Draga braćo i sestre!
Dvije stvari mi morate obećati da će vjerno činiti do kraja života: ići svake nedjelje i zapovijedanog blagdana na misu i redovito se ispovijedati nekoliko puta godišnje. Tada će u vašem životu Bog donositi plodove i to kod nekoga stostruko, kod nekoga šezdesetostruko, kod nekoga tridesetostruko.
Mi smo na krštenju primili Duha Svetoga koji je obnovio u nama sliku Božju, oprostio nam izvorni grijeh, dao nam Božji život i članstvo u Crkvi, mističnom tijelu Kristovu, dali nam je donio i tri božanske kreposti: vjeru, nadu i ljubav. U sakramentu svete potvrde Duh Sveti nam je dao sedam svojih darova: mudrost, razum, znanje, savjet, jakost, pobožnost i strah Božji. U onima koji su zaređeni za đakone, svećenike ili biskupe, Duh Sveti oblikuje drugoga Krista da zaređeni službenici Božji mogu slaviti sakramente i dijeliti ih vjernicima i sebi samima.
No, postoje sakramenti koji se ponavljaju: sveta misa, pričest, ispovijed, bolesničko pomazanje i ponekad ženidba.
To ponavljanje je jako važno jer moramo obnavljati božanski život, njegove darove i kreposti, svoje snage i odluke za dobro kako bismo dugotrajno, kontinuirano tj. neprekidano i neprekidno te višekratno činili dobro i prošli zemljom čineći dobro po uzoru na Isusa Krista koji je, jer Bog bijaše s njima, prošao zemljom čineći dobro.
Krist sam je donio mnogo roda, beskrajno mnogo plodova, ali je sebi želio pridružiti i nas kako bismo i mi imali zadovoljstva, smisla, svrhe, vrijednosti, samopoštovanja… pa ćemo donijeti neki stostruko, neki šezdesetostruko, neki tridesetostruko. Neki će od pet talenata napraviti drugih pet, neki će od dva napraviti druga dva, a neki od jednog talenata neće napraviti još jedan talent. Zašto je to tako? Ostaje nam tajna.
Je li mnogo onih koji donose neki plod ili je mnogo onih koji ne donose nikakav plod? Je li mnogo onih koji se spasavaju? Isus je na to odgovorio: Vi se brinite za sebe osobno da vi uđete na uska vrata, tj. pobrinite se da kroz trud, napor, zalaganje, osobno zauzimanje, žrtve i odricanja, vlastiti rad, molitve, vršenje kreposti, slušanje Božje riječi, molitvu, razgovor s Bogom, redovite dolaske na misu i redovita ispovijedanja, da ovim uskim i teškim, napornim putem, uđete u nebo. Što će biti s drugima, to prepustite Bogu.
Isus je ispričao prispodobu tako da je najprije nabrojio tri neuspjeha sijača: sjeme koje je palo uz put a ne u izoranu zemlju, pa neko zrno koje je palo na kamenito tlo bez mnogo plodne zemlje i napokon nešto zrnja koje je palo u trnje te se nije moglo razviti u biljku koja donosi plod. Tek jedna četvrtina zrnja pala je na plodno tlo. I od te jedne četvrtine opet imamo tri različita uspjeha: jedna dvanaestina početnog zrnja donijela je stostruki plod, jedna dvanaestina šezdeset puta više zrnja od posijanog, a jedna dvanaestina trideset puta veći prinos od uloženog. Naravno, Isus se nije nikad zanimao za pojmove kao što su učinkovitost, profitabilnost, uspješnost i slično. Odnosno nikad nije svoje učenike zadužio da budu uspješni, učinkoviti, profitabilni i slično. Sigurno ne u ljudskom smislu, odnosno u smislu ekonomije, poduzeća, zarade, natjecanja s drugim skupinama ili osvajanja nekih vidljivih i mjerljivih ciljeva. Na primjer, nikad nije naredio svojim učenicima da kršćanstvo mora biti najbrojnija religija na svijetu. Ili, nije nikad rekao svojim učenicima da moraju biti najuspješniji u propagandi, da moraju sagraditi najskuplje i najljepše crkve i druge vjeronaučne zgrade, ili da moraju biti ljepše i veće od hramova drugih religija. Nikada nije rekao da se kršćanstvo mora širiti brže od svih drugih religija ili da učenici moraju za svojega zemaljskoga života vidjeti i doživjeti plodove svojega rada, propovijedanja, ulaganja u duhovnost, držanja vjeronauka i slično.
