Draga braćo i sestre!
Gospodar koji je imao zasađenu smokvu je Gospodin Bog, naš Stvoritelj i Otac. Vinograd je ovaj stvoreni svijet. Vinogradar je Sin Božji, druga božanska osoba, Isus Krist. Smokva (neplodna) predstavlja svakoga od nas, svaku ljudsku osobu koja zbog grijeha, sebičnosti, lijenosti ili udobnosti ne donosi dobroga ploda.
Što su to plodovi koje očekuje Bog od nas? To su plodovi Duha Svetoga koje nam nabraja sv. Pavao u jednoj svojoj poslanici: „Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“. Ovim plodovima bismo mogli pribrojiti i druge kao što su poniznost, poštenje, pravednost, ustrajnost u dobru, odanost Bogu, poštovanje prema njemu, obzirnost i finoća prema Bogu, uvažavanje Boga i njegove osobe, njegove volje i njegovih traženja i tako redom.
Zašto to Bog uopće od nas traži? Njemu ništa ne treba, on je potpun, savršen i beskrajno bogat i moćan, sretan i zadovoljan, pa šta sad još hoće od nas? Hoće biti naš prijatelj i hoće da mi budemo prijatelji s njim. Hoće da budemo savršeni kao što je on savršen, hoće da mu budemo slični i zato očekuje od nas da mislimo na način na koji on misli i da naše misli budu sukladne njegovima; želi da hoćemo na način na koji on želi stvari, to jest da naša volja bude usklađena s njegovom voljom i da sadržaj ili predmet naše volje bude jednak onome što on želi; želi da osjećamo na njegov način i da naši osjećaji budu usklađeni s njegovim osjećajima; želi da naša maštanja i sjećanja budu ostvarena na njegov božanski način i da sadržaj naših maštanja i sjećanja bude identičan njegovim zamišljajima i sjećanjima. Ljubav ima to svojstvo da želi sličnost, sukladnost i sklad između ljubitelja i ljubljenoga, štoviše: ljubav podlaže ljubitelja ljubljenoj osobi, pretpostavlja ljubljenu osobu ljubitelju i zato nas Bog želi vječno dinamičkim procesom asimptotski približavati i suobličavati sebi kako je to jedino moguće u smislu da se održi naš osobni i zasebni identitet, a da opet – s druge strane – budemo njemu savršeno slični i sudionici njegove božanske naravi.
Kad nas je stvorio, Bog nas nije pitao hoćemo li postojati i živjeti ili nećemo. Stvorio nas je jer je tako htio i mi sad ne možemo sebe uništiti, ne možemo prestati postojati. Možemo se ubiti, ali si ne možemo oduzeti postojanje. Naša će duša nastaviti postojati i nakon naše tjelesne smrti, a nakon uskrsnuća tijela, dobit ćemo novo besmrtno i vječno tijelo koje isto tako nećemo moći odbaciti niti uništiti. I to što nas je Bog stvorio nije nešto po sebi loše, tako da se ne možemo buniti da nas je na silu stvorio ili da nam je učinio nepravdu, nasilje ili uvredu. I kad bismo mi zatražili od Boga da nas vrati u ništavilo, da nas posve razori da nas više uopće nema, Bog to ne bi uvažio jer on svoju riječ ne povlači i ne kaje se ni za jedan svoj čin.
Mi se moramo pomiriti s tim da smo stvoreni i da postojimo, da živimo i da nikada nećemo prestati postojati. Jednostavno nismo neograničeni niti apsolutna bića, nismo posve neovisni nego ovisimo o Bogu. A onda, Bog nas je stvorio za sebe, kako i opet piše sv. Pavao u jednoj drugoj svojoj poslanici: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, koji nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje“. Dakle, Bog je naš cilj, naša svrha i naša jedina sreća, zadovoljstvo, užitak i blaženstvo. Iskustvo nam govori da naše tijelo treba zrak da bismo disali i ako prestanemo disati ili ne možemo doći do zraka počet ćemo se gušiti, trpjeti, patiti i osjećati muku i bol te na kraju i umrijeti. Isto tako trebamo pitku tekućinu da bismo pili i utažili žeđ. Ako smo žedni, osjećamo trpljenje, bol, nezadovoljstvo, muku i zlo. Na kraju ćemo i umrijeti ako nekoliko dana ne budemo ništa pili. Treba nam i hrana kako ne bismo bili gladni jer je i glad jedna vrsta muke, trpljenja, boli, neugode… Želimo svakako izbjeći muku i trpljenje. Nije nam dobro i nije nam ugodno kad se gušimo, žeđamo, gladujemo ili smo tjelesno umorni, neispavani, kad nas bole noge, ruke ili leđa od hodanja, rada, dugog stajanja, naprezanja. Nije nam dobro kad nas boli zub, uho ili kad se opečemo pa nas žari nešto po koži. Postoje jaki bolovi od nekih vrsta raka, postoje muke kad imamo problema sa želucem ili crijevima i tako dalje. Isto nas tako boli kad nas netko izruguje, odbacuje, muči, psuje, prijeti, tuče, straši. Imamo duševne patnje koje se zovu tuga, razočarenje, bezvoljnost, depresija, besmislenost, frustriranost, krivnja, ogorčenost, strah, tjeskoba, zabrinutost, ljutnja i tako redom.
