremenu i sve što se događa u vječnosti, u svijetu ili stvarnosti izvan ovoga materijalnoga svijeta. Pa što se tamo događa? Što nam govori današnja prispodoba?

Ona počinje ovako: „Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola.“ Tu smo još u ovom životu i u ovom svijetu. Sve nam je poznato. Isus tvrdi da je bogataš bio sebičan i bezobziran, da je bio bešćutan, mlak, površan i ravnodušan prema patnji siromaha Lazara. Sigurno je osim grimiza i tananog lana u koji se odijevao i osim skupe hrane kojom se danomice sjajno gostio, imao i drugih stvari i novca i posjeda, pa je mogao bez velikog odricanja ili vlastite štete dio toga darovati u nekoj mjeri siromahu Lazaru. Međutim, nije mu pomogao ni da ozdravi od čireva, a nije mu davao ni ostatke ili dijelove hrane koji su padali s bogataševa stola, tj. nije davao Lazaru ni od svojega suviška, ni od onoga što je bogatašu preteklo, a kamo li da bi mu dao nešto što bi bogatašu pomanjkalo ili zatrebalo.

Što se nakon toga događa? „Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan.“ Zašto je siromah Lazar odnesen u krilo Abrahamovo? Jer je Bog voljan i moćan nadoknaditi u vječnosti, nakon ovoga života, velikim darovima, slavom, uživanjem, radošću i utjehom, blaženstvom i veseljem sve patnje i trpljenja, sve muke i nepravde, štete i boli koje je čovjek na ovom svijetu podnio. „(18) Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.“ (Rim 8,18) Tako nam govori Sveto pismo ili Božja objava Novoga zavjeta. Čak i vjerodostojni ljudi koji su stvarno doživjeli kliničku smrt, mogu posvjedočiti ovo isto: kad su se našli u Božjoj utješnoj svjetlosti, ljubavi i blizini, postale su im nevažne sve patnje, uvrede, nepravde i štete koje su pretrpjeli na ovom svijetu, ma kako teške, duboke ili dugotrajne bile; u trenutku su primili preobilnu odštetu, naknadu, nadoknadu, slavu, radost, darove, čast, užitak, sreću i osjećaj smirenosti i sigurnosti, da nisu ništa više marili za prošli život, iako su ga se sjećali i nisu ništa zaboravili od nepravdi, šteta, poniženja i boli ili trpljenja koja su propatili.

Za razliku od siromaha Lazara, kojega se spominje imenom i za kojega se detaljno opisuje odlazak s ovoga svijeta, za bešćutnog i ravnodušnog bogataša prema kojem se osjeća određena odbojnost- u ovoj priči zbog njegovoga upornoga i ustrajnoga ponašanja, kaže se bezlično i kratko: „Umrije i bogataš te bude pokopan.“ Eto tako, tek činjenično iznošenje događaja, bez osobnosti ili neke osobne topline. Budući da bogataš nije imao nikakve sućuti ni osjećajne topline prema siromahu Lazaru, ni Bog nema sućuti i osjećajne topline prema takvom postupanju i iz vječnosti postavlja u jednom trenutku pečat ili kraj takvom ponašanju i životu. Kako se bogataš danomice sjajno gostio, tako je danomice, tj. iz dana u dan, kroz dugo vremensko razdoblje mogao promijeniti i obratiti, ali on je izabrao i danomice iznova uporno i ustrajno birao zlo, bešćutnost, bezobzirnost, škrtost, neuviđavnost, ravnodušnost, sebičnost i tako redom. Pa što se nakon pokopa dogodilo s dušom toga bezimenog bogataša? „Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’“ Završio je u paklu, u trajnom ili vječnom stanju muka jer je ustrajno, uporno i nepopravljivo odlučio ostati tijekom svoga vremena i tijekom svoga vremenitog života u zlu, bez ikakve sućuti ili suosjećajnosti prema svome bližnjemu. Odlučivao je i odlučio je biti sam, pa je to i dobio kao vječnu sudbinu. Budući da je samoća užasna, dosadna, mučna, teška, bolna, onda se za bogataša kaže da je u teškim mukama u paklu izdaleka ugledao Abrahama i Lazara. U svojoj sebičnosti i usredotočenosti samo na sebe, nije uputio nikakvu ispriku, žaljenje ili želju da popravi štetu nanesenu Lazaru ili Bogu, nego mu je prvo na pameti da traži nešto za sebe: da mu Lazar vrškom prsta umočenog u vodu rashladi jezik jer se strašno muči u paklenom plamenu. Onaj koji Lazaru nije htio dati mrvicu kruha na zemlji, sad je iz pakla tražio kapljicu vode od Lazara u vječnosti.

