XXXII. tjedan kroz godinu, Nedjelja, 10. 11. 2024.,
ČITANJA: 1Kr 17,10-16; Ps 146,6c-10; Heb 9,24-28; Mk 12,38-44

Draga braćo i sestre!
Po samim čitanjima iz evanđelja ne bismo znali da smo na kraju liturgijske godine, tj. da je danas već 32. nedjelja kroz godinu od ukupno 34. Dok u godinama kad se čita Matejevo ili Lukino evanđelje imamo one prispodobe koje govore o kraju svijeta i vijeka ili o sudu Božjemu, u ovoj godini kad se čita Markovo evanđelje do danas evo, ništa. A obično se pred kraj liturgijske godine govori o kraju svijetu, o završetku ljudske povijesti i vremena, o kraju svakog ljudskog života i o vječnosti koja nas čeka i na koju se spremamo.

Tako postoji priča da su u trbuhu trudnice razgovarala dva brata blizanca. Jedan od njih je bio vjernik, a drugi nevjernik. I taj nevjerujući pita drugoga: „Vjeruješ li ti u život poslije rođenja?“ Onaj koji je vjerovao odgovori: „Naravno, jasno je da postoji život poslije rođenja. Ovdje smo da bismo postali jaki i spremni za ono što nas čeka poslije.“ Prvi na to kaže: „Sve su to gluposti. Nema nikakvog života poslije rođenja“. „Zar možeš i zamisliti kako bi takav život mogao izgledati?“ Vjerujući je rekao: „Ne znam sve detalje, ali tamo će biti više svjetla, radosti i mi ćemo, na primjer jesti svojim ustima.“ „To je smiješno. Mi imamo svoju pupčanu vrpcu, ona nas hrani. A otuda se još nitko i nikada nije vratio. Život se jednostavno završava rođenjem“. Vjernika kaže: „Ne. Ne znam točno kako će izgledati naš život poslije rođenja, ali ćemo u svako slučaju vidjeti mamu. Ona će se brinuti o nama“. „Mamu?“, pitao je nevjerujući. „Ti vjeruješ u mamu? A gdje se ona nalazi?“ „Da. Ona je svuda, ona je oko nas. Zahvaljujući njoj mi i živimo, bez nje ne bismo postojali.“ Nevjerujući: „Potpuna besmislica. Nisam vidio nikakvu mamu, očigledno je da je jednostavno nema“. „Ne, ne slažem se. Budući da ponekad, kad sve oko utihne, možemo čuti kako pjeva i osjetiti kako miluje naš svijet. Vjerujem da će naš pravi život početi poslije rođenja“. A ti, vjeruješ li ti?

Eto tako, ovaj zamišljeni razgovor između dva nerođena blizanca nam je na mahove možda i smiješan jer mi znamo da postoji život poslije rođenja, a znamo i da postoji život poslije smrti jer je smrt rođenje za vječnost. To je kraj vremenitog života i početak vječnoga života, kao što je rođenje kraj trudnoće i razvoja djeteta ili života djeteta u utrobi majke i početak drugačijega, samostalnoga života. Dijete u majčinoj utrobi ne diše, nema zraka, pluta u vodi i nema svjetla niti gleda svojim očima. Ali zato čuje svojim ušima, i dodiruje svojim tijelom svoju okolinu. Osim pupčanom vrpcom, hrani se i plodnom vodom, pa ima neku vrstu okusa, iako nema osjet mirisa. Dakle, život u majčinoj utrobi ima neke elemente samostalnog života djeteta nakon rođenja, iako mnogo toga nedostaje. Ali to je isto dijete i isti život koji se jednostavno nastavlja ili traje tijekom trudnoće, poroda i nakon poroda. A isto je tako i sa smrću: isti čovjek koji je živio u ovom svijetu, jednostavno nastavlja postojati i živjeti i tijekom umiranja, smrti i nakon smrti, njegova duša, duh ili spoznaja sebe i svijeta oko sebe, tj. njegova svijest, nikada se ne prekida.

