Draga braćo i sestre!

Srce Marijino je u svemu slično Srcu Isusovu i ono nam govori da ljudsko srce, čisto stvoreno srce koje nije ujedno i božansko srce, može biti posve slično Srcu Božjemu. Ono što Prečisto Srce Marijino čini sličnim Presvetom Srcu Isusovu jest djelovanje Duha Svetoga u Marijinom Srcu. Na isti način može Duh Sveti djelovati i u našim srcima i činiti ih sličnima Srcu Isusovu.

Srce je u prvom redu tjelesni organ u ljudskom tijelu koje je podijeljeno na četiri dijela: dvije pretklijetke i dvije klijetke. Putem vene krv ulazi u desnu pretklijetku, pa u desnu klijetku i odatle odlazi u pluća da bi se zamijenili plinovi u krvi u plućima, predaje se ugljični dioksid CO_{2 ,} a prima se kisik O₂.Takva krv ulazi u lijevu pretklijetku i potom u lijevu klijetku, odakle se pumpa ili usmjerava prema svim organima i dijelovima tijela.

Međutim, srce ima svoj ritam koji se jako poremeti ukoliko doživimo neku duševnu reakciju: ukoliko nam se dogodi nešto jako lijepo i radosno, ili ukoliko se uplašimo, uznemirimo ili uzbudimo. Zbog te osjetne promjene srčanoga ritma, doživljavamo da srcem osjećamo zaljubljenost, ljubav, zahvalnost, radost, znatiželju, strah, tjeskobu, ugroženost i slično. Kada nešto krivo napravimo, osjetimo u savjesti neki strah, sram ili neugodu jer je savjest glas Božji u duši. Istovremeno, srce nam jače ili brže zakuca. Tako u Prvoj knjizi o Samuelu, poglavlje 24, redak peti govori kako je Davidu srce brže zakucalo, odnosno kako je osjetio da mu srce lupa ili da mu se srce uznemirilo jer je učinio nešto na rubu dobrote i zla: odsjekao je skut Šaulova plašta da pokaže kako je mogao ubiti Šaula, ali ga je poštedio i umjesto da ubije kralja, David je samo odrezao dio kraljeve odjeće, no i samo odsijecanje skuta kraljeva plašta je uznemirilo Davida. Prijevodi na talijanski, francuski i španjolski imaju jezičnu konstrukciju sa srcem, dok naš prijevod, kao i neki engleski prijevodi koriste imenicu savjest. [Davide si sentì battere il cuore per aver tagliato un lembo del mantello di Saul = David osjeti lupanje srca jer je odrezao skut Šaulova plašta; le coeur lui battit, parce qu’il avait coupé le pan du manteau de Saül = srce mu zalupa jer je odrezao tkaninu Šaulova plašta; se turbó el corazón de David, porque había cortado la orilla del manto de Saúl = uznemirilo se Davidovo srce jer je odrezao rub Šaulova plašta]. Čitamo u hrvatskom prijevodu: „zapeče Davida savjest što je odsjekao skut od Šaulova plašta“ [David was conscience-stricken for having cut off a corner of his robe] ali u hebrejskom originalu nalazimo imenicu leb što znači srce: לֵב־דָּוִ֖ד kao i Drugoj knjizi o Samuelu, dvadeset i četvrto poglavlje, redak deseti u kojem se opet spominje ista stvar: da je Davida zapekla savjesti ili da je osjetio lupanje srca jer je počinio grijeh što je dao popisati narod. Zašto je popisivanje naroda grijeh, nećemo sada tumačiti, to je samo primjer povezanosti srca i duševnih stanja.

