Draga braćo i sestre!

Danas jednim blagdanom slavimo dvojicu Kristovih apostola ili poslanika koji su u samim počecima Crkve imali značajne uloge: sveti Petar je bio jedan od dvanaestorice Isusovih učenika koji su s njim živjeli i pratili ga tijekom tri godine Isusovog javnog djelovanja, a sveti Pavao je nakon Isusovog uzašašća i nakon poslanja Duha Svetoga, tj. nakon osnutka Crkve, pozvan izravno od Isusa da propovijeda kršćansku vjeru, tj. da je Bog jedan i trojstven i da je Sin Božji, druga božanska osoba, postao čovjekom, umro i uskrsnuo za ljudsko spasenje.

Da je Isus slijedio svoju volju, a ne volju Oca nebeskog, on bi za prvog apostola ili za glavnog apostola, za predvodnika ili poglavara apostolskog zbora vjerojatno izabrao svetog Ivana jer je sveti Ivan bio Isusov ljubljeni učenik, tj. onaj kojega je Isus posebno volio i koji je Isusu bio najdraži od svih dvanaest. Njega je Isus preferirao ili pretpostavljao drugim apostolima, njemu je Isus povjeravao određene tajne koje nije otkrivao drugim apostolima, on je uvijek bio jedan od trojice posebnih apostola koji su prisustvovali nekim posebnim događajima u Isusovom javnom djelovanju, kao što je oživljavanje Jairove kćeri, preobraženje na svetoj gori ili molitva u Getsemanskom vrtu. On se Isusu naslonio na prsa na posljednjoj večeri da pita Isusa tko će biti Isusov izdajnik, ali on je bio i jedini od apostola uz Isusa na Kalvariji u trenutku Isusova raspeća i smrti, te na Isusovom sprovodu. On je prvi od apostola dotrčao na grob Isusov na dan uskrsnuća, ali je ipak pričekao svetog Petra i prepustio svetom Petru da prvi uđe u prazan Isusov grob.

Isus se prije izbora dvanaestorice apostola izričito molio Bogu Ocu da mu pokaže ili nadahne koga da izabere od većeg broja učenika i pratitelja u ovaj zbor dvanaestorice, a onda se sigurno prije pitanja apostolima kod Cezareje Fiilipove: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?«, pomolio Ocu da mu pokaže kojeg je apostola Otac izabrao da bude prvi ili poglavar apostolskog zbora. I Otac mu je dao znak, rekao je Sinu: Onaj koji ispravno odgovori na tvoje pitanje, taj je moj izabranik. I Isus je prihvatio Očevu volju ponajprije iz ljubavi i poštovanja prema Bogu Ocu, a onda i da nama pokaže da se i mi u svojim ljudskim izborima moramo više pokoravati volji Božjoj nego svojoj miloj volji ili svojim hirovima, mušicama, naklonostima ili simpatijama.

Iz Isusovih riječi upućenih svetom Petru: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima« zaključujemo da je Otac nebeski Duhom Svetim nadahnuo i prosvijetlio svetog Petra da ispravno odgovori, ali isto tako da je time dao znak Isusu da svetom Petru povjeri poslanje koje drugi apostoli nisu primili, a to izrečeno u slijedećim riječima: »A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga«. Ovo nije rekao ni svetom Andriji koji je bio prvopozvani Isusov učenik, koji je bio Isusov učenik prije svetog Petra; ovo nije rekao ni svetom Jakovu, bratu svetog Ivana, ovo nije rekao ni svetom Ivanu, ni kojem drugom apostolu, nego baš svetom Petru.

Na Očevom izboru svetog Petra za stijenu na kojoj će Isus sagraditi svoju Crkvu, temelji se Petrovo posebno mjesto u apostolskom zboru. A onda i posebno mjesto nasljednika svetog Petra na biskupskom mjestu na kojem je sveti Petar posljednjem vršio svoju apostolsku službu, a to je mjesto služba biskupa grada Rima. Samo je svetom Petru Isus rekao da će mu dati ključeve kraljevstva nebeskoga. I onda je nadodao zašto će mu dati te ključeve: da što god sveže na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješi na zemlji, bit će odriješeno na nebesima. Sličan izraz nalazimo nakon uskrsnuća kod Isusovog prvog ukazanja svim apostolima u dvorani posljednje večere: Isus im stoga ponovno reče: “Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.” To rekavši, dahne u njih i kaže im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” Svezati na zemlji značilo bi zadržati grijehe, a odriješiti na zemlji, značilo bi otpustiti ili oprostiti grijehe. Kako su svi apostoli primili ovu ovlast zadržavanja i otpuštanja grijeha, onda bismo mogli zaključiti da su svi primili i ovlast da što god svežu na zemlji, bude svezano na nebesima, a što god odriješe na zemlji, da će biti odriješeno i na nebesima, ali nismo sigurni da možemo tako zaključivati. Jer svetom Petru je rečeno „što god“, a svim apostolima je rečeno da imaju ovlast zadržavati i otpuštati grijehe, ali ne i što god drugo. U riječima što god, sadržano je više nego u riječi grijesi. Stoga je svetom Petru ipak povjerena neka posebna služba koju nemaju i drugi apostoli.