Svoju muku, svoje stalno i stalno ponavljajuće razmišljanje o svojoj sebičnosti, bešćutnosti, ravnodušnosti, mlakosti i bezobzirnosti, svoju grižnju savjesti i optuživanje samoga sebe za svoju vlastitu propast i trpljenje u paklu, doživljavao je je kao plamen koji gori a ne izgara, ne prestaje, traje i traje i traje i stalno iznova izaziva muku koja poput spirale raste i raste i pojačava se. Spominje jezik i traži rashladu jezika. Znači da je kažnjen, tj. da doživljava patnju u onom dijelu svojega bića u kojem je najviše i griješio. Tako i neki ljudi koji su doživjeli istinsku kliničku smrt opisuju da su i sami, ako su privremeno završili u paklu ili ako su nekoga vidjeli u paklu, uvijek trpjeli od onoga istoga što su zlo činili na ovom svijetu. Uvijek je doživljaj kazne i muke u paklu povezan s načinom zla na ovom svijetu koji je osoba činila i uvijek je proporcionalan ili odgovarajući onome što su bile posljedice zla koje su osjećali drugi ljudi koji su bili pogođeni zlom osuđenoga grešnika. Ljudi koji su drugima krali organe za presađivanje doživljavaju u paklu da im demoni komadaju tijelo i vade organe u strašnim mukama. Ubojice doživljavaju da ih demoni ubijaju, a oni opet oživljuju, pa bivaju nanovo ubijani u strašnim mukama. Silovatelji i drugi spolni grešnici trpe velike muke vezane za spolnost. A naš je bogataš, jer se danomice sjajno gostio i neumjereno uživao u hrani i piću te je uporno i ustrajno propuštao dati siromahu Lazaru nešto od svoje hrane i pića, bio kažnjen baš na jeziku. Jer, jezikom se kuša hrana i piće i putem jezika dolazi se do užitka u hrani i piću. Stoga je tražio da mu Lazar rashladi jezik.

Međutim, kakav je odgovor dobio? „’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’“ Dobio je odlučno i izričito ne. Odbijanje. Izgleda okrutno. Naime, Lazar je dobio svoju utjehu, svoju slavu i proslavu, svoje naknade i nadoknade. Lazar je sada siguran, miran, sve je u redu, pa šta onda smeta da se i ovom bogatašu malo ili povremeno popusti trpljenje? Isus nam objavljuje da je to zbog zakona koji vladaju u vječnosti nemoguće. Naime, Abraham odgovara bogatašu: „Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla.“ U ovoj rečenici je neizravno rečeno da se bogataš mora sjetiti da je za života mogao promijeniti svoje ponašanje i svoje postupanje, ali nije. Čak i kad bi se nakon mnogo vremena bogatašu smanjila ili ukinula patnja u paklu, on bi opet nakon nekog vremena ponovio svoju bešćutnost i zločestoću, te bi ga opet trebalo baciti u pakao i tako bi se ta igra lažnog kajanja, vremenitog izdržavanja kazne i oproštenja ponavljala i ponavljala i ne bi imala nikakvog smisla ni vrijednosti ni težine. Kad bi svaki grešnik znao da za svaki zločin postoji ograničena kazna, onda bi grešnik koji je do srži iskvaren, lukavo postupio i namjerno zloupotrebljavao sustav ograničene i vremenite kazne: riskirao bi činiti zlo i prihvatiti određenu kaznu, a onda bi se nakon prestanka kazne opet vraćao činjenju zla nekim drugim žrtvama. Stoga, mora postojati vječni i konačni pakao, vječna i nepopravljiva, neoprostiva kazna, vječno ograničenje zla na neko ograničeno područje koje se zove pakao iz kojega nema izlaza ni mogućnosti da se žrtvama ikada više ikako naudi.