Dakle, srce je, i kao tjelesni organ, sa svojim kucanjem, ubrzanim ili usporenim, pravilnim ili nepravilnim, znak i simbol onoga što se događa duhovno u duši ili savjesti čovjeka, u našim mislima, odlukama, osjećajima, sjećanjima i maštanjima. Stoga s pravom slikamo ili prikazujemo na kipovima srce, ponajprije Isusovo, a onda i Marijino, pa i Josipovo i drugih svetaca. Prečisto Srce Marijino koje danas slavimo bilo je od samoga stvaranja Blažene Djevice Marije ispunjeno Duhom Svetim i Marija je u svojoj nutrini, u svome srcu, kako nam kaže evanđelje, prebirala ili razmatrala ili čuvala ili premišljala i shvaćala događaje iz života svoga Sina i iz svojega vlastitog života, a sve je promatrala ili razmatrala, odnosno shvaćala, meditirala, usvajala i doživljavala u Duhu Svetomu, u svjetlu Božje istine, u pravom i pravilnom značenju, sve je promatrala i pod vidikom vremena ili prolaznosti, odnosno zdravog razuma i neposrednog smisla koji su događaji imali u okolnostima u kojima su se dogodili, ali je ujedno sve promatrala i shvaćala i pod vidikom vječnosti, sub specie aeternitatis, jer ISTINA JE CJELINA !!! A cjelina našega života je i ovo prolazno, vremenito i neposredno, konkretno što nam se događa, i to isto prolazno s utjecajem na vječnost, onostranost, trajnost i vjekovitost u Bogu. Svaka naša misao, svaka riječ i djelo, sve što učinimo, propustimo ili istrpimo, sve ima značenje i utjecaj na vječnost. Mi ne živimo samo sada, u vremenu, prolazni život, mi ćemo ostati trajno u postojanju i svijesti, u duhovnom životu za uvijek, nikada nećemo nestati niti prestati. I zato je naša vječnost ili život nakon odlaska s ovoga svijeta isto tako naša istina, dio naše cjeline, cjelovitosti našeg postojanja i života. I te dvije stvarnosti su povezane. Naša vječnost ovisi u mnogo čemu o tome kako postupamo ili djelujemo u ovome svijetu, ali i kako doživljavamo i proživljavamo ono što nam se događa i što se događa oko nas.

Srce Marijino je bilo utvrđeno u savršenoj, potpunoj istini, Božjoj istini, u sagledavanju cjeline svakog događaja: i s aspekta ili vidika vremenitosti i prolaznosti, i s aspekta ili vidika vječnosti i trajnosti. Kad je Marija čula arkanđela Gabrijela da joj naviješta začeće i rođenje Sina Božjega koji će biti velik i kojem će Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, te čijem kraljevstvu neće biti kraja, onda je ona tu riječ ili objavu zapamtila u srcu, prebirala u svom srcu cijeli život i nije to nikad zaboravila. Međutim, na Veliki petak, kad je doživjela smrt svojega Sina nije krivo protumačila tu anđelovu objavu ili najavu, nije proklela Boga ili mu prigovarala što nije ispunio svoje obećanje, budući da sa smrću Isusovom prestaje svaka mogućnost da njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Da, prestaje svaka vremenita ili ovosvjetska mogućnost da njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Ali, Marija nije gledala samo vremenitost i ovaj svijet, ona je uvijek vidjela ili motrila, kontemplirala je cjelinu, a to znači i vječnost. Iako nije bila fizički prisutna pri razgovoru Isusa i Pilata kad je Isus rekao Pilatu: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.”, Marija je taj razgovor pratila u Duhu Svetom, u svome srcu, jer je bila najuzvišenija mističarka od svih mistikinja i svetica koje su ikada živjele. Marija je znala u svome Srcu, po Duhu Svetom, da Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta i da će se anđelova riječ ispuniti na dan uskrsnuća, na dan uzašašća Isusovog na nebo, na Sudnji dan kad Bog Otac preobrazi ovaj svijet u novo nebo i novu zemlju te postavi Jaganjca Božjega, svojega Sina za Kralja svega stvorenja. Tada Isusovom kraljevstvu neće biti kraja jer će trajati vječno u vijeke vjekova.

Amen.