Draga braćo i sestre!
Danas ćemo kratko nešto reći samo o jednoj riječi iz prvog čitanja, a ta riječ je: MOŽDA. Cijela rečenica iz proroka Sefanije glasi: Tražite pravdu, tražite poniznost: vi ćete možda biti zaštićeni u dan gnjeva Gospodnjega.
Zašto Prorok kaže da ćemo MOŽDA biti zaštićeni? Zar nas neće Bog SIGURNO zaštititi? Ovo možda izražava Božju punu slobodu i njegovu neovisnost ili apsolutnost prema stvorenjima. Mi njega ničim ne možemo ni na što prisiliti, ne možemo ga potkupiti ili kupiti, ne možemo ga ucjenjivati ili na prijevaru dobiti nešto od njega. On nama nikada ništa ne duguje, a povrh svega, Bog je uvijek otajstvo, on je otajstveno biće čije reakcije, djela ili postupke ne možemo ničim predvidjeti i koji nas uvijeke može iznenaditi, a da nikada ne bude nepravedan ili da nikada ne počini nikakve pogreške.
Gdje još imamo u Svetom pismu ovo možda? Kod jednog drugog proroka, Jeremije: „Dobro je u miru čekati spasenje Gospodnje! Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti. Neka sjedi u samoći i šuti, jer mu On to nametnu; neka usne priljubi uz prašinu, možda još ima nade!“
Ovaj izraz MOŽDA još ima nade znači da sigurno ima nade jer je Gospodin uvijek dobrohotan i blagohotan, uvijek je milosrdan i spreman na praštanje onima koji se kaju za svoje grijehe i spremni su se obratiti i dati zadovoljštinu te učiniti pokoru. Međutim, jesmo li mi spremni pokajati se za svoje grijehe i obratiti se? Čak i kad bismo se mi obratili i pokajali te dali svu moguću zadovoljštinu i pokoru, Bog ne bi bio dužan oprostiti nam. Njegovo je oproštenje i njegovo je prijateljstvo s nama, kao i obnova toga prijateljstva uvijek posve slobodan čin posve slobodnoga Boga. Mi moramo uvijek biti svjesni da je Bog na našoj strani, ali nije na našem raspolaganju ili na našem dlanu.
Dakle, pravedni i ponizni će MOŽDA biti zaštićeni, a oni koji nose jaram za svoje mladosti, sjede u samoći i šute te usne priljubljuju uz prašinu, MOŽDA će imati nade u spasenje Gospodnje. Drugim riječima, Božja zaštita i njegovo spasenje je uvijek stvar njegove slobode i dobre volje, uvijek je njegov nezasluženi i nezasluživi dar, a nikad naša zasluga, naše pravo ili naše postignuće. Nitko ne može spasiti samoga sebe i sebi pribaviti život vječni. Mi možemo život vječni, vječnu mladost, ljepotu i zdravlje uvijek i jedino primiti i primati od Boga kao njegovu milost, njegov slobodni dar na koji moramo odgovoriti sa zahvalnošću, poštovanjem i dobrotom, moramo s Bogom njegovati prijateljstvo i ljubav.
Ovo znači i našu ovisnost o Bogu, našu podložnost Bogu i našu poniznost. Moramo shvatiti i priznati da smo mi oni koji nisu a da je Bog jedini onaj koji jest i koje jest sve. Od njega nam dolazi i postojanje i život i besmrtnost i vjekovitost tj. trajanje bez kraja i konca. Ako Boga nazivamo vječnim, onda to znači da on nema ni početka ni kraja. Kako sva stvorenja imaju početak, onda stvorenja ne bismo smjeli u tom smislu zvati vječnima jer mi nismo bića bez početka. Samo Bog je bez početka i to je najtajanstvenija stvar vezana za Boga. To je ono nad što ćemo se svu vječnost nadvijati kao i anđeli i što nikada nećemo shvatiti ili proniknuti do kraja. Naše trajanje koje nema kraja slika dio Božje vječnosti, pa bismo je mogli nazvati drugom riječju a to je besmrtnost, neraspadljivost, trajnost ili vjekovitost. Znači, problem s Božjim darovima je u tome da moramo biti ponizni i prihvatiti istinu svojega ovisnog položaja o Bogu, a to mnogi ljudi ne mogu ili neće.
