Draga braćo i sestre!

Isus je u svojoj mudrosti pridružio mnoštvo učenika i suradnika da s njim naviještaju istinu Božju, tj. da propovijedaju evanđelje i da čine proročke znakove koji će nakon njegovog uzašašća i poslanja Duha Svetoga postati sakramenti i sakramentali.

Tako i danas biskupi i svećenici moraju imati suradnike po župama i kapelanijama, po misijama i drugim ustanovama Crkve, kako bi mogli dijeliti sakramente, propovijedati istinu naše vjere i upravljati Crkvom u onoj mjeri koju im je Isus povjerio. Biskupija ili mjesna crkva je osnovna gradivna jedinica Crkve Kristove. Svaka biskupija je Crkva u malom: ima apostolskog nasljednika za poglavara, tj. biskupa, nadbiskupa, metropolita ili patrijarha, ima biskupove predstavnike, pomoćnike i suradnike, tj. svećenike koji dijele neke sakramente koje biskup ne stigne sve podijeliti sam, a ima i đakone i laike koji surađuju na razne načine i u izgradnji Crkve i u poslanju Crkve. A onda se sveopća ili katolička Crkva sastoji od svih biskupija ili mjesnih crkvi koje su ujedinjene istom vjerom, istom nadom i istom ljubavlju, tj. istim Bogom, istim bogoštovljem i zajedništvom apostolskih nasljednika. Kao što po biskupijama episkopima ili biskupima trebaju prezbiteri ili svećenici, tako i po župama i drugim ustanovama manjim od biskupija, svećenicima trebaju đakoni ili laici kao suradnici i pomoćnici.

Što po župama rade razni laici? Pa neki poučavaju vjeronauk u školama ili župni vjeronauk kao vjeroučitelji. Neki su pjevači i svirači po crkvama da predvode pjevanje za vrijeme blagdana i svečanih misa. Neki su župni vijećnici, neki su sakristani, mežnari, zvonari, neki su župne domaćice ili jednostavno dobrovoljci koji pomognu urediti crkvu i njezin okoliš, neki samo ponekad ponesu križ i kakvoj procesiji ili nalože oganj za Veliku subotu, neki jednostavno dođu na misu, neki daju neku milostinju za crkvu, neki vježbaju župnika u strpljivosti, popustljivosti, blagosti ili treniraju druge župljane da lakše uđu u raj jer ovdje na zemlji zanovijetaju, maltretiraju ili izvoljevaju sve i svašta, a onda time pomažu i župniku i svojim susjedima i rođacima da se usavršuju u krepostima praštanja, blagosti, neproračunatosti, milosrđa i drugih Božjih svojstava. Svatko ima neku zadaću na ovom svijetu i neko poslanje. Sveto pismo Novoga zavjeta čak na jednom mjestu kaže da moraju po nekome doći i krivovjerja i sablazni. Doduše, kaže Isus „JAO takvim ljudima“, bolje bi im bilo da se s mlinskim kamenom oko vrata bace u more i udave nego da čine teško zlo, štetu, nepravde i zlostavljanja, hereze, razdore i skandale, ali eto – kako kaže Stari zavjet: Bog je i zločestoću ili zlog čovjeka dopustio da postoji na ovom svijetu za dan zli, tj. za dan kazne.

Osim 12 apostola koji su bili ono što bismo danas nazvali biskupima u crkvi, Isus je imao još barem drugih 72 učenika koje je poslao propovijedati ispred sebe po raznim mjestima koja je onda mislio osobno obići. Kao što je Bog poslao pred Isusom svetog Ivana Krstitelja, tako je i Isus pred sobom poslao učenike da mu priprave put. Dao im je ovlast da „liječe bolesnike koji su u tim mjestima. I da kazuju njihovim žiteljima: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’“. Danas bismo rekli da su primili ovlast da dijele bolesničko pomazanje i vrše egzorcizme, te da propovijedaju, odnosno da drže vjeronauk. To sve mogu raditi biskupovi zamjenici, pomoćnici i suradnici koje zovemo svećenici i koji su jedan stupanj niže od biskupa po svojim ovlastima i mjestu u Crkvi. Biskupi imaju puninu apostolske vlasti ili službe, a to znači da mogu dijeliti sve sakramente i sakramentale, da mogu naučavati ili propovijedati evanđelje i vjeronauk, da mogu suditi u vjerskim stvarima i upravljati ili vladati mjesnim crkvama. Isus je, naime primio od Boga Oca tri ovlasti ili tri službe: svećeničku, proročku i kraljevsku. Isus je u jednoj svojoj osobi ujedinio sve tri ovlasti ili službe koje su postojale u Izabranom narodu Starog zavjeta: neki su članovi Božjeg naroda bili svećenici, neki su bili proroci, a neki kraljevi.

Pri tome su neki svećenici, poput Izaije, bili pozvani da budu i proroci, neki kraljevi, poput Davida, bili su i proroci, ali nitko nikada nije bio sve troje: svećenik, prorok i kralj. Među svećenicima su bili samo muškarci, među prorocima je bilo i žena, tj. postojale su i proročice, a među kraljevima, bilo je i žena koje su vladale, pa su bile kraljice ili su bile ono što se prije kraljeva u Izraelu zvalo sutkinje ili neka vrsta upraviteljica Izabranog naroda, kao što je to bila Debora, na primjer.

