Draga braćo i sestre!

Obično prvo čitanje slijedi evanđelje, pa bismo očekivali u prvom čitanju iz Starog zavjeta nešto o slavi ili viđenju Boga u nebu kod nekog od proroka. Međutim, imamo poziv Abrahamov s početka biblijske objave o Abrahamu. Tu je obećanje Božje Abrahamu: „ime ću ti uzveličati“. To je jedina poveznica s današnjim evanđeljem.

Naime, današnje evanđelje na drugu nedjelju korizme, uvijek donosi preobraženje Isusovo. Time nam se želi reći da korizmeni put posta, molitve i djela milosrđa ili milostinje, mijenja čovjeka, preobražava nas i čini nas ljudima sjaja i svjetla, sličnijima Bogu. K tome, ono što nam je pokazano u Isusu, to je naš cilj, to je naša sudbina, to je mjesto na koje moramo stići: u raj, u nebo, u novu domovinu svjetla, sjaja, svjetlucanja, proslave, klicanja, radosti i smirenosti, besmrtnosti, svemoći i dinamike ili gibljivosti, vječnoga napretka i usavršavanja, pobožanstvenjenja.

Dakle, Bog će Abrahama blagosloviti, ime će mu uzveličati i sam će Abraham biti blagoslov. Zašto će se to dogoditi? Jer je Bog pozvao Abrahama na obraćenje i na vjeru, na povjerenje i na putovanje, stvarno, tjelesno, iz stare Abrahamove domovine u novu, obećanu zemlju, a to je putovanje vjere i povjerenja u Boga. Ukoliko će Abraham povjerovati Bogu i krenuti na put ostavljajući sve svoje sigurnosti i uporišta u staroj domovini, i ukoliko će Abraham vjerovati Bogu iz dana u dan kako bude teklo to putovanje u obećanu zemlju i po obećanoj zemlji, onda će Bog Abrahama blagosloviti, ime će mu uzveličati i sam će Abraham biti blagoslov.

Kad su Adam i Eva izvornim grijehom pokvarili izvorni Božji plan sa čovječanstvom, tj. kad su prestali vjerovati u ljubav koju Bog ima prema njima, kad su prestali vjerovati Bogu da će im Bog iz dana u dan darivati sve što im treba da bi bili živi i sretni, pa su zbog toga pomanjkanja vjere u Božju ljubav i dobrotu pokušali spasiti sami sebe i svojim vlastitim snagama sebi ugrabiti život vječni, onda je Bog morao početi tu vjeru i povjerenje u njega i njegovu ljubav graditi iz početka. Zato je Abrahama pozvao na putovanje ili život vjere i povjerenja. Zato je Abrahamu obećao velike stvari i počeo ih ostvarivati, ali na putu vjere. I kako se Abraham na tom putu mijenjao, kako je postajao sve više i više uvjeren u ljubav koju Bog ima prema njemu, tako je Abrahama Bog sve više blagoslivljao, ime mu je uzveličavao te je od samoga Abrahama načinio blagoslov, odnosno Abraham je postao izvor blagoslova za sve svoje duhovno potomstvo. Abraham je postao uzor svakog vjernika, svakog čovjeka, svakog sina Božjega.

Drugim riječima, Abraham se preobrazio na putu vjere i povjerenja u Boga, preobrazio se iz starog i grešnog načina života i postupanja, a to je život i postupanje u nevjeri i nepovjerenju u Boga i u njegovu ljubav prama nama, u novi i pravedni način života i postupanja, a to je vjera i povjerenje u Boga i u njegovu ljubav prema nama. To je preobrazba ili obraćenje ili promjena od života i postupanja u kojem čovjek nastoji spasiti samoga sebe svojim pravima, zaslugama i djelima, svojim grabljenjem i prisvajanjem materijalnih stvari, užitaka i časti i vlasti za koje misli da će mu pribaviti vječni život i osigurati ga da mu uvijek bude dobro, da bude sretan i slavljen i čašćen i služen i tako redom, znači preobrazba u novi način života i postupanja u kojem čovjek vjeruje Bogu i od Boga prima na dar, kao čistu milost, kao nezasluženi i nezasluživi dar vječni život, radost, sreću, moć, znanje i svako drugo dobro, a za uzvrat na tome daru od Boga, pokazuje prema Bogu vjeru, povjerenje, zahvalnost i poštovanje.