Svi bismo mi željeli izbjeći patnju tugu, bijedu jad i bol. Nitko od nas ne želi biti ni gladan ni žedan ni siromašan ni prezren, odbačen, nevoljen, sam, usamljen, ustrašen, razboljen, nepokretan i slično. Stoga, kao što našem tijelu treba zrak, piće i hrana, san, odjeća, odmor i slično, tako i našoj duši treba mir, smirenost, osjećaj sigurnosti i neugroženosti, treba nam ljubav, prihvaćenost, uvažavanje, poštivanje, razumijevanje, tj. trebamo nekoga tko će nas voljeti, prihvaćati, uvažavati, poštivati i razumjeti, nekoga tko će nam pomagati, tko će nas saslušati, tko nas neće osuđivati i vrijeđati nego će nas tješiti i pohvaliti, ohrabriti i zaštititi. Imamo tjelesne, ali imao i duhovne ili duševne potrebe.
Bog je naša osnovna i prva ili posljednja, odnosno najvažnija potreba. Mi smo stvoreni za njega i bez njega i bez prijateljstva s njim ne možemo biti sretni, ne može nam biti dobro. I to isto tako moramo prihvatiti jer to Bog neće promijeniti. Stvorio nas je za sebe i on je naš cilj, naša svrha i razlog, naša sreća i blaženstvo. Stoga se i s tim moramo pomiriti. Ako želimo izbjeći patnju i bol, onda moramo živjeti u skladu s Bogom i sa zakonitostima koje je on postavio. To uopće nije loše i nemamo se šta protiv toga buniti niti tome nešto prigovarati.
Za što nas je Bog na kraju stvorio? Za raj, za vječnu radost, svjetlost, slobodu, sigurnost, neugroženost, opuštenost, za vječnu mladost, ljepotu, zdravlje, za vječni život, za pobožanstvenjenje, za slavu, za svemoć za neograničenost, veselje, užitak i blaženstvo. Što je u tome loše? Što imamo tome prigovarati? Ništa!
Pa u čemu je onda problem? Problem je u tome što prijateljstvo s Bogom, život u ljubavi prema Bogu i u poštivanju njegove osobe i njegove volje, njegovih traženja i zapovijedi, život u skladu sa zakonitostima koje je postavio Bog traži od nas odgovornost, požrtvovnost, velikodušnost, poniznost, zahvalnost, popustljivost, blagost, dobrohotnost, uslužnost, napor, žrtvu, odricanje, kontrolu vlastitih nagona, poriva, lijenosti, komocije, sebičnosti, pohlepe, oholosti, srditosti, škrtosti, sebičnosti i tako redom. Sve što vrijedi to i košta. Kad učinimo napor da navježbamo neku skladbu na klaviru pa održimo koncert na kojem smo dobro odsvirali i dobijemo za to pljesak publike, novac od koncertne dvorane, pohvale od glazbenih kritičara u novinama i na internetu te postanemo zbog toga cijenjeni u društvu, osjećamo se zadovoljno sretno i ispunjeno. No, morali smo vježbati, odricati se ljenčarenja, drugih stvari, morali smo posvetiti tome vrijeme. Kad učimo i dobro naučimo, položimo ispite i diplomiramo, kad se sa svojim znanjem i kvalifikacijama dobro zaposlimo i tako dalje, osjećamo zadovoljstvo. Kad svojim radom i naporom kupimo kuću, dobro odgojimo djecu, kad svojim samosvladavanjem spasimo brak, kad svojim radom posadimo voćnjak i održavamo ga, pa dobijemo plodove, osjećamo zadovoljstvo i radost, smisao i vrijednost.
Zato je Bog stvorio čovjeka po ovim zakonitostima po kojima je stvoren i mi moramo surađivati s Duhom Svetim i s Isusom Kristom kako bismo bili Božji prijatelji, kako bismo bili dobri ljudi, kako bismo donosili dobre plodove. Potreban je napor, rad, odricanje, žrtva, snaga, ustrajnost, vjernost, kontrola, svladavanje sebe i svojih poriva na lijenost, nemar, površnost, udobnost, komociju, šlampavost, ne-da-mi-se-ništa, sve-mi-je-bez-veze stav i slično.
Smokva bez ploda je čovjek bez dobrih djela, bez milosti i dobrote za druge, bez sućuti i razumijevanja, bez ljubavi za druge, bez mira, velikodušnosti, uslužnosti, dobrote, vjernosti, blagosti, uzdržljivosti i raznih drugih kreposti kao što su čestitost, poštenje, pravednost, sućut.
