Draga braćo i sestre!

            Ovaj današnji odlomak iz Markova evanđelja ima odgovarajuće odlomke kod Mateja i Luke, a kod tih drugih evanđelista nalazimo neke detalje koje Marko ne navodi. Marko jednostavno piše da je Isus, nakon što je svojim apostolima dao „vlast nad nečistim dusima“, rekao da „na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.“ Kod sv. Mateja imamo rečenice: „propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje.“ A kod sv. Luke: „Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’“

            Za što se obično zalijepe mnogi tumači ovog odlomka evanđelja? Na što se usredotoče? Umjesto da pozornost uprave na sadržaj propovijedanja: „Približilo vam se KRALJEVSTVO NEBESKO ili BOŽJE“, ili da se koncentriraju na vlast izganjanja zloduha i ozdravljivanja te čak i oživljavanja mrtvih, raznorazni, osobito zlohotni tumači evanđelja zaustave se na uputi koju je Isus dao apostolima, a koja je zapisana samo kod Mateja: „Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa.“ To je u skladu s onim što nalazimo i kod Marka, kako smo već naveli da je Isus rekao apostolima da „na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.“ Ili kod sv. Luke: „Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće.“ Pri tome ovi zlohotni tumači evanđelja posve zanemaruju činjenicu da je ovo poslanje Isusovih učenika bilo za vrijeme Isusovog zemaljskog života, unutar one tri godine njegovog javnog djelovanja, a to je jedinstveno razdoblje u povijesti čovječanstva i posve različito od vremena prije njegovog utjelovljenja, kao i posve različito od vremena nakon njegovog uzašašća i poslanja Duha Svetoga, tj. različito od vremena Crkve koje traje od blagdana Duhova do Isusovog drugog dolaska. Kako znamo da je različito?

            Znamo po tome što kod sv. Luke evanđelista nalazimo Isusovu novu uputu učenicima za njihovo postupanje tijekom poslanja koje će vršiti nakon Isusove smrti, uskrsnuća, uzašašća i silaska Duha Svetoga. Naime, nakon posljednje večere, sveti Luka navodi da je Isus pitao svoje učenike ovako: „Kad sam vas poslao bez kese i bez torbe i bez sandala, je li vam što nedostajalo?“ I nastavlja evanđelje ovim riječima: „Oni odgovore: “Ništa.” Nato će im: “No sada [misli se nakon smrti, uskrsnuća, uzašašća i silaska Duha Svetoga] tko ima kesu, neka je uzme! Isto tako i torbu! A koji nema, neka proda svoju haljinu i neka kupi sebi mač jer kažem vam, ono što je napisano treba se ispuniti na meni: Među zlikovce bi ubrojen. Uistinu, sve što se odnosi na mene ispunja se.” Oni mu rekoše: “Gospodine, evo ovdje dva mača!” Reče im: “Dosta je!”“

            Na stranu ovaj misteriozni dijalog o mačevima gdje Isus kaže „koji nema, neka proda svoju haljinu i neka kupi sebi mač“, a učenici „mu rekoše: “Gospodine, evo ovdje dva mača!” Reče im: “Dosta je!”“. Nemamo vremena to sada tumačiti, nego ćemo se zaustaviti na promjeni Isusove upute: „No sada, tko ima kesu, neka je uzme! Isto tako i torbu!“

            Što bi htjeli postići zlohotni tumači evanđelja zanemarujući ovaj Lukin odlomak i koncentrirajući se samo na Matejeve rečenice: „Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa.“? Htjeli bi postići to da svećenici, časne sestre, đakoni, biskupi, vjeroučitelji, katehete, misionari i drugi službenici u Crkvi moraju dijeliti sve sakramente besplatno, da ne smiju stjecati ni zlata ni srebra ni mjedi, ni putne torbe ni obuće… dakle – ništa. Ni sprovodi, ni zvonjenja, ni vjenčanja, ni izdavanje kakvih potvrda, ni držanje vjeronauka ili bilo kakvo propovijedanje ili bilo kakva vjerska aktivnost, ništa ne bi trebalo biti plaćeno, nagrađeno ili uvjetovano ičim materijalnim.

            Znači, ni služenje svetih misa, ni takse za sakramente, ni dar pri blagoslovu kuća, ni milostinja tijekom mise, ama ništa se ne bi trebalo davati ni svećenicima, ni biskupima, ni misionarima, ni vjeroučiteljima, ni đakonima, ni katehetama, ma nikome ništa. Kako bi živjeli i od čega bi živjeli župnici, kapelani, svećenici, biskupi, đakoni, časne sestre, vjeroučitelji, katehete, misionari, službenici u Crkvi, to ove zlohotne tumače evanđelja ne zanima niti ih je briga. Oni zanemaruju čak i rečenicu koju je Isus rekao za ovo sasvim posebno i izvanredno poslanje učenika: „Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi… Ta vrijedan je radnik hrane svoje.“ Svećenici, biskupi, časne sestre, đakoni, vjeroučitelji ili misionari ne bi trebali čak ni jesti ili piti, ne bi trebali ništa ni od koga uzimati ili tražiti, trebali bi samo davati i davati i davati, posve besplatno. I, kako bi to u stvarnosti izgledalo? E, na to pitanje nema odgovora. Naime, čovjek koji ne jede i ne pije umrijet će od gladi i žeđi. Onaj koji nema stan ili kuću u kojoj će živjeti, umrijet će od hladnoće ili zvijeri na otvorenom ili će se na kiši i vlazi razboljeti i umrijeti.