Ovo što sam sada objasnio, indirektno je sadržano u riječima: „između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema“. Bog je postavio nepremostivu granicu između dobra i zla, između raja i pakla, između svjetla i tame. Između istine i laži, između ljubavi i bešćutnosti, između sebedarja i sebičnosti.

Te stvarnosti su nepomirljive i konačno, vječno i neopozivo suprotstavljene. Ovaj život, ma kako kratak bio, sasvim je dovoljan da si čovjek odredi vječnost, trajnost, stalnost. I jako male, neznatne stvari, ali u kojima čovjek ustraje, uporno se ne mijenja, ne kaje i ne obraća, mogu biti jako opasne za određenje vlastite vječnosti. Koje su to male i neznatne stvari? Pa one koje su male i neznatne po nekim našim proizvoljnim kriterijima ili uvjerenjima koja smo si sami stvorili ili koje nam je predložio zli duh, a mi smo ih prihvatili jer nismo marili za Boga, za njegovu osobu, za njegove odluke, volju, osjećaje, za njegove istine. Namjerno i svjesno nismo pazili ni pamtili istine vjere na vjeronauku, podrugivali smo se u sebi ili čak i na glas župniku ili kapelanu dok su držali vjeronauk ili propovijedali u crkvi. Bilo nam je smiješno i glupo sve što piše u Bibliji ili se moli tijekom mise ili drugih obreda. Nismo išli godinama na misu. I u jednostavnim stvarima, kad bi nas kakav svećenik ili rođak ili susjeda potakli na popravak ili promjenu: pa daj, dođi češće ili redovito na misu, prestani psovati ili ovo ili ono, prelazili bismo preko takvih opomena i poticaja te smo i na malim stvarima pokazivali upornost, ustrajnost i okorjelost u ponašanju i uvjerenju suprotnom od onoga što je Božje. I male stvari, kao što je nedolazak na nedjeljne mise i blagdane u crkvu, može biti pokazatelj i utjelovljenje dubokog nemara i mlakosti, bešćutnosti i bezobzirnosti prema Bogu, prema njegovim osjećajima, prema njegovoj osobi, volji, prema njegovim htjenjima, a to može dovesti do katastrofalnih posljedica.

I na kraju, zazivanje ovoga bogataša da se dogodi neko nadnaravno čudo: „Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka… [Naime,] dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.“, posve je isprazno i krivo. Isus je jasno rekao, po riječima koje je u prispodobi stavio u usta Abrahamu: „Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju! A ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane“. Isus se usudio ovako nešto ustvrditi jer je on Bog i on poznaje ljudsko srce, ljudski mozak, ljudsku dušu i ljudske odluke. Onaj tko je donio odlučnu odluku za zlo, tko se opredijelio svim srcem za zlo, neće se obratiti „sve da i od mrtvih tko ustane“. To je u stvari onaj grijeh protiv Duha Svetoga za kojeg nema oproštenja ni na ovom svijetu ni u budućem jer se radi o grijehu svjesnog i namjernog opredjeljenja protiv svake očitosti. Isus nam ovdje tumači da postoji supremacije ili nadmoć volje nad razumom. Ukoliko se stvoreni duh slobodnom voljom svjesno i namjerno odluči ili opredijeli za neko uvjerenje, nema toga filozofa, profesora, tumača ili svjedoka koji bi mogao dokazati tome čovjeku ili anđelu suprotno. Ako netko uporno i ustrajno želi vjerovati da je dva i dva pet, nema toga matematičara koji će toga čovjeka uvjeriti i dokazati mu da je 2+2=4.

Dakle, vi koji slušate, ili ćete povjerovati ovim Isusovim riječima i ovoj prispodobi, ili ćete ostati u svojem stavu koji se neće promijeniti „sve da i od mrtvih tko ustane“, pa nema potrebe ni smisla da se ova propovijed nastavi nego je ovdje konačni kraj.

Amen.