Draga braćo i sestre!

Danas, na bijelu nedjelju, imamo ustanovu novoga dana Gospodnjega, odnosno uspostavu redovitih nedjeljnih okupljanja Isusovih učenika na temelju njegova primjera. Već sam više puta i na više područja rekao da nam je Isus u svojoj osobi i u svojem postupanju uzor ili primjer onoga što bismo mi trebali činiti i ostvarivati, tj. on nam je pokazao što je volja Božja za nas.

On se na sam dan svojega uskrsnuća navečer ukazao svim svojim učenicima u dvorani posljednje večere. Kao prva rečenica današnjeg evanđelja navješteno nam je slijedeće: „Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!«“ Taj prvi dan u tjednu je bio dan njegova uskrsnuća. Ujutro su pobožne žene otišle na grob dovršiti pomazanje Isusovog tijela za njegovo trajno počivanje u grobu jer na Veliki petak, kad je bio polagan u grob, nisu imale sa sobom sve pomasti, nego su Josip iz Arimateje i Nikodem donijeli samo neke miomirise za ukop. No, prema židovskim običajima, trebalo je još toga, pa su to žene nosile na grob kako bi sve propisno izvršile po narodnim običajima i iskazale počast i poštovanje Isusovom tijelu i njegovoj osobi. No, umjesto mrtvog tijela, našle su otvoren grob, anđele i otkrile da je Isusovo tijelo nestalo. Anđeli su im objavili da je tijelo uskrsnulo i da ga nije nitko ukrao ili premjestio.

A onda u današnjem evanđelju nalazimo i ovaj izvještaj: I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Dakle, svakih osam dana se Isus ukazivao svojim učenicima i time je pokazao da želi da se svakih osam dana, dakle, svake nedjelje, njegovi učenici okupljaju i da zajedno slave Boga, da zahvaljuju za spasenje i da ponavljaju posljednju večeru, da primaju pričest i da budu s Isusom koji će im donositi mir, vječni mir, Božji mir, dakle: puninu sreće, života, sigurnosti, blaženstva, radosti, zaštite i blagoslova od Boga. Mir vama je pozdrav i želja i dar od Boga kojim se želi ljudima darovati spasenje od patnje, smrti, zlih duhova, propasti, nesigurnosti, raznih gubitaka, uznemirenosti, strahova, tjeskoba i sličnih negativnosti.

Dolazak svake nedjelje na misu, tj. u crkvu, primanje pričesti, zajedničko slavljenje Boga trebamo doživjeti i shvaćati kao dolazak osobnom i važnom prijatelju u goste, kao napredovanje u razvijanju osobnog prijateljstva s Bogom. Ukoliko nam je Bog važna osoba u životu, ukoliko se od njega nadamo raznim pomoćima, zaštiti, spasenju, vječnom životu, radosti, sigurnosti i dobrobiti, onda je pošteno i pravedno da i mi Bogu pokažemo prijateljstvo, da ga uvažavamo, da ga poštujemo, da mu zahvalimo i slično. Voditi računa o Bogu i o njegovoj osobi znači poštivati njegovu volju i ono što on od nas očekuje. Šest dana u tjednu bavimo se raznim svojim stvarima i poslovima za koje nam uvijek treba i naša zdrava pamet i razborite i mudre odluke, treba nam marljivost, odgovornost, požrtvovnost, treba nam snage i volje da ispravno i naporno radimo kako bismo imali nekog uspjeha i zadovoljstva u životu, ali osim našeg vlastitog zalaganja i pomoći drugih ljudi, trebaju nam i mnoge druge povoljne okolnosti u životu da bismo ostvarili neki životni uspjeh i imali zadovoljstva u životu i radu. Treba nam tjelesno zdravlje, trebaju nam poznanstva i veze u ljudskom društvu, trebaju nam otvorena vrata i pristup znanju, obrazovanju, novcu i poslovima, materijalnim sredstvima, mjestima, prostorima, trebaju nam ideje i nadahnuća, a treba nam i zaštita od raznih neprijatelja, protivnika, zavidnika, zločestoća i konkurenata. Mnogi bi rekli da nam treba sreće u životu, da nam treba dobroga nasljedstva ili dobrih startnih pozicija, da nam treba dobrih političkih i društvenih veza, ili da nam treba dobre sudbine, dobre kobi ili da nam se dobro poslože zvijezde na nebu.