Bog nas želi za sebe, da živimo u prijateljstvu s njim i da poštujemo njega. A njega ćemo poštivati i živjeti u prijateljstvu s njim ako budemo onakvi kakav je on, njemu slični, pobožanstvenjeni, božanski ponizni, nesebični, božanski milosrdni, besmrtni, blagi, svemoćni i tako redom. Dao nam je ovaj život, ovo vrijeme i razne darove na ovome svijetu da postanemo savršeni kao što je On savršen, da postanemo dobri kao što je on dobar, da postanemo milosrdni kao što je on milosrdan, da postanemo neproračunati kao što je on neproračunat, da činimo dobro i onima od kojih nemamo koristi kao što on čini dobro onima od kojih nema koristi, da činimo dobro onima koji to ne zaslužuju, kao što on nama čini dobro kad mi to ne zaslužujemo, da budemo ponizni i požrtvovni kao što je on ponizan i požrtvovan, da postanemo besmrtni i zdravi, mladi i lijepi kao što je on besmrtan, mlad, zdrav i beskrajno lijep i privlačan.
Što bismo mi učinili sa smokvom koja samo iscrpljuje zemlju i ne donosi nikakvog roda, nema od nje nikakve koristi? Zar ju ne bismo posjekli? O da, posjekli bismo je i uklonili i to mnogo brže i sa manje strpljivosti od Boga. A Bog ima s nama strpljivosti, često nas čeka godinama da ispravimo neku svoju manu ili da se u nekoj stvari popravimo i prestanemo činiti zlo te počnemo činiti dobro. Ta Božja strpljivost je nešto što ne možemo kontrolirati i predvidjeti, a ne smijemo Boga niti izazivati ili se preuzetno pouzdavati u njegovu strpljivost i dobrotu do te mjere da iz Boga radimo budalu i zloupotrebljavamo njegovu dobrotu i popustljivost. Vinogradar, Isus Krist, Spasitelj svijeta, govori Gospodaru, Bogu Ocu: „Gospodaru, ostavi je još ove godine [još neko vrijeme smilovanja i milosti] dok je ne okopam i ne pognojim [dok je ne izvježbam, odgojim, preobratim, popravim i usmjerim; dok je ne pročistim i ne oslobodim navezanosti, ovisnosti, zlog načina postupanja i nebožanskon načina djelovanja i postojanja; dok je ne provedem procesom pobožanstvenjenja koji znači gubitak mnogih stvari i velika trpljenja poveza s tim gubicima, ali i veliki dobitak u prijelazu na božanski način postojanja i djelovanja]. Možda će ubuduće ipak uroditi.“
Ovo možda izražava Božju slobodu i njegovo nadanje i priželjkivanje. To ne znači da Bog ne zna kakvi ćemo mi biti za nekoliko godina ili za neko vrijeme u kojem smo dobili mogućnost da se popravimo, usavršimo, obratimo i odgojimo za dobro. Ovo možda označava ujedno i otajstvo naše slobode i slobodnog izbora. Možda ćemo se popraviti, a možda i nećemo. Možda ćemo biti bolji, a možda i nećemo. Ovisi i o našim izborima i o našim odlukama. Nisu nam uvijek i za sve krivi samo drugi, ovaj svijet, roditelji, država, napasti i drugi vanjski faktori ili istočni grijeh i njegove posljedice koje nas uvelike uvjetuju, ali nam ne oduzimaju u potpunosti slobodu i slobodan izbor, a time i odgovornost. Postoji i dio naše odgovornosti. Prispodoba o neplodnoj smokvi nema neki određeni kraj. Završava riječima: „Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je“. I to je isto tako logična i dobra odluka: posjeći stablo, odnosno: pozvati čovjeka s ovoga svijeta, okončati njegov život i njegovo vrijeme na ovome svijetu, to Bog uvijek može, a u jednom trenutku će to sigurno i učiniti. Kada će to biti, ne znamo, ne možemo predvidjeti. Prispodoba namjerno ima misteriozni završetak, odnosno neodređen ili otvoren kraj. Nemojmo se igrati sa svojom vječnom sudbinom, sa svojom dušom, nemojmo izazivati Božju strpljivost, dobrotu i praštanje, njegovu blagohotnost i ljubav. Poslušajmo savjet koji nam govori Isus u Ivanovom evanđelju: „Još je malo vremena svjetlost među vama. Hodite [putem popravka, obraćenja i usavršenja] dok imate svjetlost [znanje i snagu koju vam dajem, dok imate mogućnost od Boga, dok traje ‘godina milosti’ Gospodnje /Iz 61,2/] da vas ne obuzme tama [tj. da ne završite u stanju muka i patnji]. Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost da budete sinovi svjetlosti!” To Isus doreče, a onda ode i sakri se od njih.“
Korizma je vrijeme koje nas podsjeća na potrebu obraćenja i prestanka izazivanja Božje strpljivosti, vrijeme da postanemo svjesni da ne znamo koliko će još Bog biti s nama strpljiv, da je Bog otajstvo i osoba koju ne možemo preuzetno i umišljeno kontrolirati ili predvidjeti. Stoga, prihvatimo na vrijeme Isusov poziv da počnemo donositi plodove koje Bog od nas s pravom očekuje: dobrotu, požrtvovnost, odgovornost, suosjećanje, sućut, velikodušnost, uslužnost, ljubav, neproračunatost, blagost i strpljivost te poniznost.
Amen.