I zato se moramo na ovom svijetu pripremiti za vječni život. Kao što dijete nije predviđeno da zauvijek ostane u majčinoj utrobi nego je predviđeno da se rodi i izađe u ovaj svijet, tako smo i mi predviđeni da na kraju svojega zemaljskoga života jednostavno prijeđemo u vječnost. Kad ne bi bilo grijeha, taj prijelaz bio bi sasvim drugačiji: naše tijelo bi se preobrazilo a ne raspalo kao sada i otišlo bi s našom dušom odmah u vječnost. Ovako, naša duša mora bez svojega tijela živjeti u vječnosti očekujući kraj svijeta i vijeka, novo nebo i novu zemlju kad će se dogoditi sveopće uskrsnuće, tj. kad će svaki čovjek dobiti svoje tijelo, novo tijelo, duhovno tijelo, slavno tijelo, božansko tijelo, pobožanstvenjeno tijelo, savršeno tijelo.

Za to savršeno tijelo treba i duša biti savršena jer samo savršena duša može oživljavati savršeno tijelo, besmrtno, neraspadljivo, vječno, dinamično, duhovno, pobožanstvenjeno. Kako će duša postići svoje savršenstvo. Tako da postane posve slična Bogu. Mora biti pravedna, dobra, milosrdna, velikodušna, neproračunata, ponizna, ljubazna, blaga, istinita, sveznajuća i svemoćna kao i Bog. Mora djelovati i postupati kao Bog. Da bi to mogla, mora znati kakav je Bog, mora ga upoznati, mora znati što Bog radi i što Bog očekuje ili želi od duše. Danas nam je Isus u evanđelju objasnio jedan dio onoga što Bog od nas očekuje. On očekuje da budemo neproračunati, dobri, darežljivi, velikodušni, skromni, ponizni i puni povjerenja u njega.

Udovica koja je ubacila dva novčića, količinski malo, ali ipak sve što je imala, napravila je u stvari iskorak u vjeri: vjerovala je Bogu da će joj Bog providjeti dalje za život iako je dala sve što je tada od novaca imala za život. Jednako je tako iskorak u vjeri napravila i udovica o kojoj govori prvo čitanje: nju je Ilija prorok zamolio da mu napravi krušćić i da mu donese da ga pojede. No, ona mu je odgovorila da ima jako malo za sebe i za svojega sina, te da nema još i za proroka. Pa ipak, Ilija inzistira na tome da najprije njemu napravi kruh i da mu to donese, a onda da zamijesi sebi i sinu. Dakle, traži se od nje vjera i povjerenje da brašna iz ćupa neće nestati, niti da će se vrč s uljem isprazniti dok god kiša ne padne na zemlju i dok zemlja ne počne opet rađati žitom i uljem.

Od nas se također traži vjera i povjerenje u Boga, ne samo da Bog uopće postoji, nego se traži od nas vjera i povjerenje da je Bog dobar i da nam neće prestati davati sve što nam je potrebno za postojanje, život, sreću i radost. Bog nam je već dao dovoljno znakova ili dokaza, a daje nam i nadahnuća Duha Svetoga koji nas potiče i nadahnjuje da Bogu vjerujemo. No, ni Duh Sveti ne može umjesto nas vjerovati Bogu. Sam čin vjere i povjerenja u Boga mora biti naš. To je stvar naše volje i naše slobode te našega slobodnog izbora. Bog nam može dati vanjske dokaze i nutarnja nadahnuća i poticaje, ali mi moramo sa svoje strane Bogu povjerovati i vjerovati. Odnos naše slobode, našeg slobodnog izbora, naše naravi i naše osobe s Bogom, s njegovom milošću i njegovim darovima i dokazima kao i s njegovim nadahnućima nama nije moguće razumjeti do kraja niti opisati niti protumačiti, ali to je istovremeno posve Božji dar i posve naš vlastiti čin. Bez Boga i njegove pomoći ne možemo biti dobri i spasiti se, ali istovremeno mi osobno moramo učiniti dobro djelo, dati milostinju od sebe i od svojih dobara, moramo osjetiti i učiniti žrtvu, iako sve što imamo dolazi od Boga i njegov je dar.

Nismo toliko pozvani razumjeti ovaj odnos milosti i naravi, koliko smo pozvani surađivati s Bogom i činiti dobro svima, ponajprije domaćima u vjeri, kako bi nam reklo Sveto pismo Novoga zavjeta.

Amen.