Nedjelja, 18. 2. 2024., PRVA KORIZMENA NEDJELJA
ČITANJA: Post 9,8-15; Ps 25,4bc-5ab.6-7bc.8-9; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15

Draga braćo i sestre! Počeli smo korizmu u čistu srijedu i želimo si posvijestiti što moramo kroz ovo vrijeme intenzivnije činiti. To su post, molitva i milostinja. Sve su to čini odricanja i kroćenja naše sebične naravi. Mi moramo stalno sebe kontrolirati i obuzdavati, tj. moramo se obrađivati i kultivirati, kao i polje, vrt ili neko zemljište, jer ćemo inače podivljati. Čovjek koji se ne kontrolira, podivlja i u njemu se razmaše zlo.

         Kad malo bolje pogledamo oko sebe, sve je u nekom pokretu i dinamici. To je zato što je Bog ovaj svijet i čovjeka u njemu stvorio na svoju sliku, a on je dinamika, gibljivost, sila, snaga, pokretljivost, vječna novina, kreativnost. Mi moramo udisati i izdisati zrak, izmjenjivati plinove u sebi; moramo unositi hranu i piće u sebe i izbacivati probavljeno, moramo se gibati i raditi rukama, nogama i drugim mišićima inače će nam mišići oslabiti i osušiti se, a i koža će nam stradati ako se ne gibamo, dobit ćemo rane ako stalno ležimo u istom položaju. Pa i mozak moramo stalno vježbati: rješavati neke zadatke, čitati, zaposliti se duhovno. Tako isto i naša savjest, naše srce, naša duša mora napredovati prema Bogu, inače ćemo tonuti u sve dublje zlo, grijeh i propast. Zašto je to tako? Zato što ne živimo u neutralnom svijetu, nego u svijetu koji je izložen utjecaju zlih duhova i zlih ljudi.

         Moramo, dakle, postiti. Što je post? To je odricanje od hrane koje nam je teško i naporno jer je osjećaj gladi neugodan. Međutim, povremeni post je moguć svima i potreban je. Što znači vjerski, kršćanski postiti? To znači jednom na dan jesti nemrsnu hranu do sita. Najbolje je ostale obroke u potpunosti izostaviti i popiti nešto vode, malo čaja ili kave, mlijeka i slično. Nemrsna hrana označava sve ono što ne sadrži dijelove toplokrvnih životinja: sisavaca i ptica. Međutim, i od riba, školjki, raznih gljiva i sličnih stvari može se napraviti prava gozba, pa je post u pravom smislu te riječi samo skromna i slabo ukusna hrana. K tome, mnogi kolači i slastice ne sadrže meso pa bi mogli biti dio posta, ali ne možemo reći da smo postili ako se najedemo torti, parfe krema, palačinki s nutelom, sladoleda i slično. Koliko možemo i trebamo postiti? Jednom tjedno, jednom ili dva puta mjesečno, a ako imamo neku posebnu nakanu, možemo i tri dana u tjednu: utorkom, srijedom i petkom, na primjer. Post može i mora biti i od drugih stvari, ne samo od mesa. Moramo postiti i od alkohola, cigareta, kave, slatkiša ili bilo koje druge hrane koja nas privlači i djeluje na nas poput droge. Među tako zvanim znanstvenicima se raspravlja može li se biti ovisan o hrani kao što se može biti ovisan o alkoholu, drogi ili kockanju. Ja smatram da se može biti ovisan o užitku u jelu, a o hrani smo ionako svi ovisni jer svi moramo nešto jesti, inače ćemo umrijeti, dok ne moramo svi piti alkohol, kavu, pušiti cigarete, drogirati se ili kockati da bismo živjeli i preživjeli. Koje nam koristi donosi post? Osobito ako je dugotrajan ili čest? Mi u korizmi i u vjerskom životu želimo duhovnu dobrobit ili korist, a to je bolja kontrola svih svojih potreba, ne samo za hranom i pićem; suzbijanje naše sebičnosti i udovoljavanja svojim prohtjevima i mušicama, dakle, nepotrebnim željama i težnjama, a to nas vodi većoj velikodušnosti, požrtvovnosti, sućuti, suosjećanju, dobroti, pravednosti, ljubavi i slično.