Velikom broju djece se u mnogim kršćanskim i osobito katoličkim državama održava vjeronauk, posebno za prvu pričest i krizmu, a onda nešto manje i prije crkvene ženidbe. Rekli bismo, pa koja korist kad ionako većina ne ide u crkvu i nekako mlako odgajaju i svoju djecu. Međutim, ne smijemo gledati na one koji ne donose plod, nego na one kojima na kraju propovijedanje evanđelja i Božje istine nešto znači u životu.
Propovjednicima će nagrada za pastoralni rad, za apostolsko zalaganje, za dijeljenje sakramenata i naviještanje evanđelja kroz propovijedi, vjeronauk ili prosvjetljivanje savjesti u ispovijedi, odnosno kroz duhovno vodstvo, duhovne razgovore ili druge oblike naviještanja Kraljevstva Božjega, biti sam Bog. Propovjednici moraju gledati na Boga, on je onaj jedan denar kojega će primiti kao nagradu bez obzira jesu li u vinogradu Gospodnjem radili 11 sati, 8 sati, 3 sata ili samo jedan sat. Propovjednici moraju gledati u Isusa, poput svetog Petra koji je po olujnom moru hodao površinom vode dok je gledao u Isusa, Kad je “spazio” oluju, tj. kad je počeo gledati oko sebe u valove, vjetar, u činjenicu da stoji na vodi i da nema čvrsto tlo pod svojim nogama, tj. da je u ljudski nemogućoj situaciji, onda je počeo tonuti. Isus poziva propovjednike, apostole, svećenike, duhovna zvanja, katehete, kršćane koji će svjedočiti za njega da svoje propovijedanje i dijeljenje sakramenata, da duhovni život predaju i dijele dušama koje su Isusu važne. Propovjednici moraju raditi zdušno jer im mora biti važno ono što je Isusu važno. Iz ljubavi i poštovanja prema Isusu, iz zahvalnosti prema Isusu, moraju činiti dobro ne radujući se vidljivom uspjehu ili ne žalosteći se zbog vidljivog neuspjeha mjerenog po nekim ljudskim mjerilima ili kriterijima.
Ako nekom doktoru umiru svi pacijenti koji mu dođu pod ruku i to u roku nekoliko sati, dana ili tjedana nakon liječenja, onda ćemo po ljudskim kriterijima reći da je to neuspješan ili loš doktor. Ako nekom učitelju ili profesoru većina đaka ni na jednom testu ne dobije dvojku ili trojku, onda ih nije dobro učio niti je dobro radio svoj posao. Ako nekom sucu sve presude budu oslobađajuće ili osuđujuće, onda ćemo po ljudskim kriterijima reći da tu nešto ne valja, a ne valja i ako se presude ne donose u roku od tri ili četiri godine od početka suđenja. I tako bismo mogli nabrajati i u drugim zanimanjima.
Je li seljak ili ratar uspješan onoliko koliko mu je urodila obrađena zemlja? Pa ne ovisi urod samo o poljoprivredniku. Ako je suša ili su poplave, ako dođe tuča ili nekakve gljivične bolesti, kukci i štetočine, mraz ili hladnoća… ma koliko se čovjek trudio, ljetine nema. U radu s ljudima vrijedi jedna istina koju su smislili teolozi u srednjem vijeku, da to je da se svaka stvar prima na način primatelja. Ma koliko uspješno i umno propovijedali, uvijek će biti onih koji neće vjerovati. Pa i sam Isus je rekao da tri četvrtine zrnja koje se sije ne donosi plod. On koji je činio velike proročke znakove i čudesa oživljavanja, ozdravljivanja, hranjenja mnoštva ili utišavanja oluje te druge znake i čudesa, nije kod svih ljudi imao uspjeha, kako bismo rekli našim ljudskim rječnikom. U Ateni je sv. Pavao održao ljudski gledajući najbolju i najljepšu propovijed u povijesti svijeta. Pa ipak je doživio ismijavanje i neuspjeh, tek nekoliko ljudi ga je prihvatilo i pokrstilo se.
Na kraju će svatko, kad dođe u vječnost, odgovarati za svoje postupke. Poruka ove današnje nedjelje je propovjednici moraju raditi poradi Isusa i od njega očekivati i primati nagradu, a ne izravno od ljudi, a oni koji slušaju Božju riječ moraju paziti na sebe da donesu neki plod jer će u slučaju neplodnosti biti plač i škrgut zuba tamo gdje se plamen ne gasi i gdje crv njihov ne prestaje gristi.
Amen.
dr.sc. Željko Blagus, župnik u Josipdolu i Cerovniku
Nedjelja, 16. 7. 2023. PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
