Draga braćo i sestre!
Po uzoru na Isusov post i molitvu od 40 dana u pustinji prije početka njegovoga javnoga djelovanja: propovijedanja, činjenja čudesa i napokon muke, smrti i uskrsnuća, i mi imamo svake godine 40 dana pripreme za Uskrs.

Moramo postiti, moliti i dijeliti milostinju ili činiti neka djela milosrđa. To su tri osnovne stvari u svakoj korizmi. Kad kažemo da moramo postiti onda to obično znači da ne jedemo svu hranu, na primjer meso i masti, ili da na neke dane samo jednom jedemo do sita nemrsnu hranu, a ostalo izostavimo. Možemo postiti ili se odreći i kolača, čokolade, kave, cigarete, vina, piva, rakije, ali i mobitela, kompjutera, interneta, dopisivanja preko mobitela, pregledavanja raznih smiješnih ili ozbiljnih stvari, kupovine preko interneta i razne druge vrste zabave kao što su kompjutorske igrice i slično.

Trebali bismo više moliti u korizmi. Kada moliti? Pa najbolje nekoliko minuta prije spavanja ili ujutro čim se probudimo, da nam prva misao ili rečenica bude: Volim te, Bože i zahvaljujem ti za dan koji počinje. I tako iz dana u dan, dok nam to ne postane čvrsta navika u pozitivnom smislu te riječi, dakle, da nam Bog bude prvi ujutro kad se probudimo i zadnji navečer prije spavanja, na kojega ćemo misliti. Moramo se odgajati za to da više mislimo na Boga i da redovito iz dana u dan s njim popričamo i imamo kontakt, da nam on postane važna i značajna osoba. Tako su post i molitva povezani: mi postom ili odricanjem obuzdajemo svoje potrebe i prohtjeve, obuzdavamo svoju sebičnost i usredotočenost na same sebe, a molitva nas usmjerava na Boga, na prijateljstvo i poštovanje prema njemu, na zahvalnosti i odgovornost prema njemu.

Onda ćemo lakše i činiti dobro svojim bližnjima. Ako čovjek samo hrani svoju sebičnost, svoje interese, užitke i svoje mušice, prohtjeve i svoju volju, onda mu je teško i odbojno žrtvovati se za drugoga, činiti neko neproračunato ili nesebično dobro, ne vidi uopće razloga zašto bi nekome činio dobro ako to ne mora ili ako od toga nema koristi za sebe. Svaki poziv da se učini neki napor za drugoga onda postaje jako težak i odbojan, čovjek se ljuti kad ga drugi traže za pomoć, za neku posudbu, milostinju, neku uslugu, nešto vremena ili pažnje koje bi im trebao pokloniti. Kad čovjek ne kroti svoje vlastite hirove, prohtjeve ili svoju volju, kad sebi ugađa uvijek i u svemu, kad odmah mora jesti čim je gladan, kad odmah mora biti uslužen čim se nečega sjeti, kad sve mora biti po njegovom, onda čovjek živi samo za sebe i živciraju ga drugi ljudi, njihovi problemi, potrebe ili traženja.

Kad takovom čovjeku nešto ne ide od ruke ili kad mora nešto žrtvovati, odnosno kad mu se dogodi i najmanja neugodnost ili uvreda, onda se odmah osjeća jako uvrijeđeno, poniženo, kao velika žrtva, svi su mu krivi, stalno je ljut, srdit, mrzovoljan, stalno nešto prigovara i uvijek je nekako nervozan, napet ili kako bismo rekli – pod stresom. Sve su to posljedice udovoljavanja sebi, popuštanja sebi i ugađanja sebi, hranjenja svoje sebičnosti, egocentričnosti i gledanja samo na sebe, svoje užitke i svoje koristi. A takvo ponašanje vodi čovjeka u veliku usamljenost: čovjek onda postane važan samo sebi i gleda na druge ljude samo kao na neku poslugu ili sredstva kojima će postići svoje ciljeve. Onda ostaje sam u svojim koristima, užicima i traženju ili postizanju svojih sebičnih ciljeva. Ako se tako odgoji od malih nogu, tj. ako ga najprije roditelji odgajaju kao centar svijeta, pa ako se tako nastavi ponašati i u školi i u srednjoj školi i na poslu i kad osnuje svoju vlastitu obitelj, onda će nastaviti i u odrasloj dobi da se ponaša kao nezrelo i sebično dijete. I kad umre u takvom stanju, završit će u paklu ili u teškom i dugotrajnom čistilištu, s puno muka i trpljenja.

Bolje je na vrijeme se odgajati za velikodušnost, obzirnost prema bližnjima, požrtvovnost, odgovornost, dobrotu, strpljivost, popustljivost, ljubav i finoću jer je to i Božji način postupanja i to je ono što on od nas očekuje da mi činimo u ovom životu. Po tome ćemo biti suđeni i to je ono što nas čeka poslije smrti: jesmo li prošli zemljom čineći dobro, jesmo li živjeli za druge, jesmo li bili ljubazni, uslužni, darežljivi, blagi, dobri i slično. Ako jesmo, onda će nam uzvratiti Otac naš na nebesima koji vidi u tajnosti i primit ćemo vječnu i puno veću nagradu od svega onoga dobra koje smo činili na ovome svijetu.

A da bismo mogli biti stvarno dobri i činiti dobro, moramo krotiti sve posljedice istočnoga grijeha i osobnih grijeha, sve oblike posesivnosti, pohlepe, požude i grabežljivosti, škrtosti, uskogrudnosti, sebičnosti i egocentričnosti, drugim riječima, moramo se vježbati u raznim postovima, molitvi i djelima milosrđa, milostinje i darežljivosti prema bližnjima.

Amen.