Upravo u ovom posljednjem dijelu posljednje rečenice leži sva težina ili poteškoća ove preobrazbe. Čovjek mora prihvatiti u poniznosti i u istini da je vječno ovisan o Bogu i da ne raspolaže sa sobom i sa svojim spasenjem. Osjeća se ugroženo i poniženo samo ako ima stav oholosti, umišljenosti, napuhanosti, uznositosti i zadrtosti. No, osjeća se sigurno, opušteno i počašćeno ukoliko ima stav poniznosti, krotkosti, blagosti, istinoljubivosti.

Kako je lijepo od Boga primati darove i poštivati njegovu osobu, njegovu volju, njegove zapovijedi, njegove osjećaje i misli. Kako je lijepo biti i živjeti u prijateljstvu s Bogom. Kako je lijepo priznati da smo stvoreni od Boga, da imamo početak, da imamo temelj izvan sebe i da ovisimo o dobrom i blagohotnom biću koje nas je stvorilo da budemo sretni, blaženi, zdravi, živi, slavni, moćni i dobri.

Bog nam objavljuje da je on naš Stvoritelj, da se on brine za nas, pa je zato on i naš Otac i zaštitnik, branitelj, tješitelj, spasitelj i otkupitelj. Naime, Abrahamu je obećao, kako smo čuli u današnjem prvom čitanju, i da će blagoslivljati one koji ga blagoslivljali budu, [a] koji ga budu kleli, njih će proklinjati! Isto se odnosi na svakoga od nas! Zamislite kako je to lijepo kad imate moćnog zaštitnika koji će blagoslivljati ili nagrađivati one koji se budu prema nama odnosili dobro i lijepo i uslužno i pristojno i velikodušno i požrtvovno! Zamislite kako je to moćno i zgodno da imate snažnog zaštitnika koji će proklinjati one koji nas budu proklinjali, tj. koji će se osvećivati onima koji će se nama osvećivati, koji će suzbijati i sprečavati u naumima one koji su naši neprijatelji i zločinci koji nama žele činiti zlo!

Još je na jednom mjestu ovako svečano Bog obećao svoju zaštitu i pomoć: kad je cijelom izabranom narodu Starog zavjeta rekao: „Šaljem, evo, svog anđela pred tobom da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio [u obećanu zemlju koju sam obećao Abrahamu i u koju sam ga pozvao]. Poštuj ga i slušaj! Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: tà moje je ime u njemu. Ako mu se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima“. (Izl 23,20-22)

Da bi Bog bio stvarno i doslovno neprijatelj našim neprijateljima i protivnik našim protivnicima, a to je strašno i veliko obećanje Božje, i da bi to bilo iz dana u dan i iz situacije u situaciju, moraju biti iz dana u dan ispunjavani uvjeti koji stoje u prvom dijelu te rečenice. Mi se moramo iz dana u dan i iz situacije u situaciju života u kojoj se nađemo, vjerno pokoravati Bogu i moramo vršiti sve što je Bog naredio. Je li to moguće? Naravno da nije. To nam govori životno iskustvo. Mi se Bogu možemo pokoravati vjerno na kratko vrijeme, ali onda kad-tad dođe trenutak da ga ostavimo, zaboravimo, da se uzjogunimo, pobunimo, da postanemo mlačni, površni, hladni, bešćutni ili bezobzirni prema Bogu; ne možemo na dugi rok, godinama i desetljećima vršiti sve što je Bog naredio.

Da bismo mogli na dugi rok ili trajno, kroz cijeli život vjerno se pokoravati Bogu i vršiti sve što je naredio, treba nam od njega i svjetlo i snaga i motivacija. Najprije moramo znati što znači pokoravati se Bogu i što je on to sve naredio. Moramo znati i deset zapovijedi i sve ostale Božje zapovijedi i zakonitosti koje je postavio, a onda to moramo znati primijeniti u svakoj konkretnoj situaciji života, jer su i pismoznanci i farizeji poznavali zakone Božje, a ipak su ih krivo primjenjivali i dolazili u sukob s Isusom, Sinom Božjim i samim zakonodavcem i njegovim duhom u kojem je zakon i donesen.