Sveti Pavao je pak za vrijeme svojega puta u Damask čudesno pozvan od Isusa da postane apostol. Njemu se Isus osobno objavio i prosvijetlio da postane navjestitelj ili apostol evanđelja, te djelovanju svetog Pavla knjiga Djela apostolska posvećuje posebnu pažnju i mnogo mjesta. Napokon, mnogo je poslanica svetoga Pavla uvršteno u Sveto pismo Novoga zavjeta, pa nam sve to govori da svetom Pavlu pripada posebno mjesto u Crkvi Božjoj. Ovo nam mjesto govori da sveti Pavao pripada onim članovima Crkve koji nisu imali tako zvani redoviti put ulaska u Crkvu i u kršćanstvo. Naime, sveti Pavao je pozvan mimo dvanaestorice apostola Isusovih da propovijeda evanđelje; on nije bio s Isusom tijekom tri godine Isusovog javnog djelovanja, nije bio s Isusom od krštenja Ivanova pa do smrti i uskrsnuća ili uzašašća Isusova; nije bio s ostalim apostolima u dvorani posljednje večere kad je Isus apostolima oprao noge. Prilikom pranja nogu je Isus rekao svetom Petru: Ako te ne operem, nećeš imati dijela ili učešća sa mnom. Stoga, oni koje je Isus oprao, a to su dvanaestorica apostola, imaju udjela na Isusovom poslanju. Sveti Pavao je to pranje morao primiti nekako duhovno na svojem krštenju uz koje je vjerojatno išla i krizma i drugi sakramenti, iako nam o tim drugim sakramentima Djela apostolska ne govore izričito nego spominju samo krštenje. No, sveti Pavao je primio posebnu objavu i poziv Isusov na putu u Damask, prije i poslije svojega krštenja primio je sigurno posebne darove, prosvjetljenja i ovlasti ili poslanja od Isusa Krista o čemu možemo samo naslućivati iz opisa koji nam daju Djela apostolska.

No, kako god bilo, sveti Pavao je slika svih onih kršćana, Isusovih učenika, pa čak i svetaca i mučenika i velikih Isusovih prijatelja i značajnih članova Crkve koji nisu ušli u Crkvu na redovit način ili kako bismo mi to danas rekli, koji se nisu rodili od kršćanskih roditelja, koji nisu kršteni kao mali, tj. kao mala djeca, koji nisu išli s drugom djecom na prvu pričest i krizmu, koji nisu od malih nogu tradicionalno odgojeni i koji nemaju besprijekoran životni put bez teških i javnih grijeha, koji nisu uzorni i moralno savršeni ili čiji životni put nije takav da mu se ništa ne može prigovoriti. Naime, kad se danas izabire biskup, ili kad se nekad nekoga primalo u sjemenište da postane svećenik, ili kad se nekoga primalo u samostan da postane redovnik ili redovnica, onda su to morali biti ljudi kojima se nema što prigovoriti, posve uzorni i sasvim čistoga ili ispeglanog životnog puta. Bez ikakvih zamjerki ili mrlja ili ičega što bi moglo izazvati neko čuđenje ili sablazan ili tek iznenađenje kod vjernika ili kod nevjernika. Djeca rođena izvan zakonitog crkvenog braka, dakle nezakonita djeca, nisu mogla ući u samostan ili postati svećenici. Pa čak i kad se promijenilo Crkveno pravo nakon II. vatikanskog sabora i kad su svi muški kršćani koji su završili teologiju i podnijeli molbu za ređenje te dobili odobrenje od nadležnih poglavara, mogli biti zaređeni za svećenike, još uvijek za neke službe u Crkvi postoji odabir na temelju beskprijekornosti životnog puta, te se osobe koje su se kasnije obratile ili takozvani novoobraćenici, odnosno osobe koje su imali nešto neobično u svojem životnom toku, ne mogu postati visoki i istaknuti Crkveni službenici. Po tim kriterijima ni sveti Pavao nikad ne bi postao biskup, a kamo li svetac ili apostol! Naime, sveti Pavao se složio s ubojstvom svetog Stjepana, progonio je kršćane i uhićivao ih, trpao ih je u zatvor i mučio. Borio se protiv kršćanske vjere.

Jednako bi loše danas u Crkvi prošao i sveti Petar. Budući da je tri puta zatajio Isusa, ne bi mogao biti ni biskup, ni apostol, ni papa; možda bi mu dodijelili mjesto nekog kapelana u nekoj sporednoj župi, ali nikakvo važno mjesto u Crkvi ne bi nakon zatajenja dobio. No, i sveti Petar i sveti Pavao su pomilovani od Boga jer Bog je veći od Crkve i on može i hoće čak i ono što ne mogu ili neće ni Crkva ni Crkveni službenici koji danas odlučuju o tome tko će biti biskup ili nasljednih apostola, tko će biti kardinal, tko će biti kakav monsinjor, metropolit, nadbiskup ili kanonik, prelat ili kako se sve već ne zovu ti dostojanstvenici. Sva je sreća da se i u slučaju svetog Petra i u slučaju svetog Pavla umiješao izravno Bog i postavio ih na mjesta koja su zauzimali u Crkvi. No, nisu oni samo zauzimali sjajna mjesta ili položaje u Crkvi, oni su prije svega bili veliki i požrtvovni Isusovi prijatelji, misionari, apostoli, propovjednici i na kraju svjedoci ili mučenici za kršćansku vjeru, za Isusa Krista i za istinu evanđelja. Na njih se posebno odnose Isusove riječi: Ne radujte se što vam se zli duhovi pokoravaju ili što zauzimate biskupske položaje, nego se radujte što su vam imena zapisana na nebesima, a zapisana su zato što ste svoje živote položili iz ljubavi prema Bogu i poradi svjedočanstva za Isusa Krista i vjernosti njemu.

Amen.