No, tek u Isusu Kristu imamo ujedinjenje sve tri službe koje je Bog uspostavio u svojem Starozavjetnom narodu: Isus je svećenik koji je Bogu prikazao sebe kao savršenu žrtvu, on je prorok koji je u ime Božje nama objavio sve što mu je Bog Otac naložio propovijedati i prorokovati, a on je ujedno i Gospodin ili Gospodar koji vlada nad svim stvorenjem jer je Bog Otac sve stvorio po svome Sinu i za svojega Sina, da bi sve što je stvorio darovao Sinu i da Sin može time vladati u Očevo ime i u Očevom Duhu.

Nešto od te tri Isusove službe, ovlasti ili poslanja u ovom svijetu je povjereno biskupima i svećenicima, a nešto i svim kršćanima. Zato imamo u evanđelju ovaj izvještaj o 72 učenika, tj. o skupini koja je veća i raznolikija od malog broja 12 Isusovih apostola kojima možemo pribrojiti još neke ljude koji su u prvom naraštaju kršćana bili apostoli, tj. poslanici Isusovi, kao sveti Pavao, sveti Barbaba, sveti Timotej i još neki.

Zašto baš 72? Pa, mogli bismo jako pametno odgovoriti jer je to 12×6! I što smo time rekli? Zašto nije 12×12? Bilo bi to savršenije! Ili 7×12, jer je sedam savršeni broj: toliko ima dana u tjednu, toliko ima sakramenata u Crkvi, toliko ima darova Duha Svetoga. Ili čak 8×12! Jer osmi dan, koji je ujedno prvi nakon punih sedam dana tjedna, jest dan u koji je Isus uskrsnuo, pa je tako osmi dan simbol vječnosti i trajnosti, uskrsnuća, spasenja i preobrazbe i pobožanstvenjenja čovjeka. Dok je šest nesavršeni broj budući da mu nedostaje jedinica da bi bio sedam, da bi bio broj punine ili savršenstva.

Rješenje leži u riječima „Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika“. Dakle, uz 12 apostola, Isus je poslao još 72 učenika, pa ih je ukupno imao 7×12 ili 84, a sedam je savršeni broj! I tako smo riješili misteriju broja 72!

I za kraj: ova su sedamdesetidvojica uz bolesničko pomazanje, tj. čuda ozdravljanja bolesnika, i propovijedanja evanđelja, tj. držanja vjeronauka, imali i ovlast dijeljenja jednog sakramentala ili blagoslovine, kako bismo danas rekli, a to je egzorcizam ili istjerivanje zlih duhova iz opsjednutih ljudi. To znamo iz kraja današnje epizode gdje se govori slijedeće: „Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«“

I danas postoje egzorcisti, tj. svećenici koji imaju ovlast izganjanja zloduha ili vlast da gaze po svoj neprijateljevoj sili, tj. po đavlima, demonima ili vragovima i to moramo shvatiti jako ozbiljno, jer to nije neki preneseni govor ili ostatak nekog primitivnog i neukog svijeta iz davnine, iz Isusovog doba ili iz srednjeg vijeka. Zli duhovi postoje i mogu imati s ovim svijetom dva načina komuniciranja: redoviti koji se zove napastovanje ili sugeriranje ili savjetovanje ili nagovaranje ljudi na zla djela i izvanredni način komuniciranja, a to je opsjednuće ili posjednuće ljudske osobe, kad se zloduh trajno nastani u ljudskoj duši i povremeno toliko obuzme čovjeka da posve preuzme njegove misli, riječi, djela, postupke, osjećaje i cijelu osobnosti i djelovanje. Da bi se opsjednutu osobu oslobodilo, potrebna je posebna ovlast od Isusa i poseban obred koji se zove egzorcizam ili istjerivanje zloduha, a to imaju samo biskupi i neki svećenici koje biskupi za to ovlaste. Nadamo se da to nikome od nas ili od naših bližnjih nikad neće trebati.

No, ono što je za sve Isusove učenike najvažnije, a to vrijedi i za sve kršćane, jer bi i roditelji trebali biti Isusovi poslanici koji će svoju djecu odgajati kršćanski i učiti prve molitve, ispravno ponašanje, osnovne istine vjere, koji će djecu donijeti ili poslati na sakramente, dakle, ono što je za sve Isusove učenike najvažnije jest to da su nam imena zapisana na nebesima, tj. da budemo i Isusovoj i Božjoj knjizi života, kako nam to govori knjiga Otkrivenja u Novom zavjetu. Svojim zlim djelima i svojim upornim i ustrajnim činjenjem zla, svojom smrću u stanju neprijateljstva s Bogom, mi svojom slobodnom voljom, svojim slobodnim izborima i svojim slobodnim opredjeljenjima možemo sebe izbrisati s nebesa tj. iz knjige života. Kao što se možemo isključiti ili ispisati iz Crkve na zemlji, tako se možemo isključiti ili ispisati iz Kristova stada na nebesima. Stoga moramo paziti kako živimo. Da se poput ludih djevica ne bismo doveli u situaciju da sa suzama tražimo mogućnost ulaska u raj i da ne nađemo rajska vrata pred nama zauvijek zatvorena jer Bog se ne da u nedogled izrugivati: što tko sije, to će i žeti. Tko sije u svoju propast, u propast ili u pakao će i otići, a tko sije dobra djela za život vječni, taj će u kraljevstvo nebesko i ući.

Amen.