Sjećate se svi one Isusove prispodobe o neplodnoj smokvi u vinogradu koja iscrpljuje zemlju a ne donosi godinama nikakvog ploda. Gospodar vinograda je rekao vinogradaru da je posječe, a vinogradar mu kaže da je ostavi još jednu godinu i da će možda ubuduće roditi plodom. Što bismo mi učinili sa smokvom koja samo iscrpljuje zemlju i ne donosi nikakvog roda, nema od nje nikakve koristi? Zar ju ne bismo posjekli? O da, posjekli bismo je i uklonili i to mnogo brže i sa manje strpljivosti od Boga. A Bog ima s nama strpljivosti, često nas čeka godinama da ispravimo neku svoju manu ili da se u nekoj stvari popravimo i prestanemo činiti zlo te počnemo činiti dobro. Ta Božja strpljivost je nešto što ne možemo kontrolirati i predvidjeti, a ne smijemo Boga niti izazivati. Vinogradar, Isus Krist, Spasitelj svijeta, govori Gospodaru, Bogu Ocu: „Gospodaru, ostavi [neplodnu maslinu] još ove godine [još neko vrijeme smilovanja i milosti] dok je ne okopam i ne pognojim [dok je ne izvježbam, odgojim, preobratim, popravim i usmjerim]. Možda će ubuduće ipak uroditi.“ Ovo možda izražava Božju slobodu i njegovo nadanje i priželjkivanje. To ne znači da Bog ne zna kakvi ćemo mi biti za nekoliko godina ili za neko vrijeme u kojem smo dobili mogućnost da se popravimo, usavršimo, obratimo i odgojimo za dobro. Ovo možda označava ujedno i otajstvo naše slobode i slobodnog izbora. Možda ćemo se popraviti, a možda i nećemo. Možda ćemo biti bolji, a možda i nećemo. Ovisi i o našim izborima i o našim odlukama. Nisu nam uvijek i za sve krivi samo drugi, ovaj svijet, roditelji, država, napasti i drugi vanjski faktori. Postoji i dio naše odgovornosti. Prispodoba nema neki određeni kraj. Završava riječima: „Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je“. Posljednja rečenica morala bi nam slediti krv u žilama. Nas će sve po fizičkoj smrti Bog posjeći, tj. ukloniti iz ovoga svijeta. Naš će zemaljski život doći svojem kraju. Međutim, glagol posjeći može značiti i više od „pozvati s ovoga svijeta u vječnost“. Može značiti i „osuditi na vječnu propast, na vječno trpljenje i patnju u paklu“. Može značiti posjeći ili ukloniti iz života vječnoga. Svakom čovjeku, ali baš svakom, Bog daje mogućnost da se popravi, obrati, promijeni, pokaje, usavrši… ali ima, nažalost, ljudi koji su toliko uporni i ustrajni u svojem zlu da na kraju ipak završe u paklu. Ne znamo ima li mnogo onih koji se spasavaju, tj. izbjegnu pakao i ne znamo koliko će Bog biti strpljiv s kime, pa čak ne znamo koliko će Bog biti strpljiv s nama. Stoga moramo na vrijeme početi raditi sa strahom i trepetom oko svoga spasenja. Ako možemo na koga djelovati svojim poticajima i primjerom, utoliko bolje, uvijek se za druge možemo moliti, postiti, dati služiti mise, žrtvovati se, ali za sebe, za sebe MORAMO učiniti ono što je do nas: poštivati Boga i razvijati zahvalnost prema njemu i prijateljstvo s njim kroz molitvu, izravnu komunikaciju s njim, kroz primanje sakramenata i kroz izbjegavanje grijeha te činjenje onoga što Boga veseli i raduje.
Amen.
Dr.sc. Željko Blagus, župnik u Josipdolu i Cerovniku
Nedjelja, 29. 1. 2023.
ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA:
Sef 2,3; 3,12-13; Ps 146,6c-10; 1Kor 1,26-31; Mt 5,1-12a
