Utorak, 26. 12. 2023., SV. STJEPAN PRVOMUČENIK, Blagdan
ČITANJA: vl.: Dj 6,8-10; 7,54-60; Ps 31,3c-4.6ab.7b.8a.17.21ab; Mt 10,17-22
Draga braćo i sestre! Veliko je pitanje kamo je usmjeren naš pogled, posebno duhovni pogled? Kako tumačimo ono što nam se događa u životu? Kako gledamo na događaje našega života i oko našega života, a koji izravno utječu na nas?
Na primjer, sveti Petar je jedne olujne noći sišao s barke i počeo hodati po vodi na Isusov poziv. Dok je gledao u Isusa, sve je bilo u redu. Čudo se odvijalo i bilo je moguće na temelju Isusovog poziva i na temelju Petrove vjere i povjerenja. Međutim, evanđelja nam kaže da je Petar u jedno trenutku skrenuo pogled s Isusa i „spazio“ oluju i vjetar te valove i uzburkano more, pa je počeo tonuti. Počeo je tonuti kad je shvatio da je u nemogućem položaju, da ljudi obično ne mogu hodati po vodi i kad se uplašio oluje koje je bjesnila oko njega.
Tako je to i s našim životima: ako gledamo u oluju oko nas, u događaje ovoga svijeta, u postupanja ljudi oko nas, ako gledamo u bolesti, ljudsku zloću, nesigurnost primanja, zaposlenja, budućnosti, rodbinske i susjedske ili poslovne naklonosti naših bližnjih, ako gledamo u ratove, svjetsku politiku, cijene, inflaciju, migracijski cirkus i biznis, ako gledamo u nesigurnu i neizvjesnu budućnost, ako gledamo u okolnosti života koje ne možemo sve kontrolirati, a o kojima ipak ovisi naša životna sreća, radost, zadovoljstvo, duševni mir, osjećaj uspjeha ili ostvarenosti i smisla u životu, onda moramo pasti u tjeskobu, zabrinutost, strahove, brige, žalost, ustrašenost i slično, jer ne živimo ni u dobrom, ni u sigurnom ni u neutralnom svijetu, nego u duboko zlom i zločestom svijetu.
Kamo je gledao sveti Stjepan na kraju svojega života? U otvoreno nebo i u Sina čovječjega, a ne u svoje progonitelje i mrzitelje. Kako je tumačio kraj svojega života? Ne kao svoj poraz i pobjedu svojih neprijatelja, nego kao ulazak u život vječni, kao odlazak u raj, u slavu i u zajedništvo s Bogom. Gledao je na svoju konačnu životnu situaciju kao na svoju proslavu i na krunu svojega života, svojega propovijedanja, svojega djelovanja. Na najuzvišeniji i najbolji mogući način je dovršio svoj život: posve se upriličio ili suobličio svojem Učitelju i Spasitelju Isusu Kristu. Kao što je Isus dao svoj život za Stjepana, kao što je Isus dao Stjepanu život po darivanju Duha Svetoga, Duha životvorca, tako je Stjepan uzvratio ljubav Isusu i za Isusa, za svjedočanstvo za istinu evanđelja, darovao je svoj život. Uzvratio je Isusu ljubav i prijateljstvo.
Kako je mogao tumačiti svoj kraj ili završetak? Mogao ga je tumačiti na način da ga je Bog napustio, zanemario, ostavio i predao njegovim neprijateljima. Mogao je to tumačiti kao prevagu zla i uspjeh laži, mržnje, zlostavljanja i nepravde. Mogao je biti ogorčen na Boga, ljut i srdit. Mogao je biti razočaran činjenicom da su njegovi neprijatelji koji su objektivno bili u krivu uspjeli nadvladati i pograbiti ga i kamenovati, nanijeti mu bol, smrt i vrhovnu nepravdu.
Kako je Blažena Djevica Marija mogla interpretirati Veliki petak i smrt svojega sina na Kalvariji? Da je gledala u krivo, mogla je Bogu prigovoriti da joj je lagao po anđelu jer joj je arkanđeo Gabriel u navještenju jasno rekao da će se njezin sin zvati Sin Svevišnjega i da će njemu Bog dati prijestolje Davida, oca njegova te da njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Kako neće biti kraja, a sad evo pred njenim očima kraj! Jer smrt je apsolutni kraj ljudskog života na zemlji te nije bilo više moguće da će Isus zasjesti na prijestolje Davidovo i uspostaviti kraljevstvom kojem neće biti kraja. No, Blažena Djevica Marija je cijeli život vodila intenzivni duhovni i molitveni život, ne samo razgovor, nego i nutarnju duhovnu komunikaciju s Bogom u kojoj je primila objave i priopćenja Božja, ne samo informacije, nego i osobna duhovna priopćenja Božja, a Bogu je u svemu vjerovala, u njega se pouzdavala, njega je poštivala i nikada mu ništa nije uskratila. Sve mu je dala i darovala, pa čak i svoga sina. A Otac joj je u mističnoj molitvi objavio i u viđenjima duhovnim objasnio da mora Isusa predati ljudima u ruke da bi ljudi od njega živjeli, da Isus mora ljudima predati život i da zbog grijeha svijeta ta predaja života ide preko smrti ili umiranja za čovječanstvo. Budući da Marija nije ništa uskratila Bogu, ni Bog ništa Mariji ne uskraćuje te je njezin zagovor kod Boga iznad svih ostalih stvorenja, iznad svih svetaca i iznad svih anđela.