            Svi smo svjesni da živimo u uređenom i uljuđenom društvu, a isto tako smo svjesni i da za svaku ljudsku djelatnost trebaju i neka materijalna sredstva. Svaka župa ili skupina vjernika treba neku kuću, crkvu, prostoriju ili prostor gdje će okupljati i slaviti svete sakramente. Čovjek je utjelovljeni duh i svoje čisto duhovne stvarnosti mora izražavati materijalno i vidljivo. Da bismo nekoga nakon smrti dostojanstveno pokopali, netko mora iskopati grob, a kopati se ne može golim rukama, pa nam trebaju lopate ili stroj za kopanje. Za pokojnika nam treba lijes ili barem neko platno u koje ćemo umotati mrtvo tijelo. Svi mi moramo se nekako odjenuti, svi moramo nešto jesti, svi moramo nešto piti, svi moramo negdje zaklonjeno stanovati, svi mi trebamo nekakve knjige i zapise, kancelarije i potvrde, ne možemo sve napamet pamtiti i svima sve u svemu vjerovati, a da bismo matične i druge knjige i zapise imali i njima se koristili, moramo ih zaštititi od vlage, kiše, snijega, životinja, suše, sunca, dakle, moramo imati građene prostore ili prostorije i tako redom. Na koju god stranu se okrenemo, moramo si nekako tjelesno ili materijalno organizirati život. I za liječenje nam trebaju zgrade, pribor, osoblje koje mora i samo nekako živjeti, a da bismo se u životu mogli nečim smislenim baviti, moramo se do neke mjere obrazovati i školovati, moramo nešto naučiti. Jednako tako moramo za svoj bilo kakav rad koristiti alate ili oruđa jer je to temeljno svojstvo čovjeka: da prirodu mijenja i njome se koristi smisleno ili svrhovito za neki cilj. Od početka, tj. od stvaranja prvih ljudi, čovječanstvo je dobilo nalog ili uputu od Stvoritelja: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!”“ A na drugom mjestu se kaže: „Gospodin, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. I Gospodin, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. Gospodin, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.“

            Čime će to čovjek obrađivati edenski vrt ako ne oruđem? Kako će to čovjek sebi podložiti zemlju, ako ne svojim radom za koji mu trebaju materijalna sredstva? Dakle, od najosnovnijih stvari održavanja svojega života i uređenja svojega životnog prostora, čovjeku trebaju materijalna sredstva i pamet, odnosno duhovni dio kojim će čovjek misliti, odlučivati i osjećati.

            Sada je samo pitanje kako će se čovjek služiti ovim svijetom i materijalnim stvarima da bi ostvarivao svoje duhovne ciljeve? Naime, Bog je stvorio osobe da bismo mi osobe ljubili ili voljeli, a stvorio je stvari da bismo se predmetima ili tvarima služili. Izvorni grijeh i svaki osobni grijeh je izokrenuo ili izopačio ovaj Božji red ili poredak. Problemi i nered, patnja i trpljenje u ovom svijetu nastaju kad se prema osobama počnemo ponašati kao prema stvarima i kad se prema stvarima počnemo odnositi kao prema osobama, tj. kad osobe počnemo koristiti kao da su stvari, a kad stvari počnemo ljubiti i poštivati kao da su osobe.

            Ima i jedna molitva u misi na XVII. nedjelju kroz godinu koja glasi: „Bože, zaštito i uzdanje naše. Bez tebe ništa nije valjano, ništa sveto. Umnoži nad nama svoje milosrđe da se po tvom promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska.“ Dakle, potreban nam je Božji promisao i njegovo vodstvo, tj. Duh Sveti koji će nas prosvjetljivati i nadahnjivati da se znamo ispravno služiti zemaljskim dobrima, da od njih ne pravimo sebi božanstva, da ne upadnemo u pohlepu, požudu, navezanost ili obožavanje stvari, predmeta, novca, materijala, tvari, da nas ne obuzme posesivnost, grabežljivost i želja da spašavamo sami sebe što proizlazi iz nevjere u ljubav koju Bog ima prema nama.

            Dakle, svima, kako svećenicima, tako i vjernicima, treba pomoć, svjetlo i snaga Duha Svetoga da osobe ljube, a da se stvarima služe.                                                                                                                          Amen.