E, pa nama ne treba horoskop, zvijezde ili neka slijepa sudbina, jer su to sve praznovjerja i gluposti ljudske te podmetanja đavolska da vjerujemo krivo. Ne smijemo se uvjeravati u ispraznosti i gluposti, nego moramo vjerovati u istinu i u stvarno stanje. A stvarnost je to da svim svijetom, svim događajima, osobama, odlukama, okolnostima i stanjima gospodari Bog. Nama treba providnost ili briga Božja za nas, njegova pomoć, njegov blagoslov, njegovi darovi. Bog nama može pomagati na razne načine. Ponajprije, naše stanje organizma, naši životni procesi, naša tjelesna snaga i stanje općenito, sve je to u vlasti Božjoj. Što mi znamo što se po našem tijelu događa: koliko se ugrušaka napravi, kuda oni putuju po našim žilama, kad i kako mogu začepiti neki protok krvi u srcu ili mozgu ili plućima, što mi znamo koliko se krivih stanica može razviti u našem organizmu i kako se može ili gdje može narasti neki tumor u nama; možemo li se mi osigurati da nećemo negdje pasti ili da nas neće nešto pasti pa da slomimo kakav dio tijela, da se opečemo ili da se zarazimo kakvom bolešću? Možemo li kontrolirati zdravlje ili životne odluke nama važnih i bliskih osoba? Mogu li roditelji kontrolirati sve životne odluke svoje djece? A ako su im djeca nesretna ili doživljavaju zlo i nesreću, mogu li biti sretni, zadovoljni i smatrati se uspješnima? Toliko je čimbenika ili faktora u našem životu o kojima ovisi naše životno stanje: naš uspjeh, zadovoljstvo, mir, ostvarenost, naša čast, ugled, naš osjećaj ili doživljaj sreće, radosti i opuštenosti. Nitko od nas ne može sve kontrolirati, nadzirati i posve se zaštititi.

Mnogi ljudi žive u iluziji ili prividu da su sigurni, moćni, samostalni ili dugoročno ili zauvijek osigurani. Jedina stvarna sigurnost je Božja zaštita i njegovo prijateljstvo, njegov blagoslov i njegova blizina. A to dinamična ili gibljiva stvarnost, to je nešto što treba izgrađivati i ostvarivati iz dana u dan. Ne možemo reći da šest dana u tjednu možemo samostalno i bez Boga samo svojim snagama i silama raditi i živjeti, a onda ćemo jedan dan u tjednu posvetiti Bogu. Pa pogledajmo oko sebe: koliko ljudi stvarno posveti Bogu ovaj jedan jedini dan u tjednu, nedjelju? Koliko ljudi stvarno nedjeljom dođe u crkvu, koliko ljudi stvarno kod kuće moli Boga ili se razgovara s Bogom, koliko ljudi misli da Boga nedjeljom barem jedan ili dva sata tijekom toga dana? Ako nema dugotrajnog, neprekidnog i višekratnog komuniciranja s Bogom, neće biti ni ovog nedjeljnog. Ne možemo biti u braku jedan ili dva dana u tjednu. Ne možemo biti obiteljski ljudi jedan ili dva dana u tjednu. Ne možemo biti nekome otac, majka, brat ili sestra, muž ili žena jedan ili dva dana u tjednu. Ne možemo s nekim biti prijatelji povremeno, privremeno, isprekidano, hirovito, nestabilno, nepredvidljivo, svojevoljno i slično. Tako i s Bogom moramo izgrađivati uredan, trajan, ozbiljan i vrijedan odnos.

To da čovjek može jesti, piti i biti zadovoljan djelom svojih ruku, kaže Sveto pismo Starog zavjeta, to je dar od Boga. Jesti i piti može samo zdrav čovjek, kad smo bolesni i kad nam je loše, nema ni jela ni pila; a biti zadovoljan djelom svojih ruku, tj. osjećati životno zadovoljstvo, imati osjećaj ostvarenosti, vrijednosti, smisla i uspjeha u svojem radu i djelovanju, to je nešto za što nam je potreban i objektivan, vanjski i stvari uspjeh u životu, ali i nutarnji, duhovni doživljaj. Mnogo je ljudi koji su postigli velika bogatstva ili ostvarenja u svojem životu, a da ipak nisu u sebi sretni i zadovoljni; osjećaju neki nemir, nezadovoljstvo, nesretnost ili drugu negativnost. Možda to i dobro skrivaju od javnosti, ali znaju to oni i duhovi koji ih motre, a nada sve to zna Bog.

Stoga, da bismo već sada, u ovom životu bili duhovno dobro i sretni, zadovoljni i ostvareni, te da bismo bili usmjereni na vječnu sreću i blaženstvo, treba nam Bog i prijateljski odnos s njim koji se gradi i izgrađuje poštivanjem njegove osobe i njegove volje, pokazivanjem i utjelovljivanjem uvažavanja njegovih zapovijedi i želja. A treća Božja zapovijed je da se spomenemo svetkovati dan Gospodnji i doći Bogu kao prijatelju svake nedjelje u goste.

Amen.