Nadalje, nije dovoljno samo poznavanje Božjih zapovijedi, treba nam i snaga ili moć da ih provodimo. A ta snaga nam dolazi isključivo od Duha Svetoga kojega nam je poslao Isus Krist na temelju svoje žrtve. I na kraju, treba nam poticaj ili motivacija da se uopće pokoravamo Bogu i da vršimo sve što je zapovjedio. A ta motivacija nam i opet dolazi od Duha Svetoga koji nas prosvjetljuje i nadahnjuje da shvatimo i prihvatimo da nam je u interesu tako postupati, tj. da je isplativije Bogu se pokoravati i vršiti sve što je naredio, nego li se Bogu opirati i kršiti sve što je naredio.

Naime, da bismo se Bogu pokoravali i vršili sve što je naredio, treba mnogo napora, truda, zalaganja, žrtve, odricanja i to nas jako puno košta u životu, košta nas i materijalno i duhovno. Ali sve što je teško, naporno i zahtjevno, to je i vrijedno, to je skupo, to košta, A ono što puno košta, to puno i vrijedi, to je dragocjeno. Samo je pitanje koji je omjer uloženoga i dobivenoga. Isplati li se puno toga žrtvovati u životu, mnogo toga se odreći, mnogo truda i napora podnijeti, da se dobije ono što Bog obećava: da će biti neprijatelj našim neprijateljima i protivnik našim protivnicima? Da će proklinjati one koji nas budu kleli ili proklinjali? Drugim riječima da će nas braniti i štititi, da će nas čuvati, da će nam davati mir, osjećaj sigurnosti, neugroženosti, mira, opuštenosti, zadovoljstva, sreće i radosti? Vrijedi li takav život i takav unutarnji mir, opuštenost i blaženstvo svega onoga napora da se Boga poštuje, da mu se pokorava i da se vrši sve što je zapovjedio? Odgovor je da!

Više je štete za čovjeka da se protivi Bogu i da sebi priskrbljuje užitke kroz drogu, alkohol, seks, pljačku, kockanje, da se i grabi materijalne stvari, uništava tuđe živote, pokazuje bešćutnost, osvetu, mržnju, bezobzirnost, lijenost ili škrtost prema drugima i da na kraju bude izložen zakonitostima ovoga svijeta u kojem će loše proći svaki onaj kojega Bog osobno ne brani i ne štiti. Jer sam vrag ili đavao koji nagovara čovjeka da se ne pokorava Bogu i da ne vrši ništa od onoga što je Bog zapovjedio, nego da krši Božje zapovjedi, da griješi bludno, da si priskrbljuje neobuzdano spolni užitak, da se opija, drogira, kocka, da krade, laže, ogovara, kleveće, osvećuje se, mrzi, ljenčari i tako redom, taj isti vrag ili đavao, jer je psihopat, jer je zlohotan, jer uživa svakom čovjeku nanositi patnju i bol, taj isti vrag ili đavao onda potiče druge ljude da čine zlo onome koji se Bogu ne pokorava i ne koji ne vrši sve što je Bog naredio, a i sam vrag ili đavao navaljuje protiv takvog čovjeka. Budući da takav čovjek nema posebnu i izravnu osobno zaštitu Božju, onda takav grešnik doživljava mnoge progone, patnje, boli, probleme i slično, a to je cijena koju mora platiti za svoje grešno grabljenje i zadovoljavanje spolnog užitka, pohlepe za novcem, vlašću, častima i slično.

Na kraju se ne isplati voditi razvratan i grešan život jer je više problema nego užitaka i koristi za čovjeka. Međutim, sve ovo što sam ispričao, otkrije se tek na sredini ili pri kraju ovakvoga puta ili načina života. A za mnoge onda bude prekasno! Ne žele se ili se na znaju vratiti natrag, nema mogućnosti obraćenja ili preobrazbe i tako po širokom putu koji vodi u propast, onda u propasti i završe, tj. u paklu.

Mi se moramo na vrijeme informirati, promisliti, obratiti, promijeniti i početi preobražavati, a ova korizma i ova sveta misa su dobar početak.

Amen.