Nedjelja, 31. 12. 2023., SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA, Sedmi dan Božićne osmine
ČITANJA: Post 15, 1-6; 21,1-3 Ps 105, 1-9; Heb 11,8.11-12.17-19; Lk 2,22-40

Draga braćo i sestre! Zahvaljujući otajstvu utjelovljenja i rođenja Isusa Krista, sveti je Ivan apostol mogao zapisati: I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.

            A Bog, koji je ljubav, iz čiste ljubavi, stvorio je čovjeka na svoju sliku, sličnoga sebi. Bog je ljubav, i to trojstvo ljubavi: Ljubitelj – Otac, Ljubljeni – Sin, i Ljubav koja ih povezuje – Duh Sveti. Kako ni Bog ne može stvarati druge bogove, a ipak je želio čovjeka na sliku svoje srži, na sliku ljubavi, stvorio je čovjeka kao društveno biće, da bi i čovjek mogao ljubiti i biti ljubljen.

            U čovjeku je, dakle, temeljna potreba njegovoga bića: ljubiti i biti ljubljen, i tu potrebu koja je stvarateljskim prstom Božjim, samim Duhom Ljubavi utkana u vječno dno duša naših možemo ostvariti u dvije dimenzije našega bića: u religioznoj i društvenoj dimenziji.

            Čovjek, stvoren na sliku Boga ljubavi, i sam nosi pečat te ljubavi u najintimnijoj strukturi svoga bića. Čovjek je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, ostaje čovjek, i postaje čovjek sve više i više, sve do savršene sličnosti sa svojim Prauzorom, Bogom, po kojem je sazdan. Čovjek koji ostaje u ljubavi, koji ljubi i dopušta biti ljubljen, u Bogu ostaje i Bog u njemu, pobižanstvenjuje se, postajći sve više i više čovjekom.

            Obitelj, temeljna ljudska zajednica, zajednica je ljubavi. Kao što je Bog ljubav, i kao što je čovjek, stvoren na njegovu sliku, ljubav, tako moramo reći i za obitelj: obitelj je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u obitelji ostaje i obitelj u njemu.

            Obitelj je onaj mala, ali postojana zajednica osoba koja svakom čovjeku omogućuje ostvarenje temeljne potrebe ljubavi: ljubiti i biti ljubljen. Jabuka na stablu, da bi dozrela u zdrav plod, mora primiti mnogo svjetla i topline od Sunca, vode i hrane od stabla što je nosi. A kad je tako mjesecima bila ljubljena i ostvarila svoju potrebu za biti ljubljen, dozrevši u ozračju ljubavi, i sama postaje sposobna ljubiti, dati se, biti za druge. Zreo plod ima samo jednu svrhu i sposobnost: ljubiti, a to znači žrtvovati se za drugoga. I jabuka koja padne na tlo, umirući, trunući, nestajući samoj sebi, živi za sjemenke koje nosi u sebi, kako bi iz tih sjemenki, koje i same moraju umrijeti, moglo isklijati novo stablo koje će nositi u sebi svoje sjeme, novi život. Jabuka koja je i sama bila ljubljena u počecima svoga postojanja, sad ljubi umirući i dajući se sjemenkama koje obnavljaju život. Da jabuka nije u početku bila ljubljena, nikad ne bi bila sposobna ljubiti. Da je jabuka bila predugo ljubljena, istrunula bi na stalu, ne može se cijeli život samo primati, prezêt će se. I taj trulež bit će umiranje smrti, kao što jabuke na grani u kasnu jesen, ni otpale, ni ubrane nisu ni za što. Ostajući na grani umiru i trunu, ali led koji ih koje donosi besmislenu smrt i nestajanje. Jabuka koja ne ljubi, gubi se u besmislu, ne može osmisliti svoje postojanje. Neminovnošću vremena nestaje kao i jabuka koja je ljubila, koja se žrtvovala, samo što je razlika između one koja ljubi, i koja se grčevito i egoistično zatvara u se, ogromna, naizmjerna.