Posjedovati Boga znači biti posjedovan od Boga. Kad bismo se mi posve predali i prepustili Bogu, kad bismo mu darovali sve svoje vrijeme, snage, okolnosti života, onda bi se i Bog posve predao nama i u svemu nas štitio, pratio, blagoslivljao, pomagao. Kad bismo se mi bavili Bogom i njegovim stvarima, Bog bi se bavio nama i našim stvarima.
Jednog dana je sveta Terezija Avilska srela neko dijete u samostanu gdje je živjela i dijete ju je pitalo: Kako se zoveš? Ona mu je odgovorila svojim redovničkim imenom: Terezija od Isusa. Nato joj je dijete odgovorilo: A ja sam Isus od Terezije. I tada je mistično shvatila, dok je viđenje iščezlo ispred nje, da će se Bog brinuti za nju i za njezin život, ukoliko se ona bude brinula za Boga i za njegove stvari, za ono što je Bogu važno i drago.
Ovaj svijet i ovaj naš život nisu sve. Ovo nije cjelina niti potpunost. Osim ovoga svijeta i osim vremena i prostora, osim stvari i događaja ovoga svijeta, postoji i vječnost, postoji nebo, raj, duhovni svijet koji s ovim materijalnim svijetom tvori cjelinu. A istina je uvijek cjelina. Stoga je sveti Stjepan mogao istinito i točno ocijeniti i proživjeti svoj kraj ili mučeništvo. Stoga je Marija mogla u svjetlu uskrsnuća i vječnosti ispravno proživjeti smrt vlastitog djeteta u krajnjoj nepravdi i patnji na Veliki petak. Stoga i mi možemo prebroditi nemirno more svojega života, razne kušnje, patnje, probleme i nevolje ovoga vremena, ako gledamo na pravu stranu, ako gledamo i tumačimo svoj život i sve događaje svojega života na pravi način i u pravom svjetlu; sub specie aeternitatis, po vidikom vječnosti. U svjetlu Božjem.
Mnogo puta ne možemo riješiti svoje životne situacije ako ne upletemo Boga u njih. Naši nam bližnji mogu nanijeti nepravdu, štetu ili zlo koje ne mogu ili neće ispraviti. Jedini koji može i hoće, to je Bog. Na njega treba gledati i od njega treba očekivati. No, treba ujedno biti spreman i na to da i on kao osoba može od nas očekivati ili tražiti nešto. Ne zato što bi mu nešto stvarno trebalo, nego da nama dade priliku da mu pokažemo istinitost svoje ljubavi, da se osjetimo vrijednima, korisnima, zaslužnima, iskrenima i istinitima. Sve što vrijedi, to i košta. Ljubav prema bliskim nam osobama, pa i ljubav prema Bogu mora nas koštati, tj. moramo osjetiti zahtjevnost i težinu jer to jedino daje vrijednost i smisao našoj osobi i našem životu.
Nećemo se razmetati preuzetno da možemo mnogo ili nešto veliko i dugotrajno podnijeti. Svaka kušnja kojoj ne vidimo kraja, svaki tunel kojem ne vidimo svjetla na kraju, svaka situacija za koju ne znamo koliko će trajati i kako će se razvijati, potencijalna je opasnost da se slomimo, da iznevjerimo Boga, sebe, svoje spasenje, vječnu sudbinu svoje duše, da promašimo raj, da se prerano predamo, da odustanemo, da izdamo prijateljstvo, zahvalnost i ljubav prema Bogu. Molimo da ne budemo kušani iznad svojih sila i da nam Bog s kušnjom podari i milost dobroga ishoda, da se skrate dani naših nevolja, da Bog umanji srčanost našim neprijateljima i da pomrsi planove našim protivnicima, da nama mučenima spokojem uzvrati, kako to sve piše u Svetom pismu Novoga zavjeta i kako nam je to sve objavljeno za naše spasenje i za našu duhovnu korist kako bismo postigli svrhu svoje vjere – spasenje duše.
Amen.
dr.sc. Željko Blagus, župnik u Josipdolu i Cerovniku