         Pričala mi je jedna poznanica iz Karlovca da je išla nedavno na fizikalnu terapiju u tu bolnicu radi jednog svojeg ortopedskog problema. Uvidjela je, kao i ostali pacijenti da su medicinske sestre i fizioterapeutkinje izuzetno površne i nemarne: razgovaraju na mobitel s nekim dok navodno pokazuju pacijentima kako vježbati na suhom ili u bazenu; pokažu jednu vježbu, a onda odu neku iz prostorije na desetak minuta, a kad pacijenti završe vježbu, moraju čekati dok se fizioterapeutkinja ili medicinska sestra ne vrate, kako bi otpočeli novu vježbu jer ne znaju što i kako treba raditi. Sestre i fizioterapeutkinje se hihoću, smiju na glas, zabavljaju, ležerno i lijeno kreću po bolnički prostorima, odaju dojam nepožrtvovnosti, neodgovornosti, nebrige, površnosti, lijenosti, mlakosti i općenito nezainteresiranosti za pacijente i svoje obveze. I to na takav način i u tolikoj mjeri da je to posve očito i jasno većini pacijenata koji se tamo „liječe“. Meni se dogodilo nekoliko puta u posljednjih nekoliko mjeseci da uđem u neku banku ili poštu i dođem usred radnog vremena na šalter a tamo – nema službenika ili službenice koji bi tamo trebali biti. Za susjednim šalterom sjedi službenica koja mi objasni da je kolegica ili kolega „izašao na nekoliko minuta“ iako nije vrijeme pauze i mora biti na radnom mjestu. Dakle, za vrijeme radnog vremena, usred radnog tjedna osoba jednostavno napusti svoje radno mjesto i ne zna se kad će se vratiti. Prima plaću, ali ne radi svoj posao. Osim što se to zove krađa ili prijevara, nepoštenje i nečestitost, to je ujedno i pomanjkanje obzira, poštovanja, dobrote, pravednosti i požrtvovnosti prema strankama, prema onima koji trebaju i na neki način imaju pravo na uslugu.

         Isus je u jednoj rečenici konstatirao ovakvo stanje rekavši da će u posljednja vremena ohladnjeti ljubav mnogih. Danas, a to znači u posljednjih nekoliko godina, a ja bih rekao osobito nakon tako zvane pandemije covida19, to je jako vidljivo: dan za danom doživljavamo na svim područjima sve više nestrpljivosti, sebičnosti, lijenosti, mlakosti, nezainteresiranosti, bešćutnosti, nesavjesnosti, uskogrudnosti, škrtosti, nepožrtvovnosti, olakosti i bezobzirnosti.

         Korijen takvog ponašanja je ljudska sebičnost, gramzljivost, pohlepa, požuda, pohota, sebeljublje, užitkoljublje i udovoljavanje sebi i svojim prohtjevima, hirovima i potrebama bez odlaganja i bez ograničenja ili mjere.

         Protulijek je post. Odricanje, svjesno i namjerno. A da bismo imali motivacije, razloga i obrazloženja zašto se svladavati i zašto uopće postiti, krotiti se i napredovati u obzirnosti, sućuti, suosjećanju, požrtvovnosti, velikodušnosti, darežljivosti, ljubavi i dobroti, treba nam molitva ili razgovor s Bogom. Samo iz prijateljstva s Bogom, samo poradi poštovanja i zahvalnosti prema Bogu možemo i moramo biti dobri, puni ljubavi i suosjećanja sa svojim bližnjima. Bog je jedini koji uvijek i posvuda zaslužuje našu dobrotu i požrtvovnost. Naši bližnji, ma koliko ih voljeli prirodnom ljubavlju, ponekad nas razočaraju, naljute, rastuže, uvrijede… No, i onda kad naši bližnji to ne zaslužuju, kad na to nemaju pravo ili kad od njih nemamo ili ne osjećamo nikakve koristi, možemo im učiniti dobro i iskazati ljubav. Ali za to nam je potrebna nadnaravna motivacija: to činimo poradi Boga jer nam je on rekao da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio i da čineći dobro bližnjima na taj način uzvratimo zahvalnost i ljubav njemu koji ne treba izravno naša dobročinstva i naše usluge.

         O molitvi i milostinji ćemo propovijedati slijedeće nedjelje kad nastavljamo svoj korizmeni hod.

Amen.