            Samo ljubav može osmisliti postojanje, i život koji nije žrtvovan za drugoga, ostaje pust i prazan, besmislen i gorak. Tako obitelj svakom ljudskom biću omogućuje na početku njegova postojanja biti ljubljen, dozrijavati za ljubav, postajati sposoban ljubiti jednog dana i ljubav prenijeti. Obitelj pruža trajnu, postojanu zajednicu ljubavi. Svima pruža mogućnost ljubiti i biti ljubljen. Muž i žena, dvoje odraslih i zrelih ljudi, ako ne ljube, ako se ne ljube međusobno, i ako ne ljube djecu, ako se ne žrtvuju ni za koga, ako se ljubaći drugoga ne gube samima sebi, nikad se neće naći. Tko ne izgubi svoj život poradi drugoga, poradi ljubavi, umire s gorčinom u duši i ledom u srcu, prazan, pust i besmislen. Koliko smo puta čuli, ili možda osjetili sami u dnu duše jadikovku: pa moj život nema smisla. Nema smisla jer nema onoga ili onih koje bih mogao ili mogla ljubiti. Kad čovjek nema za koga živjeti, kad se nema za koga žrtvovati, kad nema za koga umirati, njegov život nema smisla, umire, kao što umire i onaj koji se žrtvuje, samo što se smrt i umiranje onoga koji ljubi beskrajno razlikuje od smrti i umiranja onoga koji ne ljubi, koji nikada nije ljubio, ili htio ljubiti.

            Nemojmo se zavaravati: ne ljubeći drugoga, samima sebi škodimo, upropaštavamo vlastiti život, i izgrađujemo vječnost osamljenosti i pakla. Koliko će pročišćenja u čistilištu Bogu trebati da nas očisti od praznine i mraka ne-ljubavi? Koliko li će trpljenja biti potrebno da se okaje i iskupi sva odsutnost ljubavi? A imali smo prilike… toliko prilikâ! Gdje smo bili? Što smo radili? Obitelj pruža svakom čovjeku mogućnost ljubavi. I zrelom mužu i ženi obitelj pruža mogućnost ljubiti, žrtvovati se i osmisliti svoj život, ali i primiti gratifikaciju, zadovoljštinu za tu ljubav, primiti priznanje i zahvalnost, primiti ljubav kao odgovor na svoju ljubav. Jer i odraslom čovjeku treba biti ljubljen. Obitelj je ta zajednica u kojoj će se najprije na ljubav odgovoriti ljubavlju, i gdje čovjek najprije može zadovoljiti svoju temeljnu ljudsku potrebu “biti ljubljen”. Ljubav koja nije priznata, koja nije opažena, koja nije ljubljena, trpi i krvari. I kao što je odgovornost na roditeljima da ljube i ljubavi nauče svoju djecu, na djeci je odgovornost da dopuste biti ljubljena i da na ljubav odgovore ljubavlju.

            Bez Boga koji je ljubav, to je nemoguće, i zato je brak sakramenat ljubavi. Ljubav privržena i vjerna između Krista i Crkve podjeljuje se darom Duha Svetoga supružnicima da bi i sami bili ljubav, jedno prema drugome, a zajedno prema djeci, kako bi ljubljeni plodovi ljubavi dozrijevali na suncu ljubavi te jednog dana dozreli, dospjeli do trenutka zrelosti. A zrelost je stanje u kojem se više daje nego prima. I zrelost mora doći do svoga vrhunca, do svoje punine, a to je potpuno odricanje od sebe, život za drugoga, i samo za drugoga, po uzoru na Boga ljubavi, u savršenoj sličnosti s Bogom koji je sama ljubav, gdje je Sin jedini smisao Oca, i gdje je Otac jedina radost Sina u Duhu Ljubavi vječne koja je zapaljena i srcima našim u času stvaranja na sliku Božju, obnovljena darom Duha Svetoga na krštenju, utvrđena na krizmi, a supružnicima posebno podjeljena tim istim Duhom Ljubavi u času sklapanja braka, u trenutku utemeljenja obitelji, kako bi obitelj u svojim temeljima imala ljubav, i bila znak i zajednica ljubavi u hodu prema savršenoj, vječnoj i beskrajnoj ljubavi Boga Oca i Sina i Duha Svetoga.

Amen.